Inside (2007.)

ŽANR: horror, triler

REDATELJI: Alexandre Bustillo i Julien Maury

PRODUCENTI: Franck Ribiere, Rodolphe Guglielmi, Frederic Ovcaric, Teddy Percherancier

SCENARIST: Alexandre Bustillo

GLUMAČKA POSTAVA: Alysson Paradis, Beatrice Dalle, Nathalie Roussel, Tahar Rahim, Francois-Regis Marchasson

GODINA IZLASKA: 2007. godina

VRIJEME TRAJANJA: 82. minute

ZEMLJA: Francuska

JEZIK: Francuski

BUDŽET: 3,000,000 $

ZARADA: 786,180 $

UKRATKO RADNJA:

Četiri mjeseca prije Božića Sarah i Matthieu Scarangelo nastradaju u teškoj automobilskoj nesreći u kojoj je Matthieu poginuo, a Sarah i njezino nerođeno dijete su izvukli živu glavu. Na Badnjak Sarah odluči ostati kući sama gdje snažno oplakuje smrt svoga muža te se priprema za odlazak u bolnicu slijedeći dan kada će poroditi bebu. Kad noć padne nepoznata žena počne kucati na njezina vrata moleći da joj dopusti da telefonira. Kada Sarah to odbije nepoznata žena otkrije da poznaje Sarah te na silu pokušava ući u kuću. Sarah zbog toga pozove policiju koja istraži njen dom te shvate da je više nema, no obećaju da će je paziti tokom noći., no nepoznata žena se opet vrati te pokušava nauditi njoj i njezinom nerođenom djetetu zbog čega se Sarah zaključava u kupatilu. Nepoznata žena tada počne mučiti Sarah te ubijati svakoga tko uđe u kući i želi joj pomoći.

RECENZIJA:

S vremena na vrijeme hardcore horror fanovi sumnjaju na to u kojem je stanju horror žanr. Neki vjeruju da žanr jednostavno nije dobar i snažan kao prije, dok neki su kompletno izgubili vjeru u današnji rad tako da više se ne obaziru na nova izdanja koja se počnu javljati u kinima te zatim u videotekama. Kad se počne sumnjati u američki horror uvijek postoji nada potražiti nešto dobro u Europi bilo da govorimo o UK-u (miješanja horrora i komedije), o maestralnim Španjolcima, čak i Australija se lagano budi sa pozadinskim terorom filmova, dok već Azija ustaljeno vlada nadnaravnim horrorima i to već godinama, i naravno, tu imamo veliku Francusku – prijestolnicu najboljih europskih horrora ovog desetljeća, zemlja iz koje film iz današnje recenzije dolazi koji je u svakom pogledu povratio život horror žanru i pokazao kako se slasheri rade. Inside je jedan od najprovokativnijih, najoriginalnijih i u konačnici: najbrutalnijih tj. najkrvavijih horror filmova ikad napravljenih, doslovce film koji će vas ostaviti bez teksta i nakon kojeg ćete u glavi stvarno dobro razmisliti o tome što ste upravo pogledali te jesu li francuzi toliko ludi ili vam se sve samo čini.  U današnje vrijeme kada u velikim lukom vladaju (što se tiče horrora) Saw i Hostel koji su pravi predstavnici podžanra torture porn zasigurno ima nekih koji će nažalost i ovaj film tako etiketirati, no to je totalna greška jer je Inside jedan pravi čistokrvni slasher film, filmski tour de force koji je pun nimalo ugodnog intenziteta koji neće svakom baš odgovarati. Inside predstavlja jedno nezaboravno putovanje u 70-te i 80-te kada je ideja iza dobrog horror filma stvorena na razini minimalizma tako da je ovdje većina filma koncipirana na malom prostoru s čime se stvara veliki nivo klaustrofobije i tjeskobe. Redatelji Alexandre Bustillo i Julien Maury su očito studenti horror filmova iz već spomenutih 70-tih i 80-tih, radeći vizualnu schemu koja miksa klaustrofobični widescreen stil Johna Carpentera te operativno krvoproliće Daria Argenta, dakle taj neki slasher stil uz doticaj sa talijanskim giallom. Sami redatelji su rekli u mnogo intervjua da im je uzor za film bio Carpenterov Halloween iz 1978. godine što se podosta vidi u filmu pošto imamo misterioznog ubojicu, mračnu kuću, bespomoćnu mladu ženu te u filmu vlada taj neki minimalistički setting, home invasion (što je u ovo novije vrijeme savršeno prezentirao film The Strangers) efektna klaustrofobija (što uviđamo kroz to što je već spomenuto se radnja odvija u kući te na gornjim stepenicama i u kupatilu) te cijelo se događanje odvija tokom blagdana, točnije na Badnjak tako da se komotno može reći da su bili inspirirani najboljim od najboljih te ono što je film učinio jest da je ostao u takvom duhu Carpenterovog originala i to je učinio skoro bolje nego bilo koji drugi slasher današnjice, a da ne pričam da skoro nijedan nastavak Halloweena nije to uspio (osim eventualno sedmog nastavka).

Ako bi ga morao ikako okarakterizirati to bi bilo ovako: zamislite već spomenuti Halloween setting u kombinaciji sa Rosemary’s Baby iz 1968. godine pa i čak The Hand Rocks The Cradle iz 1992. godine i to sve povećano enormno velikom i zastrašujućom dozom krvi, kao u recimo jednom Maniacu iz 1980. godine tako da će fanovi gorea uživati, dok ovi ostali, a kad kažem ostali mislim tu prvenstveno trudnice zasigurno ne bih nikako preporučio ženama koje su dakako trudne (bez obzira voljeli toliko horrore ili ne) da pogledaju ovaj film pošto zasigurno ćete imati noćne more, ovo nije film za gledati u takvoj jednoj iscrpljućoj i teškoj situaciji za vas, a da ne pričam da može teško udariti i na psihu i da ga je skroz nelagodno za pogledati. Ovaj film je definitivno za ovo novije vrijeme za trudnice učinio ono isto što je davne 1968. godine Roman Polanski učinio sa filmom Rosemary’s Baby, a to je da zastraši, i uvom slučaju debelo šokira trudnice, iako vjerujem da gotovo nitko ne može ostati ravnodušan na cijeli film. Možda čak ni nema danas redatelja koji mogu nešto napraviti u stilu da se može komparirati ovom filmu, a i općenito cijelom novom valu/pokretu francuskih horrora što imamo ovog desetljeća, a čak i da ima nikad ne bi bili hrabri ovako nešto učiniti u čemu ne leži primarno razlog u tome da su kukavice ili da im manjka mašta i kreativnost već zbog čuvenog MPAA koji nikome u Americi (što se tiče horror žanra naravno) ne odgovara previše pošto on nikada ne bi dopustio film sa ovakvom tematikom da dođe na filmsko platno sa R-ratingom. Film bi najvjerovatnije automatski dobio NC-17 rating ili bi bio jako izrezan sve dok se ne bi dobili prihvatljivi uvjeti u rangu jednog normalnog američkog horrora, iako kolko čujem ipak će se raditi remake, iako ne znam kad točno što je već ustaljena stvar postala ovih zadnjih par godina, dovoljno je pogledati španjolski REC iz 2007. godine da bi godinu kasnije stigao u Ameriku remake pod nazivom Quarantine, Martyrs bi također trebao ići uskoro na remake tako da će biti zanimljivo vidjeti kako će to sve ispasti, iako i općenito kad su remakeovi u pitanju ne ulažem nešto prevelike nade, iako ću ga vjerovatno pogledati kad i ako izađe, dok je sam ovaj film izašao u Americi (što je samo po sebi već jasno) u unrated izdanju. Što se tiče samog filma, ovo je jedan nezaboravan debi za oba redatelja koji se može čak usporediti i bez problema rangirati skupa sa Hooperovim The Texas Chainsaw Massacre iz 1974. godine te Cravenovim The Last House On The Left iz 1972. godine kao jedan od najboljih i ujedno najšokantnijih horror debija u povijesti filma. Inside uspjeva na mnogo načina jer su redatelji uspjeli staviti priču u jednu instantno prepoznatljivu situaciju prije nego što napetost i krvoproliće krene, a kad doduše krene bogami nema stanke i to doslovce govorim. Također mi se dopao njihov talent u smislu da u filmu ne štede skoro nikoga te da razbijaju sve moguće barijere u njihovoj viziji krvave noćne more između borbe dobra i zla.

Kinematografija je što bi se reklo breathtaking te za to možemo čestitati Laurentu Baresu, sobe doma našeg glavnog lika su slabe na svjetlu, uviđamo jedno čudno zamagljenje te u kući prevladava žuta boja i sve izgleda dosta čudno i uznemirujuće, a zašto? Zato što izgleda preblizu normalnoj kući i susjedstvu, nešto čemu se većina ljudi može povezati i razumjeti pošto Sarah živi u predgrađu. Ovo je jedan od rijetkih horror filmova (barem ono što sam ja dosad imao priliku pogledati) gdje glavni lik pozove policiju prije nego što se išta uopće dogodi te joj čak i vjeruju, ali to je već lagani početak filma, no samom filmu ne treba puno da krene u jednu opsadu konstantne krvi koje ima na pretek. Svidjeli su mi se kadrovi snimanja, naročito opsežan pogled na hodnik koji je u nekoj zlatnoj boji, kupatilo je dosta cool i hrapavog izgleda, sobe su stalno u nekom maglovitom izričaju, u zraku vlada teška i mučna tekstura koja pripomaže jednom pesimističnom raspoloženju u filmu tako da imamo osjećaj da cijela unutrašnjost kuće izgleda ko jedna velika maternica. Imamo također i kadrove neprestajućeg mraka te situacije u kojima netko se nalazi u sjeni (mi ga ne vidimo 100%, ali zasigurno osjetimo to) te može u bilo kojem trenutku samo skočiti i uplašiti nas. Kamera je maksimalno iskorištena u stvaranju jedne turobne i depresivne atmosfere (slično kao i što možemo vidjeti u djelu Gaspara Noe Irreversible te Martyrs Pascala Laugiera). Moram priznat da gledajući film kao veliki fan horrora da me ovaj film oduševio u svojoj egzekuciji, stilski izgleda zapanjujuće te u nikojem slučaju ne prevladava stil u odnosu na sadržaj, iako ko što rekoh da je stilski uistinu na nivou, sam sadržaj jako bitan i istovremeno šokantan. Spomenuo sam već Halloween, e pa takav je neki koncept i ovdje, zamislite našeg glavnog lika Sarah kao Laurie Strode te našu žensku ubojicu kao Michaela Myersa – Shape te pošto je film snimljen kao neka mračna i gotička bajka ne bi bilo zgorega spomenuti da naš ubojica liči na Wicked Witch iz Oza (njen lik pri kraju i poprima takav štih) te razlika između ovog i većina slashera današnjice jest što nas redatelji konstantno uvlače u napete situacije, prvenstveno krvave situacije kojih ima na pretek, te su šokantne i bolesne, jednostavno nećete vjerovati koliko film daleko ide što se tiče toga, gore fanovi će jednostavno uživati u ubojstvima i u krvi koje ima na svakom koraku po kući u velikoj dozi, zamislite jednostavno ubojstva prikazana u lijepom umjetničkom stilu jednog Daria Argenta, e pa nešto tako ovaj film nudi. Visok body count sa impresivnim scenama ubojstava koje su kako iskrene tako i šokantne u svom prikazu, prije gledanja filma sam same pohvale čuo te da je film podosta krvav, no ovako nešto iskreno nisam očekivao (jedna grafički prikazana scena sa škarama me posebno dirnula te eksplozija glave koja se bez problema može mjeriti sa Cronenbergovim filmom The Scanners i Cravenovim filmom Deadly Friend kad su u pitanju eksplozije glave).

Ovo je jedan od najbrutalnijih i najkrvavijih filmova koje sam ja ikad gledao (ne računajući filmove kao što su Braindead). Jednostavno me taj dio ostavio bez teksta i u par momenata me dobro pogodio koliko je film grafički jak i eksplicitan, možda u ponekim momentima malo previše to sve izgleda, no ja sam u konačnici izrazito zadovoljan. Ako ste mislili da Haute Tension je bio podosta krvav pogledajte onda tek ovo da vidite kakvo ludilo u ovom filmu vlada. Glazbeni score Francoisa Eudesa dosta dodaje na ugođaju i osjećaju konfuznosti, kombinacija melodramatične glazbe violine, tupog zvuka, grubog elektroničkog krika i šuma nas jednostavno uvlači u film.  Ovaj film je također izrazito emotivan. Tretman filma na smrt, a naročito na trudnoću je ekstremno realističan te iznenađujuće iskren. Naš glavni lik Sarah je žena koja je dosta toga teškoga prošla u životu te nije baš sretna što očekuje bebu te razne situacije u filmu idu u prilog tome pošto kako joj je umro muž u automobilskoj nesreći zadnja stvar što joj je na pameti jest dijete jer ako ima to dijete teško da će se ikada maknuti od toga što se dogodilo njenom mužu te bi bila tužna i jadna cijeli život. Sliči mi pomalo na neku heroinu iz Russ Meyer filma pošto kolko god bila jadna, tužna i depresivna jednostavno se ne predaje, bori se i uzvraća udarce (kolko može naravno) što pruža jednu dozu zadovoljštine. Netko bi zbog toga rekao da je glavni fokus da izvuče živu glavu beba kao jedno posve nevino stvorenje/biće, no i sama pomisao da bi netko htio napasti trudnicu nije baš ugodna tako da velika simpatija ide i k njoj kao jednom ranjivom biću u recimo “najvedrijoj fazi” za svaku ženu (iako to za nju vjerovatno nije baš), ali i budimo realni, nitko ne želi (jednostavno nema ničeg goreg osim eventualno smrti djeteta) vidjeti u filmu trudnicu kako biva napadnuta ili ubijena tako da što se tiče toga dijela emocije rade 100/h (jednostavno nije ti svejedno kad vidiš da se bori za živu glavu, kad je prvo počne uhoditi i napadati ubojica po kući sa tim velikim škarama). Jednom kad napast i krvoproliće krene osjećamo se u konstantnoj opasnosti gotovo jednako kao Sarah i njezino nerođeno dijete. Naš ubojica (za koju ne saznamo nikakvo konkretno ime osim La Femme) je definitivno jedan od najboljih horror ubojica novije povijesti, a usudio bi se reći čak i općenito gledajući horror filmove, a da ne pričam da jeu pitanju žena i to jedna poprilično bolesna žena, psihopat koji neće stati pred ničim u svojoj namjeri da naudi svakome tko joj stane na put te da se dograbi bebe od Sarah. Jedan je ovo od rijetkih horror filmova gdje je moć žene jača od muškarca. Na neki svoj bolestan način, ovaj film je što bi se reklo “the ultimate chick flick” dok cijela ta priča izgleda ko da je izašla iz novina najgore crne kronike te je strašna pomisao uopće da se ovakve stvari događaju i da ovakvi bolesni ljudi postoje. Jednom kad se ona pojavi u filmu strah, paranoja, kaos i naročito krvoproliće kreće u ogromnim količinama. Nema puno slashera sa ovakvom količinom krvi. Zamislite Maniac ili Halloween na steroidima, e pa tako nešto. Jednostavno sama njena pojava tjera strah u kosti. Zanimljiva je činjenica vezana za nju ta da ona sve što radi ne radi iz zabave.

Nema ništa smiješnoga u svemu tome jer ona ima motiv (kojeg saznajemo u zadnjoj četvrtini filma) i koji je realan ako se dobro pogleda (uz naravno što je zastrašujuć), ali svakako razumljiv i daleko je to cijela situacija od recimo vrste plašenja jedne Hayley u Hard Candy ili Petera i Paula u Funny Games pošto ona ima jedan pravi motiv te je odlučna u svemu što radi (nema zajebancije s njom). Još jedna zanimljiva stvar vezana za nju jest da je ona pravo ljudsko biće sa emocijama, da nije neka nadnaravna i nezaustavljiva sila kao recimo Michael Myers (iako je u tom nekom fazonu predstavljena) jer i ona pati, i ona ima svoje strahove, i ona biva ranjena, ozlijeđena, itd… što u cijeloj priči je čini zanimljivom i recimo “simpatičnom” kolko-tolko jer je film uspio da nam ju predstavi kao pravo ljudsko biće od krvi i mesa što ima svoje čari i zadovoljstva, ali i uznemirenosti gledajući jednu jebeno ludu ženu sa škarama (slično brutalno korištenima kao Cropsy što je radio u The Burning iz 1981. godine samo što su tamo bile voćarske šakre) koju ako raniš će krvariti, možda čak i umrijeti što biva još i frustrirajuće ako se to ne dogodi. Razumijemo ponašanje Sarah, ali čak i još više La Femme i to kako film odmiče poprima stravične razmjere međusobnog nasilja i konačnog twista kada dobijamo sve odgovore što smo tražili te i konačni pogled (bez strke i nasilja) na likove po prvi put nakon cijelog viđenog masakra te razmišljamo kako će se sve ovo završiti. Jedna od najljepših stvari ovog filma su glumice i tu naravno mislim na našu glavnu junakinju te ubojicu. Veliki teret nose u filmu te ga odrađuju bez greške, toliko snažne i uvjerljive uloge da čak u jednom momentu čovjek ne zna na čiju stranu stati koliko su uvjerljive i fokusirane na svoj lik. Alysson Paradise (inače šurjakinja Johnny Deppa) je izuzetno uvjerljiva kao Sarah, jedna totalno konfuzna i tužna osoba koja se nađe u teškoj nepredvidivoj situaciji pokušavajući spasiti sebe i svoju bebu, veoma teška uloga, nimalo laka pošto zasigurno nema puno glumica koje bi se usudila na ovakav potez glumiti u ovakvom filmu takvu ulogu stoga svaka čast za nju, dok Beatrice Dalle kao La Femme (što sam već rekao) je prezentirala vjerovatno jednog od najboljih i najstrašnjih horror negativaca/ubojica novijeg doba. Obje glumice su lijepe, talentirane i njihova gluma i prvenstveno iznošenje dubokih i jakih emocija u realističnom tonu je ono što je učinilo njihove likove ne samo pamtljive (oba lika bi se usudio reći su jedni od najboljih ženskih likova ikad viđenih u nekom horror filmu) već su i sjajno okarakterizirane kao dvije žene do kojih vam je stalo (bez obizira na sve viđeno) te se možemo debelo suosjećati s njima što samo pridonosi da je svaki moment u filmu napetiji i napetiji. U konačnici film je odličan, traumatičan i težak za pogledati, no strašno je dobar, krvav i napet koji samo potvrđuje da francuzi danas prave najbolje horrore u Europi. Kombinacija atmosfere i stila, gorea i splattera, pun je uznemirujućih prizora i kontroverzne tematike ovo je jednostavno san za svakog fana gorea, slashera i općenito horrora, jedinstven film koji pokazuje što znači pravi horror film te da se i u današnje vrijeme još jakih aduta u horror žanru mogu pronaći, debitantski film dvojice perspektivnih redatelja je prošao strava dobro sa snažnom eksplozijom u žanr za kojeg oni sami vele da je ljubavna priča, što oni kažu se vidi u kraju, ali u svakom slučaju za mene uz Martyrs najbolji francuski horror film novijeg doba, ponavljam: nije za trudnice i žene s majčinskim osjećajima, dok svi ostali podhitno pogledati ovu poslasticu žanra od kojeg ćete se nakon gledanja teško otresti i oporaviti, no svakako ćete uživati u njemu!

10/10 Krvav, šokantan i odličan debi dvojice mladih redatelja, pravi slasher film, jedan od najboljih i najbrutalnijih ikad napravljenih!