The King of Comedy (1983.)

TAGLINES:

. . and when it’s all over one of them won’t be laughing

Nobody knows Rupert Pupkin, but by 11:30 tonight, the whole world will know he’s . . . THE KING OF COMEDY.

It’s no laughing matter.

Nobody knows Rupert Pupkin, but after 11:30 tonight no one will ever forget him.

ŽANR: crna komedija, drama

REDATELJ: Martin Scorsese

PRODUCENT: Arnon Milchan

SCENARIST: Paul D. Zimmerman

GLUMAČKA POSTAVA: Robert De Niro, Jerry Lewis, Sandra Bernhard, Diahnne Abbott, Shelley Hack, itd…

GODINA IZLASKA: 1983. godina

VRIJEME TRAJANJA: 109. minuta

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 20,000,000 $

ZARADA: 2,536,242 $

UKRATKO RADNJA:

Rupert Pupkin je čovjek u 30-tima koji živi sa svojom majkom te sanja da postane nova stand up komičarska zvijezda, točnije novi kralj komedije. Opčinjen je voditeljem TV showa The Jerry Langford Show Jerryem Langfodom te uporno želi preko njega da uspije u njegov show kako bi milijuni ljudi saznali za njega i uvidjeli njegov talent, no problem je što Jerry unatoč tome što je Rupert ljubazan i što ga je spasio od hrpe fanova ne želi imati nikakve veze s njim. Rupert ne prihvaća ne za odgovor te konstantno se počne iz dana u dan pojavljivati u zgradi u kojoj Jerry radi, prije nego što čvrsto odluči uzeti stvar u svoje ruke skupa sa jednako opčinjenom prijateljicom Marsha.

RECENZIJA:

Komedija. To je zasigurno riječ koja većini ne pada na pamet kad se spomenu velikani svijeta filma kao što su Martin Scorsese i Robert De Niro, ali nakon što pogledate ovaj film slijedeći put kada pomislite na Scorsesea i De Nira riječ komedija ne samo da neće biti strana već vam nikad više neće isto baš izgledati niti zvučati. Vjerujem da je većina skužila da živimo u svijetu gdje je slava i riječ celebrity postala droga. Ljudi toliko pucaju na slavu, da budu celebrity u tolikoj mjeri da pokušavaju pobjeći od stvarnih problema i svojih pravih života. Ideja biti celebrity je toliko redefinirana da je to danas postao izbor karijere za sektor društva koji nemaju ništa više ponuditi od samog potencijala da budu gomila freakova koji sveukupno čine jedan veliki freakshow.  Danas je nažalost to moderno postalo, dok kad sam bio mali ovakve stvari nisu postojale. Sad bi netko rekao pošto sam odrastao u 90-tima da sam možda malo slijep, no to tada nije bilo ni blizu tako što imamo sve danas. Dosta redatelja je iznijelo svoju neku viziju o modernom društvu skupa sa satirom. Stanley Kubrick 1971. godine A Clockwork Orange te John Carpenter sa They Live 1988. godine su to pokazali. The King of Comedy je jedna Scorseseova vizija satira o društvu, točnije o kultu celebritya i vjerovatno najbolji film ove vrste koji kako je bio odličan tada je jednako odličan i danas, a sam film je iz 1983. godine (definitivno je bio ispred svog vremena). 80-te su svakako bile pune opasnosti kad je u pitanju opsesija sa slavom i da budeš celebrity. Najveći primjeri su kad se u kratkom roku niz tragičnih događaja dogodilo: Mark David Chapman je ubio velikog John Lennona ispred njegovog doma u New Yorku, te su uslijedili pokušaji atentata na predsjednika SAD-a Ronalda Reagana te Papu Ivana Pavla 2. Scorseseov film nije išao u tom smjeru, no držao se glavne premise, a to je pogled na prirodu onih koji su opčinjeni slavom. Film je nažalost nekako završio ispod radara kad su u pitanju velika Scorseseova postignuća. Sam Scorsese se smatra najboljim američkim redateljem svih vremena koji je naročito 70-te, 80-te, i 90- obilježio u velikom luku kao redatelj kultnih klasika i remek djela kao što su Taxi Driver, Raging Bull i Goodfellas. Iako ovi navedeni naslovi zaslužuju svu moguću pozitivnu kritiku svijeta kao jedni od istinski najboljih filmova svih vremena srce me boli kad vidim koliko je ovaj film podcijenjen, i ne samo ovaj nego i još jedna unikatna crna komedija iz 1985. godine After Hours koju je isto Scorsese režirao. Sam film je vjerovatno jedan od najciničnijih filmova svih vremena, pravi ekvivalent jednom grubom, nezaboravnom i konstantnom šamaru u lice. Sam film bi se svakako mogao okarakterizirati kao mlađi, nježniji, ali gotovo jednako psihotičan brat Taxi Drivera iz 1976. godine, te kao stariji, ciničniji i opasniji brat poznatog američkog showa The Larry Sanders Show. Sam Scorsese se nakon Raging Bulla htio distancirati od svega toga i pokušao je uroniti u svijet komedije, napraviti jedan eksperiment te vidjevši kakve je sve odlične drame nakon ovog filma i After Hours snimio čovjek ne može, a da jednostavno ne pomisli zašto Scorsese još komedija nije snimio pošto su ova dva filma jedini izleti u žanr komedije. Film je loše dosta prošao na kino blagajnama što nažalost nije pomoglo njegovoj reputaciji te da je recimo izašao 1993. godine, a ne 1983. godine bio bi vjerujem daleko popularniji te bi bolje prošao kod kritičara, a naročito publike i u tom slučaju bi bolje rangirao kad su u pitanju remek djela Scorsesea. Jednostavno je ne samo bio ispred svog vremena, već nevjerovatno utjecajan kad je u pitanju ovakva tematika.

Od izlaska ovog filma dobili smo mnogo filmova koji kombiniraju stvarnost i fantaziju u postmodernom obliku: The Player Roberta Altmana, Adaptation i Being John Malkovich Charliea Kaufmana te Spikea Jonzea, pa čak i poznati TV show Seinfeld uz već spomenuti The Larry Sanders Show. Kad je sam Scorsese pravio ovaj film ovakav osobno-referencijalni pristup je bio totalno nepoznat. Mainstream publika u ranim 80-tima nije imala puno referenci, pogleda i načina da razumije ovaj film te njegovu poruku, dok sam Martin Scorsese koji je inače poznat po nimalo lakim, detaljnim i nepokolebljivim portretima očajnih i usamljenih likova je napravio to sve i teže da se vidi napravivši ovaj film koji bi najlakše se mogao okarakterizirati kao jedna mračna crna komedija, nimalo u klasičnom obliku i formatu već kao jedna uvrnuta, tragična komedija o komediji grešaka koja je tako postavljena da bilo koja crna komedija Todda Solondza i braće Cohen izgleda ko neka Adam Sandler komedija naspram ovog filma. Sama publika je možda očekivala da će on nastaviti u tonu Taxi Drivera i Raging Bulla što i u jednu ruku svakako je, no ljudi to tada nažalost nisu prepoznali. The King of Comedy je u jednu ruku ko što sam već i rekao nastavak i to komičan nastavak Taxi Drivera pošto oba na svoj svojstven način prikazuju usamljenost i izolaciju. Sam scenarij je napisao Paul Zimmerman te se film po tom pitanju da usporediti sa odličnom dramom Network iz 1976. godine koja progovara o bridkoj i proročanskoj viziji popularnog medija, no tamo gdje Network prikazuje zastrašujuć pogled na zao utjecaj koji utječe na svakodnevne vijesti, The King of Comedy odiše na očajnički potez “ja imam pravo” među zabavom nadanja koja se 24 sata prikazuje putem programskih raspored baziranih na stvarnost. Spomenuo sam duo Scorsese i De Niro, do ovog momenta napravili su 3 filma, tako da im je ovo je bila četvrta kolaboracija te vidjevši kakav je talent De Niro pokazao za komediju ovdje i naročito zadnjih 10-ak godina preko filmova Analyze This i Meet The Parents jednostavno je šteta da je ovo jedina komedija koju su skupa napravili. Obojica imaju taj neki dar i smisao da uvijek naprave likove toliko ambicioznim da vas u jednom trenutku nasmiju, a u drugom se prestrašite njih i De Niro ovdje u prikazu Ruperta Pupkina upravo to pokazuje. Jednostavno ima nešto u tim usamljenim i izgubljenim likovima što ova dvojica prikažu i dovedu do savršenog i uznemirujućeg portreta na najefektniji mogući način. Sam lik Rupert Pupkin je druga strana Travisa Bicklea: smiješniji i pristojniji od njega, no jednako je van stvarnosti te gotovo jednako zastrašujuć kao i on. Sama činjenica da je oba lika odigrao veliki De Niro povrđuje i učvrćuje tu paralelu. U oba filma otuđenost glavnog lika od kulture, ljudi i svijeta ga tjera na ekstremne mjere kako bi ga svijet prepoznao i uočio njegovo postojanje. Čak su i krajevi filmova isti, sretni kraj s mračnim instinktom te uz blagu razliku: put Travisa Bicklea do tog kraja je krvaviji i nasilniji jer film u kojem je on jest drama. Rupert Pupkin koji živi u svijetu komedije nikad nema potrebe da opali pištoljem kao što to Bickle učini, no uz pravilne uvjete čovjek ne može, a da ne pomisli kako bi on tada kao Bickle. Dosta publike nakon gledanja filma u kinu se hvatala za glavu i ispitivala, jel Pupkin smiješan? Jeste, no jel zastrašujuć? Apsolutno. Scorsese fantastično kombinira komediju sa zastrašujućim elementima što u trenucima Pupkina čini smiješnim, a u drugim zastrašujućim.

Pupkin je jedan totalno netalentiran wannabe komedijaš koji misli da zna nešto i da ima talent, no nema pojma o ničemu i svakako nema talent. Psihotičan i totalno ne kuži da ne pripada showbusinessu uporno pokušava da nađe svoje mjesto na televiziji kao novi kralj komedije. Zvuči bogami ambiciozno, ali vjerujte, lik si previše utuvio u glavu. Čovjek u ranim 30-tima koji živi s majkom te nema posao, no ima ambiciju od koje ne odustaje u svojoj glavi: uspjeti kao novi kralj komedije te da bi to uspio počne uhoditi Jerrya Langforda do tolike mjere da postane opčinjen s njim te što je stvar kod njega: misli da je najpametniji, da svi ostali nemaju pojma kad kritiziraju njega, te ne prihvaća ne kao odgovor, uporan je da uspije da je to strašno. Niti jedan film u povijesti filma nikad nije bolje pokazao čovjeka opčinjenim za slavom, da bude celebrity umišljajući si u glavi da mora biti netko i nešto da bi ga ljudi prepoznali i pričali o njemu od ovog filma. U vrijeme kada nas svaki dan mediji bombardiraju ljudima željnim slave i reality emisijama kao što su Jackass i Girls Gone Wild nastala je i publika za ljude koji žele biti slavni, pa makar na 5 minuta. Kako sam Pupkin reče u filmu “Better to be a king for a night than schmuck for a lifetime”. Savršen je primjer tog klana koja pokazuje mentalitet moderne kulture koja vrbuje za televizijom, novinama, radijom, itd… Najgori aspekt svega toga jest prikaz kako je naša zabavna kultura ošla kvragu, naročito u današnje vrijeme kada imamo tisuće i tisuće televizijskih programa, tisuće i tisuće DVD izdanja, i druge stvari koje ljudi uporno traže i nude kako bi dobili pozornost javnosti i to da bi učinili moraju biti i još gori od iduće osobe u redu kako bi uspjeli. Kada prvo upoznamo Pupkina on ne izgleda ništa drugačije od ostalih fanova Jerrya Langforda, no kako film odmiče upoznajemo ga na takvom nivou gdje dosta situacija prelazi zdrav razum, a bogami i dobar ukus. Iako za sam film bi netko rekao da je on prejednostavan, ne bi se složio, pošto daje jedan živući i provokativni pogled na hardcore, mentalno nestabilne i bolesne fanove. Kao što je u većini Scorseseovih filmova, on i ovdje koristi New York kao mjesto radnje, no prvenstveno ga koristi kao lik u pozadini koji voli Jerrya Langforda, kao zvijezdu ga svi redom obožavaju, ali ga i jednako mrze kada ne udovolji njihove zahtjeve i želje. Scorseseova najefektnija tehnika jest lociranje Pumpkinovog nervnog centra u prikazu svijeta fantazije i mašte u kojem živi. U svojoj glavi pravi sliku ne samo da je gost kod Jerry Langforda, već da se oženio sa konobaricom u tom showu (nju je inače odglumila Diahne Bott koja je inače bila cura od De Nira u to vrijeme). Nakon završetka scene osjećamo se nevjerovatno u tolikoj mjeri da žalimo Pumpkina. Film sadrži dosta humora koji leži u scenariju Roberta Zimmermana koji sadrži dosta smiješnog dijaloga koji se kako tiče showbussinesa tako i samog Ruperta i njegovih fantazija, ozbiljan humor koji ima šta reći, ali nikad u tolikoj mjeri da ispada neozbiljan ili da ko da se preklapa više filmova u jedan. Humor ja pametan i uvrnut, kako smiješan tako je istovremeno i bolan tako da svaka scena funkcionira savršeno na mnogo nivoa. Jedan od najboljih primjera toga jest Rupert u podrumu svoje majke pokušava snimiti na kazetu svoju rutinsku točku komedije za show Jerrya Langforda da bi ga majka konstantno prekidala i derala se na njega što pokazuje ne samo da je u pitanju jedan usamljen čovjek u svojim 30-tima, već da se ponaša kao dijete koje živi u svojoj mašti (podrum izgleda ko neki noćni klub komedije pune slavnih) te tako odgovara svojoj majci. Njegova dernjava na nju nudi smiješne momente koje otkrivaju i njegovu nasilnu zastrašujuću narav, no u cijeloj priči postoji i ironija što se vidi u smislu da njegovo prepiranje sa majkom ispada smiješnije nego priprema koju snima za show, tako da bi onda na kraju bolji finalni produkt bio da pusti da se snima sve dok se deru jedno na drugog. Iako film sadrži dosta blesavih scena, ništa od toga nije preblesavo, sve je tu da servira temu filma tako da je rezultat mršav, ali gust film koji kako je konstantno apsurdan istovremeno potpuno kombinira stvarnost i maštu u jednom realističnom tonu.

Jedna od glavnih stvari što se tiče toga leži u režiji i u montaži filma. Scorsese poznat po ovim stvarima koje čine njegove filmove mračnim je iskoristio ta dva elementa kako bi na jedan čudan način učinio film smiješnim. Montažerka Thelma Schoonmaker koja je briljantan posao napravila u Raging Bullu (za što je dobila i Oskar) radi odličan posao u varanju publike. Već spomenuta scena sa emisijom i vjenčanjem spada u tu grupu no naročito u jednoj sceni koja djejuje kao pravi razgovor Pupkina i Langforda u kafiću. Mi direktno idemo u stvarnost da bi saznali da je cijeli ragovor zapravo u Pupkinovoj glavi, mašta o tome recitirajući sve što bi rekao u tom razgovoru sa Langfordom. Dobijemo dobar smijeh u toj sceni, no iz pogleda redatelja i montažerke uspjeli su da navuku i prevare publiku te da kontroliraju njom jer kad se takve stvari dogode u filmu jednostavno je sve moguće da stvari krenu svakojakim putem. Ima tu i zanimljih situacija pametnog humora kada Rupert uporno tražeći Jerrya da ga progura u svijet komedije i slave leži u hodniku da ga prime (što je samo po sebi prikaz manijakalnog ludila i opsesije) sad od dosade pita jel to pluta na stropu, da bi recepcionarka rekla, ne znam, jel pada na vas? Ovo je pravi film Scorsesea, čak i pošto je komedija i dalje ćete prepoznati da je ovo njegov film. Njegova režija je dosta što bi se reklo low-key dopuštajući glumcima i scenariju da budu onakvi kakvi jesu: prirodni i svoji sa kamerom statički u master shotu (snimanje dramatične scene od početka do kraja iz kuta držeći sve likove vidu). Scorsese je rekao da je htio napraviti komediju u stilu Edwina S. Portera, redatelja iz pre-Griffith ere nijemog filma prije nego što je filmski vokabular stupio na scenu. Pristup filmu jest slika neustrašive realističnosti. Scorseseov izbor glumaca je za čistu desetku, naročito glavne trojke. Staviti u isti film i najboljeg komičara svih vremena Jerrya Lewisa i najboljeg glumca općenito svih vremena Roberta De Nira je odlična stvar. Ako ste mislili da je De Nirova uloga Paula Vittia u Analyze This njegova najbolja ili pak prva uloga u komediji morate tek da pogledate ovo jer ćete se vjerujem istog trena predomisliti. De Niro na vrhuncu svoje velike i bogate karijere u jednom totalnom neprepoznatljivom izdanju i štihu od glave do pete kao jedan ušminkan i zalizan šmokljan, karizmatičan, posve smiješan, ali i zastrašujuć čovjek koji svoj bijes želi iskaliti na druge jer se nije rodio pod sretnom zvijezdom. Sama komedija je mračna, no njegov tajming je savršen igrajući jednu dosta tešku i zahtjevnu ulogu koja traži smijeh, žaljenje i strah od publike i on to čini bez ijedne greške pokazujući da je nevjerovatno svestran: igrao je i mafijaša, boksača, itd… te ovdje jednog očajnog wannabe komičara koji će učinit sve samo da ga se primjeti i da bude u centru pažnje. Njegov petominutni stand-up nastup na TV-u je istinski dobar i glavni moment njegove wannabe komedije, no već unaprijed osuđen na propast. S ovim nastupom on još jednom potvrđuje zašto je debelo najbolji glumac ikad, da je najveći od najvećih koji i u ovom slučaju prikazuje jedan duboko karakterni studij, on u filmu zbilja je Pupkin, lik koji koliko god je patetičan istovremeno ga i žalite te razmišljate i želite ne da se smijete njemu već da se smijete s njim. Meni osobno uz Raging Bull i Taxi Driver njegova najbolja uloga u karijeri. Ko i u slučaju Taxi Drivera: film nam daje mračan pogled na usamljene ljude (God’s lonely men) koji postoje u ovom svijetu i koji hodaju između ludila i bijesa. Na površini ovo je jedan grizeći pogled na slavu i sve šireću opsesiju za slavom, dok je ispod površine ovo jedan mračan portret toga što opsesija skupa sa slavom čini. Teški paraziti očajni da budu slavni, gurajući svoju krv i bol u slavu jer je to jedini alat koji  za početak imaju.

Da ne bi bilo da je Rupert sam on čak ima i svoju asistenticu/prijateljicu koja je gotovo jednako manijakalna i opčinjena slavom kao on, a to je Masha koju je odigrala velika komičarska nada toga vremena, Sandra Bernhard. Iako se kontrolira bolje od Ruperta, i dalje je jedan zastrašujuć lik. Sandra je dosta svoje improvizacije ubacila skupa sa raznim kulturnim referencama i zaključcima koje se čine prirodnima te nas ostavljaju u pomisli da je ona stvarno luda te svuda pomalo dobiva napad ludila. Jerry Lewis je Jerry Langford, u maniri Johnnya Carsona i po karakteru i po tom svom showu u ovom univerzalnom svemiru dovodeći jednu sigurnost i komfor ulozi. Bilo je tu još velikih imena poput Franka Sinatre u igri za ulogu no drago mi je da ju je odglumio Jerry, svaka čast što je uopće prihvatio ulogu poznate ličnosti koja je istovremeno neumitno smeće. Daleko je ovo od njegovih standardnih smicalica, šala i komedija, dosta je ozbiljna uloga svakako i više nego vrijedna svih pohvala kao najbolja van standardne njegove domene koja nosi dosta odmjerenosti, no Jerry ne bi bio Jerry da ne ubaci malo i smijeha i zabave na svoj način što me podsjetilo na nešto kao tipa kad bi Jason Bateman postao Michael Bluth u Arrested Development. Tip lika koji nije smiješan jer vas pokušava nasmijati već smijeh dolazi od njega u smislu da on ima osjećaj superiornosti nad svima u tolikoj mjeri da skoro i sebe preozbiljno shvaća u dosta smiješnim situacijama što dosta provlači stvari da nakon što vidite njegov nastup u ovom filmu uvidite zašto ga jedni francuzi toliko obožavaju u jednoj ulozi koja izgleda ko da ima i nešto istine u njoj što dovodi do fascinantne stvari za spomenuti kako su obojica ogledalo onog drugog: Rupert živi da bi bio poznat i da bi ga ljudi voljeli, dok je Jerryu dosadila slava i napor kojeg ona nosi tako da obojica zapravo ne znaju kako biti sretni s onim što imaju. Film je zatvoren totalno od bilo kakvog običnog razloga za razumijevanjem i pristojnošću, cijeli svijet filma se svodi na mržnju, ne marenje tuđih osjećaja i želje da budeš netko drugi što i dovodi do toga da nema pozitivnih i negativnih likova u filmu, već prikaz likova koji su na jedan ili drugi način zakopčani u želji i potrebi za svijetom slave, uspjeha i popularnosti, i sam Rupert naravno, ali i Jerry, njegova asistentica, tajnica, itd… Najbolje bi se to dalo okarakterizirati ovako: ako ja nisam poznat netko skriva taj dio od mene, a ja imam samoprozvani talent da svima to dokažem. Nema veze što nitko kao recimo Rupert nema taj talent i kompetenciju da bude komičar, dovoljno je da on to želi, i ako tako ne bude, on će se svim mogućim silama (pa makar prekršio zakon) dokopati toga. He, nije li to Amerika? Dovoljno je vidjeti i kod nas jednog Antu Gotovca koji nema pojma o ničem: glazbi, životu, ali on hoće biti reper, hoće biti poznat, a već ionako lik nema talenta ni za što te se ubija da bude u javnosti i medijima. Na kraju ovo osim komedije biva i mračna meditacija na moderno društvo na istom nivou kao Taxi Driver. Na ironičan način rugajući ljude društvo od njih stvara heroje te ih hvali u isto vrijeme, pokazuje nečiji put do slave i onda pita, kako netko ovakav je uopće mogao postati poznat? Jednostavan odgovor jest rugajući pogled na moderno društvo koje obožava celebritye, ljudi kao što su Paris Hilton i Lindsay Lohan bi mogli naučiti dosta toga iz ovog filma, priče koja opominje i na ljude koji postaju poznati radi pozornosti i na ljude koji prate poznate kao da su bogovi, kad su zapravo u stvarnosti obični ljudi, ko vi i ja. Mnogi vjerujem smatraju Scorsesea, De Nira i Lewisa kao bogove, no oni su prvenstveno i samo ljudi, ništa više od toga. U globalu, odličan i podcijenjen film koji zaslužuje više pozornosti, remek djelo koje kako vrijeme odmiče izgleda sve bolje i vitalnije. Preporuka za sve fanove Scorsesea, De Nira i Lewisa, klasik kojeg vrijedi odkopati i pogledati u današnje vrijeme, među najboljim je filmovima Scorsesea, nelagodan, ali smiješan film, jedna od najboljih crnih komedija svih vremena sa odličnim provokativnim materijalom punim satire i poruke o showbusinessu, društvu i medijima.

10/10 Pametna, smiješna i uvrnuta crna komedija, najbolja ovakve vrste, podcijenjen klasik sa vanserijskim glumačkim nastupima i temom koja je i dalje aktualna.

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Johnny Carson, Frank Sinatra i Dean Martin su bili jedno vrijeme smatrani za ulogu Jerrya Langforda.

U pripremi za ulogu Robert De Niro je proučavao nastupe stand up komediju od Richarda Belzera.

Jerry Lewis je našao radnu metodu Martina Scorsesea dosta frustrirajuću pošto je morao čekati 3 dana u vrijeme snimanja. Lewis je rekao Scorseseu da je profesionalac i da će biti plaćen za svo vrijeme što je morao čekati te ako ga Scorsese nije trebao da mu je mogao reći da mu nije potreban.

Martin Scorsese je kasnije rekao da snimanje ovog filma je za njega bilo jedno uznemirujuće iskustvo, dijelom zbog sramotnog i gorkog dijela scenarija. Scorsese je također rekao da on i Scorsese 7 godina nisu skupa snimili film zato što je snimanje ovog filma bilo kao jedna teška emocionalna kazna.

Meryl Streep je odbila ulogu u filmu koja je na kraju pripala Sandri Bernhard.

Film otvaranja filmskog festivala u Cannesu 1983. godine.

Martin Scorsese je rekao da najvjerovatnije nije trebao snimiti ovaj film.

Martin Scorsese je izjavio kako je ovo najbolja uloga Roberta De Nira u njegovim filmovima.

Iako je film bio financijski najneuspješniji Scorseseov uradak, kritičari su ga smatrali snažnom satirom kulta poznatih osoba, s upečatljivim ulogama i režijom.

U svojoj biografiji/pregledu svog rada, Scorsese on Scorsese, Scorsese je pohvalio Jerryja Lewisa, izjavivši kako je Lewis bio izrazito profesionalan te da mu je rekao kako neće biti egoističnih ispada i sukoba s njegove strane. Osim toga, Scorsese je rekao kako je Lewisova uloga u filmu bila dosta podcijenjena i da je zaslužila više priznanja.

Zajedno s filmovima Taxi Driver i Raging Bull ovaj film čini neslužbenu trilogiju filmova u kojima Scorsese i De Niro prikazuju opsesivne likove.

Film je premijerno prikazan na Islandu u čast novog kina koje je proglašeno najboljim u nordijskim zemljama.

Inside (2007.)

ŽANR: horror, triler

REDATELJI: Alexandre Bustillo i Julien Maury

PRODUCENTI: Franck Ribiere, Rodolphe Guglielmi, Frederic Ovcaric, Teddy Percherancier

SCENARIST: Alexandre Bustillo

GLUMAČKA POSTAVA: Alysson Paradis, Beatrice Dalle, Nathalie Roussel, Tahar Rahim, Francois-Regis Marchasson

GODINA IZLASKA: 2007. godina

VRIJEME TRAJANJA: 82. minute

ZEMLJA: Francuska

JEZIK: Francuski

BUDŽET: 3,000,000 $

ZARADA: 786,180 $

UKRATKO RADNJA:

Četiri mjeseca prije Božića Sarah i Matthieu Scarangelo nastradaju u teškoj automobilskoj nesreći u kojoj je Matthieu poginuo, a Sarah i njezino nerođeno dijete su izvukli živu glavu. Na Badnjak Sarah odluči ostati kući sama gdje snažno oplakuje smrt svoga muža te se priprema za odlazak u bolnicu slijedeći dan kada će poroditi bebu. Kad noć padne nepoznata žena počne kucati na njezina vrata moleći da joj dopusti da telefonira. Kada Sarah to odbije nepoznata žena otkrije da poznaje Sarah te na silu pokušava ući u kuću. Sarah zbog toga pozove policiju koja istraži njen dom te shvate da je više nema, no obećaju da će je paziti tokom noći., no nepoznata žena se opet vrati te pokušava nauditi njoj i njezinom nerođenom djetetu zbog čega se Sarah zaključava u kupatilu. Nepoznata žena tada počne mučiti Sarah te ubijati svakoga tko uđe u kući i želi joj pomoći.

RECENZIJA:

S vremena na vrijeme hardcore horror fanovi sumnjaju na to u kojem je stanju horror žanr. Neki vjeruju da žanr jednostavno nije dobar i snažan kao prije, dok neki su kompletno izgubili vjeru u današnji rad tako da više se ne obaziru na nova izdanja koja se počnu javljati u kinima te zatim u videotekama. Kad se počne sumnjati u američki horror uvijek postoji nada potražiti nešto dobro u Europi bilo da govorimo o UK-u (miješanja horrora i komedije), o maestralnim Španjolcima, čak i Australija se lagano budi sa pozadinskim terorom filmova, dok već Azija ustaljeno vlada nadnaravnim horrorima i to već godinama, i naravno, tu imamo veliku Francusku – prijestolnicu najboljih europskih horrora ovog desetljeća, zemlja iz koje film iz današnje recenzije dolazi koji je u svakom pogledu povratio život horror žanru i pokazao kako se slasheri rade. Inside je jedan od najprovokativnijih, najoriginalnijih i u konačnici: najbrutalnijih tj. najkrvavijih horror filmova ikad napravljenih, doslovce film koji će vas ostaviti bez teksta i nakon kojeg ćete u glavi stvarno dobro razmisliti o tome što ste upravo pogledali te jesu li francuzi toliko ludi ili vam se sve samo čini.  U današnje vrijeme kada u velikim lukom vladaju (što se tiče horrora) Saw i Hostel koji su pravi predstavnici podžanra torture porn zasigurno ima nekih koji će nažalost i ovaj film tako etiketirati, no to je totalna greška jer je Inside jedan pravi čistokrvni slasher film, filmski tour de force koji je pun nimalo ugodnog intenziteta koji neće svakom baš odgovarati. Inside predstavlja jedno nezaboravno putovanje u 70-te i 80-te kada je ideja iza dobrog horror filma stvorena na razini minimalizma tako da je ovdje većina filma koncipirana na malom prostoru s čime se stvara veliki nivo klaustrofobije i tjeskobe. Redatelji Alexandre Bustillo i Julien Maury su očito studenti horror filmova iz već spomenutih 70-tih i 80-tih, radeći vizualnu schemu koja miksa klaustrofobični widescreen stil Johna Carpentera te operativno krvoproliće Daria Argenta, dakle taj neki slasher stil uz doticaj sa talijanskim giallom. Sami redatelji su rekli u mnogo intervjua da im je uzor za film bio Carpenterov Halloween iz 1978. godine što se podosta vidi u filmu pošto imamo misterioznog ubojicu, mračnu kuću, bespomoćnu mladu ženu te u filmu vlada taj neki minimalistički setting, home invasion (što je u ovo novije vrijeme savršeno prezentirao film The Strangers) efektna klaustrofobija (što uviđamo kroz to što je već spomenuto se radnja odvija u kući te na gornjim stepenicama i u kupatilu) te cijelo se događanje odvija tokom blagdana, točnije na Badnjak tako da se komotno može reći da su bili inspirirani najboljim od najboljih te ono što je film učinio jest da je ostao u takvom duhu Carpenterovog originala i to je učinio skoro bolje nego bilo koji drugi slasher današnjice, a da ne pričam da skoro nijedan nastavak Halloweena nije to uspio (osim eventualno sedmog nastavka).

Ako bi ga morao ikako okarakterizirati to bi bilo ovako: zamislite već spomenuti Halloween setting u kombinaciji sa Rosemary’s Baby iz 1968. godine pa i čak The Hand Rocks The Cradle iz 1992. godine i to sve povećano enormno velikom i zastrašujućom dozom krvi, kao u recimo jednom Maniacu iz 1980. godine tako da će fanovi gorea uživati, dok ovi ostali, a kad kažem ostali mislim tu prvenstveno trudnice zasigurno ne bih nikako preporučio ženama koje su dakako trudne (bez obzira voljeli toliko horrore ili ne) da pogledaju ovaj film pošto zasigurno ćete imati noćne more, ovo nije film za gledati u takvoj jednoj iscrpljućoj i teškoj situaciji za vas, a da ne pričam da može teško udariti i na psihu i da ga je skroz nelagodno za pogledati. Ovaj film je definitivno za ovo novije vrijeme za trudnice učinio ono isto što je davne 1968. godine Roman Polanski učinio sa filmom Rosemary’s Baby, a to je da zastraši, i uvom slučaju debelo šokira trudnice, iako vjerujem da gotovo nitko ne može ostati ravnodušan na cijeli film. Možda čak ni nema danas redatelja koji mogu nešto napraviti u stilu da se može komparirati ovom filmu, a i općenito cijelom novom valu/pokretu francuskih horrora što imamo ovog desetljeća, a čak i da ima nikad ne bi bili hrabri ovako nešto učiniti u čemu ne leži primarno razlog u tome da su kukavice ili da im manjka mašta i kreativnost već zbog čuvenog MPAA koji nikome u Americi (što se tiče horror žanra naravno) ne odgovara previše pošto on nikada ne bi dopustio film sa ovakvom tematikom da dođe na filmsko platno sa R-ratingom. Film bi najvjerovatnije automatski dobio NC-17 rating ili bi bio jako izrezan sve dok se ne bi dobili prihvatljivi uvjeti u rangu jednog normalnog američkog horrora, iako kolko čujem ipak će se raditi remake, iako ne znam kad točno što je već ustaljena stvar postala ovih zadnjih par godina, dovoljno je pogledati španjolski REC iz 2007. godine da bi godinu kasnije stigao u Ameriku remake pod nazivom Quarantine, Martyrs bi također trebao ići uskoro na remake tako da će biti zanimljivo vidjeti kako će to sve ispasti, iako i općenito kad su remakeovi u pitanju ne ulažem nešto prevelike nade, iako ću ga vjerovatno pogledati kad i ako izađe, dok je sam ovaj film izašao u Americi (što je samo po sebi već jasno) u unrated izdanju. Što se tiče samog filma, ovo je jedan nezaboravan debi za oba redatelja koji se može čak usporediti i bez problema rangirati skupa sa Hooperovim The Texas Chainsaw Massacre iz 1974. godine te Cravenovim The Last House On The Left iz 1972. godine kao jedan od najboljih i ujedno najšokantnijih horror debija u povijesti filma. Inside uspjeva na mnogo načina jer su redatelji uspjeli staviti priču u jednu instantno prepoznatljivu situaciju prije nego što napetost i krvoproliće krene, a kad doduše krene bogami nema stanke i to doslovce govorim. Također mi se dopao njihov talent u smislu da u filmu ne štede skoro nikoga te da razbijaju sve moguće barijere u njihovoj viziji krvave noćne more između borbe dobra i zla.

Kinematografija je što bi se reklo breathtaking te za to možemo čestitati Laurentu Baresu, sobe doma našeg glavnog lika su slabe na svjetlu, uviđamo jedno čudno zamagljenje te u kući prevladava žuta boja i sve izgleda dosta čudno i uznemirujuće, a zašto? Zato što izgleda preblizu normalnoj kući i susjedstvu, nešto čemu se većina ljudi može povezati i razumjeti pošto Sarah živi u predgrađu. Ovo je jedan od rijetkih horror filmova (barem ono što sam ja dosad imao priliku pogledati) gdje glavni lik pozove policiju prije nego što se išta uopće dogodi te joj čak i vjeruju, ali to je već lagani početak filma, no samom filmu ne treba puno da krene u jednu opsadu konstantne krvi koje ima na pretek. Svidjeli su mi se kadrovi snimanja, naročito opsežan pogled na hodnik koji je u nekoj zlatnoj boji, kupatilo je dosta cool i hrapavog izgleda, sobe su stalno u nekom maglovitom izričaju, u zraku vlada teška i mučna tekstura koja pripomaže jednom pesimističnom raspoloženju u filmu tako da imamo osjećaj da cijela unutrašnjost kuće izgleda ko jedna velika maternica. Imamo također i kadrove neprestajućeg mraka te situacije u kojima netko se nalazi u sjeni (mi ga ne vidimo 100%, ali zasigurno osjetimo to) te može u bilo kojem trenutku samo skočiti i uplašiti nas. Kamera je maksimalno iskorištena u stvaranju jedne turobne i depresivne atmosfere (slično kao i što možemo vidjeti u djelu Gaspara Noe Irreversible te Martyrs Pascala Laugiera). Moram priznat da gledajući film kao veliki fan horrora da me ovaj film oduševio u svojoj egzekuciji, stilski izgleda zapanjujuće te u nikojem slučaju ne prevladava stil u odnosu na sadržaj, iako ko što rekoh da je stilski uistinu na nivou, sam sadržaj jako bitan i istovremeno šokantan. Spomenuo sam već Halloween, e pa takav je neki koncept i ovdje, zamislite našeg glavnog lika Sarah kao Laurie Strode te našu žensku ubojicu kao Michaela Myersa – Shape te pošto je film snimljen kao neka mračna i gotička bajka ne bi bilo zgorega spomenuti da naš ubojica liči na Wicked Witch iz Oza (njen lik pri kraju i poprima takav štih) te razlika između ovog i većina slashera današnjice jest što nas redatelji konstantno uvlače u napete situacije, prvenstveno krvave situacije kojih ima na pretek, te su šokantne i bolesne, jednostavno nećete vjerovati koliko film daleko ide što se tiče toga, gore fanovi će jednostavno uživati u ubojstvima i u krvi koje ima na svakom koraku po kući u velikoj dozi, zamislite jednostavno ubojstva prikazana u lijepom umjetničkom stilu jednog Daria Argenta, e pa nešto tako ovaj film nudi. Visok body count sa impresivnim scenama ubojstava koje su kako iskrene tako i šokantne u svom prikazu, prije gledanja filma sam same pohvale čuo te da je film podosta krvav, no ovako nešto iskreno nisam očekivao (jedna grafički prikazana scena sa škarama me posebno dirnula te eksplozija glave koja se bez problema može mjeriti sa Cronenbergovim filmom The Scanners i Cravenovim filmom Deadly Friend kad su u pitanju eksplozije glave).

Ovo je jedan od najbrutalnijih i najkrvavijih filmova koje sam ja ikad gledao (ne računajući filmove kao što su Braindead). Jednostavno me taj dio ostavio bez teksta i u par momenata me dobro pogodio koliko je film grafički jak i eksplicitan, možda u ponekim momentima malo previše to sve izgleda, no ja sam u konačnici izrazito zadovoljan. Ako ste mislili da Haute Tension je bio podosta krvav pogledajte onda tek ovo da vidite kakvo ludilo u ovom filmu vlada. Glazbeni score Francoisa Eudesa dosta dodaje na ugođaju i osjećaju konfuznosti, kombinacija melodramatične glazbe violine, tupog zvuka, grubog elektroničkog krika i šuma nas jednostavno uvlači u film.  Ovaj film je također izrazito emotivan. Tretman filma na smrt, a naročito na trudnoću je ekstremno realističan te iznenađujuće iskren. Naš glavni lik Sarah je žena koja je dosta toga teškoga prošla u životu te nije baš sretna što očekuje bebu te razne situacije u filmu idu u prilog tome pošto kako joj je umro muž u automobilskoj nesreći zadnja stvar što joj je na pameti jest dijete jer ako ima to dijete teško da će se ikada maknuti od toga što se dogodilo njenom mužu te bi bila tužna i jadna cijeli život. Sliči mi pomalo na neku heroinu iz Russ Meyer filma pošto kolko god bila jadna, tužna i depresivna jednostavno se ne predaje, bori se i uzvraća udarce (kolko može naravno) što pruža jednu dozu zadovoljštine. Netko bi zbog toga rekao da je glavni fokus da izvuče živu glavu beba kao jedno posve nevino stvorenje/biće, no i sama pomisao da bi netko htio napasti trudnicu nije baš ugodna tako da velika simpatija ide i k njoj kao jednom ranjivom biću u recimo “najvedrijoj fazi” za svaku ženu (iako to za nju vjerovatno nije baš), ali i budimo realni, nitko ne želi (jednostavno nema ničeg goreg osim eventualno smrti djeteta) vidjeti u filmu trudnicu kako biva napadnuta ili ubijena tako da što se tiče toga dijela emocije rade 100/h (jednostavno nije ti svejedno kad vidiš da se bori za živu glavu, kad je prvo počne uhoditi i napadati ubojica po kući sa tim velikim škarama). Jednom kad napast i krvoproliće krene osjećamo se u konstantnoj opasnosti gotovo jednako kao Sarah i njezino nerođeno dijete. Naš ubojica (za koju ne saznamo nikakvo konkretno ime osim La Femme) je definitivno jedan od najboljih horror ubojica novije povijesti, a usudio bi se reći čak i općenito gledajući horror filmove, a da ne pričam da jeu pitanju žena i to jedna poprilično bolesna žena, psihopat koji neće stati pred ničim u svojoj namjeri da naudi svakome tko joj stane na put te da se dograbi bebe od Sarah. Jedan je ovo od rijetkih horror filmova gdje je moć žene jača od muškarca. Na neki svoj bolestan način, ovaj film je što bi se reklo “the ultimate chick flick” dok cijela ta priča izgleda ko da je izašla iz novina najgore crne kronike te je strašna pomisao uopće da se ovakve stvari događaju i da ovakvi bolesni ljudi postoje. Jednom kad se ona pojavi u filmu strah, paranoja, kaos i naročito krvoproliće kreće u ogromnim količinama. Nema puno slashera sa ovakvom količinom krvi. Zamislite Maniac ili Halloween na steroidima, e pa tako nešto. Jednostavno sama njena pojava tjera strah u kosti. Zanimljiva je činjenica vezana za nju ta da ona sve što radi ne radi iz zabave.

Nema ništa smiješnoga u svemu tome jer ona ima motiv (kojeg saznajemo u zadnjoj četvrtini filma) i koji je realan ako se dobro pogleda (uz naravno što je zastrašujuć), ali svakako razumljiv i daleko je to cijela situacija od recimo vrste plašenja jedne Hayley u Hard Candy ili Petera i Paula u Funny Games pošto ona ima jedan pravi motiv te je odlučna u svemu što radi (nema zajebancije s njom). Još jedna zanimljiva stvar vezana za nju jest da je ona pravo ljudsko biće sa emocijama, da nije neka nadnaravna i nezaustavljiva sila kao recimo Michael Myers (iako je u tom nekom fazonu predstavljena) jer i ona pati, i ona ima svoje strahove, i ona biva ranjena, ozlijeđena, itd… što u cijeloj priči je čini zanimljivom i recimo “simpatičnom” kolko-tolko jer je film uspio da nam ju predstavi kao pravo ljudsko biće od krvi i mesa što ima svoje čari i zadovoljstva, ali i uznemirenosti gledajući jednu jebeno ludu ženu sa škarama (slično brutalno korištenima kao Cropsy što je radio u The Burning iz 1981. godine samo što su tamo bile voćarske šakre) koju ako raniš će krvariti, možda čak i umrijeti što biva još i frustrirajuće ako se to ne dogodi. Razumijemo ponašanje Sarah, ali čak i još više La Femme i to kako film odmiče poprima stravične razmjere međusobnog nasilja i konačnog twista kada dobijamo sve odgovore što smo tražili te i konačni pogled (bez strke i nasilja) na likove po prvi put nakon cijelog viđenog masakra te razmišljamo kako će se sve ovo završiti. Jedna od najljepših stvari ovog filma su glumice i tu naravno mislim na našu glavnu junakinju te ubojicu. Veliki teret nose u filmu te ga odrađuju bez greške, toliko snažne i uvjerljive uloge da čak u jednom momentu čovjek ne zna na čiju stranu stati koliko su uvjerljive i fokusirane na svoj lik. Alysson Paradise (inače šurjakinja Johnny Deppa) je izuzetno uvjerljiva kao Sarah, jedna totalno konfuzna i tužna osoba koja se nađe u teškoj nepredvidivoj situaciji pokušavajući spasiti sebe i svoju bebu, veoma teška uloga, nimalo laka pošto zasigurno nema puno glumica koje bi se usudila na ovakav potez glumiti u ovakvom filmu takvu ulogu stoga svaka čast za nju, dok Beatrice Dalle kao La Femme (što sam već rekao) je prezentirala vjerovatno jednog od najboljih i najstrašnjih horror negativaca/ubojica novijeg doba. Obje glumice su lijepe, talentirane i njihova gluma i prvenstveno iznošenje dubokih i jakih emocija u realističnom tonu je ono što je učinilo njihove likove ne samo pamtljive (oba lika bi se usudio reći su jedni od najboljih ženskih likova ikad viđenih u nekom horror filmu) već su i sjajno okarakterizirane kao dvije žene do kojih vam je stalo (bez obizira na sve viđeno) te se možemo debelo suosjećati s njima što samo pridonosi da je svaki moment u filmu napetiji i napetiji. U konačnici film je odličan, traumatičan i težak za pogledati, no strašno je dobar, krvav i napet koji samo potvrđuje da francuzi danas prave najbolje horrore u Europi. Kombinacija atmosfere i stila, gorea i splattera, pun je uznemirujućih prizora i kontroverzne tematike ovo je jednostavno san za svakog fana gorea, slashera i općenito horrora, jedinstven film koji pokazuje što znači pravi horror film te da se i u današnje vrijeme još jakih aduta u horror žanru mogu pronaći, debitantski film dvojice perspektivnih redatelja je prošao strava dobro sa snažnom eksplozijom u žanr za kojeg oni sami vele da je ljubavna priča, što oni kažu se vidi u kraju, ali u svakom slučaju za mene uz Martyrs najbolji francuski horror film novijeg doba, ponavljam: nije za trudnice i žene s majčinskim osjećajima, dok svi ostali podhitno pogledati ovu poslasticu žanra od kojeg ćete se nakon gledanja teško otresti i oporaviti, no svakako ćete uživati u njemu!

10/10 Krvav, šokantan i odličan debi dvojice mladih redatelja, pravi slasher film, jedan od najboljih i najbrutalnijih ikad napravljenih!

Raging Bull (1980)

ŽANR: drama

REDATELJ: Martin Scorsese

PRODUCENTI: Robert Chartoff i Irwin Winkler

SCENARISTI: Paul Schrader i Mardik Martin

GLUMAČKA POSTAVA: Robert De Niro, Cathy Moriarty, Joe Pesci, Frank Vincent, Nicholas Colasanto

GODINA IZLASKA: 1980. godina

VRIJEME TRAJANJA: 129. minuta

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 18,000 $

ZARADA: 23,383,987 $

UKRATKO RADNJA:

Film prati život i karijeru boksača Jakea La Motte od uspona u četrdesetim do pada u pedesetim godinama prošlog stoljeća. LaMotta je odrastao na ulicama Bronxa te je od malih nogu naučen da se za sve u životu valja izboriti. Naporno radi kako bi stekao priliku na borbu za naslov prvaka svijeta u srednjeteškoj kategoriji. Zaljubljuje se u prekrasnu Vicky, djevojku iz susjedstva kojoj nikako ne može izraziti svoje osjećaje. Svoju frustracije rješava u ringu u kojem, za razliku od ostatka života, ima potpunu kontrolu. Ipak, tako ne uspjeva riješiti probleme, posebice one s bratom Joeyem. Njihov toplo-hladno odnos prerasta u sukob, između ostalog i zbog Joeyeve ljubomore na bratov uspjeh, a posebice Vicky. Nemogućnost da se nosi s prezahtjevnom okolinom pomiješana s impulzivnom naravi dovest će do raspada sistema u La Mottinoj glavi. Početak je to strmoglavog pada kako na profesionalnom tako i na privatnom planu.

RECENZIJA:

Pri kraju 80-tih kino magazin AMERICAN FILM je pitao 54 američka kritičara o tome koji je po njihovom mišljenju najbolji film 80-tih. Bilo je tu spomenutih naslova kao što su E.T. – The Extra Terrestrial (1982.), Full Metal Jacket (1987.), Once Upon A Time In America (1984.), Platoon i Blue Velvet (1986.), no većina je ipak rekla svoje te su se većinski složili da je ipak Raging Bull Martina Scorsesea, jedna okrutna, fascinantna i dirljiva sportska drama bazirana na stvarnim događajima o velikom usponu i još većem padu poznatog boksača Jakea La Motte iz 1980. godine najbolji film desetljeća (među zagovarateljima te tvrdnje su bili i poznati kritičari kao što su Roger Ebert i Gene Siskel koji mi nikad nisu bili neki pretjerani kritičari, no dobro, ipak ovo nije tema o njima). Film je do danas stekao takav status da spada daleko u sam krug najboljih filmova svih vremena. Scorsese ga prvotno nije htio napraviti i još je bio pod razočaranjem loše kritike filma New York, New York 1977. godine no Robert De Niro (ljubimac Scorsesea) je sve to promijenio željom da se ipak snimi film i da on bude u glavnoj ulozi (prethodno su surađivali u Mean Streetsu 1973. godine, Taxi Driveru 1976. godine te New Yorku, New Yorku 1977. godine). Biografski filmovi općenito padaju u 2. kategorije: ili su prenapuhani sa prevelikim obožavanjem glavnog lika ili su previše mlaki, neuvjerljivi i bez pravih emocija. Izuzetno i stvarno je rijetko naići na neki biografski film (kada čujete film baziran na nečiji život), a i općenito kad su filmovi u pitanju da je uistinu dobar film za pamćenje koji ima u sebi neku posebnost. Raging Bull je jedan briljantan film i više nego velik argument za ljude u filmskoj industriji zašto i dalje rade filmove danas i bave se s tim poslom. Nedavno sam ga prvi put pogledao i impresije su toliko jake da sam morao napisati ovu recenziju. Film nam govori o Jakeu La Motti, jednom od najvećih američkih boksača svih vremena u srednoj kategoriji, ikoni 40-tih i 50-tih godina koji u ovom filmu poprima duh zasigurno jednog od najkompleksnijih filmskih likova i antiheroja ikad viđenih na filmskom platnu, Scorsese nam daje svoju autsajderski pogleda bez favoriziranja u prikazu mračne strane ljudske životinje Jakea La Motte kroz razne flashbackove koje reflektiraju život u ringu i van njega, od života šampiona i slavljenika i nasilja do mira i kajanja. Za 129 minuta što film traje redatelj Martin Scorsese i još više Robert De Niro u glavnoj ulozi su jednostavno zapanjili cijeli svijet sa jednim teško simpatičnim te prvenstveno nevjerovatno tužnim i zastrašujućim likom, čovjekom punim paranoje, ljubomore, energije i agresivnosti što pobuđuje seks, nasilje i katastrofalne posljedice tako da naslov za film jednostavno nije mogao biti bolji: Raging Bull (na hrvatskom Razjareni Bik). Dosta ljudi inače uspoređuje ovaj film sa Rockyem što po meni nema nekog pretjeranog smisla pošto su stvarno 2 kompletno različita filma, oba remek djela, no različita.

Raging Bull nije jedan samo tako tipičan boksački film (pa ni kao Cinderela Man koji je izašao prije par godina). Još prije ovog filma bili su i slični filmovi sa temom boksa koji su miješali dramu kao što su Fat City i When We Were Kings, no oni se tek ne mogu gotovo nikako usporediti s ovim klasikom koji je originalan od prve do zadnje stope. Veoma lako bi se moglo reći da je Raging Bull zapravo druga strana Rockya. Rocky iz 1976. godine je jedan film o boksačkom trijumfu, to je zapravo cijeli bit u film te je sam film jako vladao po kinima prije nego što je Raging Bull stupio na scenu, no tamo gdje Rocky prvenstveno romantizira boksanje te ga predstavlja kao glavnu temu u filmu Raging Bull ide u jednom totalno suprotnom smjeru: daje nam jedan hladan i okrutan pogled na nasilje kako u ringu tako i van ringa, nikako glavni pogled na to kako je biti prvak, već nam daje jedan detaljan psihološki pogled na glavnog lika, čovjeka koji ne ide u ring radi novca i slave (čak ni ne vodi takav život) već da se oslobodi od svojih frustracija i unutrašnjih demona na mjestu gdje se osjeća najugodnije. Iako Scorseseov primarni cilj u filmu je bio da prikaže zakovanu destrukciju La Motte on nikako ne bježi ni od one ružne (doslovce nimalo lijepe) strane sporta gdje kockanje, pohlepa i organizirani kriminal vladaju u velikom luku (mafija pogotvo što je tema dosta prisutna kod Scorsesea). Uspon i još veći pad koji dolazi brzinom meteora uz razne bolne i intrigantne detalje. Na tome je svemu film i građen (uz već spomenutu biografsku knjigu Jakea La Motte te na inteligentnom scenariju Paula Schradera i Martina Mardkina koji svoju osnovu nalazi u ljubomori i pohlepi), dakle portretu bolesnog i brutalnog života Jakea La Motte koji je pun ljubomore i mržnje, njegovi usponi i padovi (kako u u svijetu boksa, tako još i više u privatnom životu) te već te cjelookupne spomenute ružne i nimalo fer strane sporta, portret čovjeka koji u ringu nema taktiku, već ga nosi strah i nagon. Film je snimljen u crno-bijeloj boji (jedino je pokoja scena prikaza kućnog videa u boji) što je bilo dosta iznenađujuće za vrijeme kada je dosta godina već postojalo snimanje u boji (možda zbog količine krvi koja se vidi tokom scena boksa bi netko rekao) no prvenstveno mislim da je Scorsese htio dobiti na realističnosti tu, posebnom štihu, duhu i snažnom osjećaju, da bi bio drukčiji od Rockya, te prvenstveno da dobije na pogledu iz toga burnog vremena. Takvu metodu u to vrijeme nitko nije koristio, no izbor je savršeno pogođen za film (jedan od kasnijih primjera ovakve metode jest Spielbergov Schindler’s List iz 1993. godine i to zbog gotovo jednakih razloga). U crno-bijeloj boji (uz Scorseseovo korištenje slow motiona) film poprima jednu novu dimenziju, nasilje je potpuno uznemirujuće i teško za gledanje (još teže nažalost kada ono dođe i u privatni život te u sam dom). Scorsese je stvarno uspio ponovo okupiti jednu pravu ekipu iza sebe.

Scorsese također koristi svoj trademark dokumentaristički pristup snimanja rekreirajući New York, automobile i odjeću tako da film izgleda autentično star. Već spomenuta crno-bijelo fotografiranje je odrađeno od strane Michaela Chapmana (čovjek je bio nominiran za Oscara kojeg eto nije osvojio) te ono ima jednu nevjerovatnu surovost i krtost u sebi recimo kao rad fotografiranja jednog Weegeea, jednostavno nezaboravni prizori koji su glavni izvor napetosti u filmu. Čak i dugodišnja montažerka Scorsesea Thelma Schoonmaker briljira sa jednim tamnim i podskakujućim osjećajem koje daje jedan oštar osjećaj i pogled na Jakeov život (ona pak je dobila Oscara). Jake La Motta je jedan tragičan lik koji je žrtva samog sebe, odnosno svojih strahova i unutarnjih demona. Baš kao i Travis Bickle iz Taxi Drivera: Jake nikako ne razumije i ne može se povezati sa ženskim rodom, kolko god pokušavao (a u većini slučajeva metode mu nisu baš lijepe i pametne) jednostavno ne može uspostaviti jezik s njima te jednostavno ih smatra kao jednu veliku seksualnu fantaziju ili kurve tako da ta tema nije nimalo strana Scorseseu još od filma Who’s That Knocking At My Door sa Harveyom Keitelom iz 1967. godine pa do već spomenutog Taxi Drivera iz 1976. godine sa Robertom De Nirom koji je zvijezda filma uz naravno pomoć sjajnih glumaca kao što su Joe Pesci i Cathy Moriarty. Scenarist filma jest Paul Schrader (prijašnji i to odličan rad mu je bio na Taxi Driveru) tako da gledavši još tko je tu u ekipici čovjek se ne može odati činjenici da i De Niro, Scorsese i Schrader bivaju privučeni materijalu o usamljenim, nasilnim i mučenim likovima, prijašnji rad dokazuje to u Taxi Driveru i u prikazu legendarnog Travisa Bicklea koji dijeli dosta karakteristika sa Jakeom La Mottom. Obojica su usamljeni, otuđeni od svijeta, imaju problema sa ženama te imaju tu neku nasilnu narav, koja naročito još i više je prikazana ovdje u prikazu glavnog lika. Jake La Motta je podosta dramatičan lik sa limitiranim dijalogom punim mržnje, pohlepe, ljubomore i agresivnosti, naročito prema ženi. U dosta situacija ne mora ništa ni reći jer mu izraz lica govori sve što misli i kako se osjeća. Upravo te limitacije koje ga odvajaju od svijeta normalnih osjećaja nam govore sve, naročito kada mu se sve to reflektira od strane brata i žene. Nema puno muških figura/likova u povijesti filma koji toliko nemaju poštovanja i ljubavi prema ženskom rodu kao što je Jake La Motta (uvodna scena dovoljno pokazuje to, a ni ostatkom nas film ne štedi od strašnog nasilja i napada Jakea na ženu). Film vjerno prati boksačke mečeve La Motte (bez toga nije htio ići Scorsese), no Scorsese je prvenstveno išao da prikaže privatni život La Motte u Bronxu, njegov odnos prema drugima i prvenstveno bližnjima oko sebe (brat i žena su glavni likovi nakon njega), da je jednako nasilan i brutalan van ringa i da jednostavno nema granice te se ne zna kontrolirati.

Život mu je pun neuspjelih odnosa kako sa svojom ženom Vicky tako i sa bratom Joey (koji naročito želi pomoći svom bratu, ali nažalost neuspješno). Kroz film teško da nekom otvoreno vjeruje te u svojoj bolesnoj glavi umišlja da su svi protiv njega i da ga žele samo uništit (kako je samo ironično kad skuži da je stvarno bio cijelo vrijeme u krivu i da je pogriješio, no nažalost za njega tad već biva debelo kasno dok plače i razmatra svoje greške). On ne vidi da nije njemu protivnik u boksačkom meču neprijatelj, niti žena i brat, već je on sam sebi neprijatelj i to #1. Film se drži triju temeljna pravila prikaza: muškarac, žena i boks. U drugim sportskim filmovima bijes koji teče venama sportaša je u granicama samog sporta dok je ovdje to i više toga, kako u ringu tako i van njega, gotovo u svakom pogledu kako film odmiče: prvenstveno u previše zaštitničkom odnosu prema svojoj ženi Vicky, koja je dosta mlađa od njega, prava djevojka iz susjedstva tako da ta paranoja i ljubomora s njegove strane datira još od trenutka kad su se prvi put upoznali. Scorsese je taj momenat upoznavanja njih dvoje savršeno uhvatio u jednom glamuroznom stilu postavljaući La Mottu da uviđa djevojku koja možda nije onakva kakva jest no ta neka njezina seksualnost i prirodna ljepota ga je privukla k njemu, a sama Vicky izgleda kao da nema 15 godina već kao da je starija, što se mora jednostavno pohvaliti glumicu Cathy Moriarty koja je tu posao uvjerljivo odradila (naročito scene kad biva napadnuta od Jakea te ga ostavlja). Ona je kombinacija mlade tinejdžerke, hrabre i pouzdane osobe za preživit te proračunate kučke. Čak i kad se vjenča sa Vicky, sve više krene loše za njega: kako sumnja na njenu prevaru, no nema ama baš nikakvog dokaza (jest da Vicky možda nije 100% nevina i da je pomalo proračunata), no sam La Motta nema nikakvih dokaza vezano za to je li ga žena vara, iako uporno traži u gotovo svakoj situaciji, al se gotovo sve vodi da jednostavno umišlja u glavi cijelu priču koja ga tjera da se strašno ponaša i ophodi prema njoj. Primjer je kad je u jednom boksačkom meču doslovce prebio boksača, a zašto? Ne jer je htio pobjediti, već zato što je Vicky rekla da izgleda dobro, da, na takvoj bolesnoj razini je ljubomora u filmu. Film predstavlja najbolniji i najsrčaniji portret ljubomore u povijesti filma, moderni Othello što bi se reklo. Najefektnija vizualnu strategiju koju Scorsese koristi jest slow motion da pojača svijest u filmu. Baš kao što je uz slow motion Scorsese prikazao pogled Travisa Bicklea na ulice New Yorka u Taxi Drivera istu stvar radi ovdje u tome kako Jake vidi Vicky. Koristi finu brzinu, 30-36 kadrova po sekundi kako bi osjetili napetost, kako bi osjetili teške oči i jak bijes kada Jake biva uhvaćen u paranoju Vickyinim ponašanjem. Scorsese je u film unio svoje osobno znanje iz prve ruke o životu u New Yorku i Bronxu, naročito o životu talijanskih amerikanaca. Loš odnos Jakea i Vicky je upravo ono što je Scorsese imao kod svojih roditelja. Dijalog reflektira Scorseseovo djetinjstvo i razne memorije. To vidimo kad Jake govori svojoj prvoj ženi da prepečena šnicla “defeats it’s own purpose” te kada Jake gubi tendenciju od Joeyova argumenta objašnjavajući, “You lose, you win. You win, you win. Either way, you win.” Scorsese upravo poznaje taj svijet, prošao je dosta toga, vidio je dosta toga i to se vidi kroz film i u svakom djelu filma.

Riječima koji dosta sliče na talijanski neorealizam, mnogim bolnim scenama nasilja i ponašnja do samih likova koji što bi se reklo, svatko nosi svoj križ na leđima dok sam film djeluje i kao san te kao nešto realistično što je dosta prisutno kod Scorsesea uz sam inovativni stil snimanja što je možda čak i glavni sastojak kod njegovih filmova što ih čini među najbolje filmove svih vremena. Tu je također prisutan i već spomenut brat Joey koji fizički možda nije Jakeov par znajući kakav je doslovce monstrum Jake, no Joey je daleko pametniji od Jakea, bez obzira što zna biti nasilan i on (scena premlaćivanja mafijaša je brutalna), no razlika je ta što se on zna u daleko više situacija kontrolirati i fino ponašati kada treba, dok to Jake ne zna da napravi, već uvijek nagonski i nepromišljeno reagira. Pokušava mu pomoći i razumjeti ga, no to jednostavno ne ide. Momenti između njih dvoje su uistinu antologijske prirode te remek djelo filma, možda je čak i najjači momenat kada obojica bivaju u sobi (Joey je na kauču, a Jake namješta antenu, i sve ispočetka izgleda u redu, no Jake ne bi bio Jake da ne krene se polagano ponašati sumnjičavo sa ubičkim pogledom i napadati svog brata da mu ševi ženu). Ti momenti su možda neki od najboljih u povijesti filma kada je u pitanju paranoja i napetost. Odnos sam po sebi je uistinu poseban i kompleksan, po svim mogućim standardima bez problema bi mogao proglasiti da je film i jedan od najboljih filmova o braći, iako se zna tko je centralna figura filma, i dalje je taj težak odnos prisutan i nažalost lagano biva uništen od strane Jakea. Njegov bijes je furiozan, istovremeno breathaking i zastrašujuć poprimajući kako literarnu tako i vizualnu notu. Scorsese je još jednom dopustio da mu glumci improviziraju tako da tu De Niro i Pesci su se sjajno našli, međusobno nadopunjavali energijom i dijalozima, baš kao prava braća tako da je vjerujem to jedan od glavnih razloga ne samo da im je dijalog slobodan, već uvjerljiv, skupa čine jednu eksplozivnu filmsku bombu. Glazba (koja dolazi is osobne kolekcije Scorsesea) je opet popularna glazba iz 70-tih u pitanju, no ovaj put u vidu Elle Fitzgerald i Perry Como što se može čuti na radiju dosta kroz film radi stvaranja raspoloženja te glavne lijepe, ali tužne teme u filmu, a to je Intermezzo od Mascagnieve opere Cavalleria Rusticana iz 1890. godine. Tu su naravno i scene boksa koje su zastrašujuće i brutalne što je bilo novo u to vrijeme kad je u pitanju prikaz gdje Scorsese koristi taj neki barbarizam i stalni pogled na meč iz perspektive La Motte u doslovce brutalnom smislu gdje krv leti ko luda, gdje boksači bivaju razbijeni što samo ide na mlin tome koliko je boks zapravo jedan ne samo težak već brutalan sport. U tim scenama Scorsese koristi i slow motion (što je dosta prisutno općenito kroz film i to je nešto što nitko drugi ne zna koristiti kao on) uz samu unikatnu viziju.

Viziju na cijelo viđenje boksa kao jedan izrazito krvav i životinjski sport. Tu dolazi na vidjelo njegova tehnika (niski kutevi kamere, kamera u samom ringu, mjenjanje brzine kamere, konstantni close up i slow motion gdje surovo vlada vizija pakla u ringu sa konstantnim brzim udarcima koji su što bi se reklo breathtaking i teški kroz baš svaku borbu). Rocky naspram ovog filma izgleda uistinu blag. On pravi te scene kao što se specijalni efekti koriste za SF filmove, točno matematički zbrojeno i u konačnici koreografirano. Koristi pokrivene spužve u rukavicama i male cijevi u kosi boksačka kako bi šikao znoj fluidno tokom meča. Ponekad je kamera malo dalje od šaka s čime Scorsese ruši postojeća boksačka pravila i gradi svoja: ostaje u ringu slobodno mijenjajući formu i veličinu onoga što mu treba i što želi:  ponekad je to klaustrofobija, a ponekad neobično izduženje.  Jedna naročito scena me dojmila i to borba Jakea La Motte protiv svog najvećeg protivnika, Sugar Ray Robinsona koja je možda čak i najbolja scena boksa koju sam ikad vidio u nekom filmu gdje Scorseseova ekipa čini brzu montažu, da sve izgleda vizualno na nivou, a da ne pričam zvučni efekti koji su autentični, daju dinamiku i samo dižu kako na atmosferi tako i na napetosti tako da svaki aspekt i od glumaca u ringu, kamere koja se brzo kreće te jakih brzih udaraca izgleda uvjerljivo te sve djeluje kvalitetno povezano u jednu cjelinu, jednostavno tehnički izgleda savršeno i totalno neprevaziđeno u svakom segmentu pokazujući koliko je Scorsese nevjerovatno vješt. Mi svega toga možda nismo svijesni, no osjetimo. Pad La Motte je kako strmoglav tako i bolan i to se uviđa u konačnici. Ostaje bez brata, žene, djece, bez boksa, bez stvarno ikog svoga u mirovini vodeći noćni klub, kada već polako shvaća da je pogriješio (scena ispričavanja Jakea svom bratu nakon toliko godina ne pričanja je posebna koliko je emocijalno teška), no sve već biva debelo kasno i ništa se više ispraviti ne može, kada je već toliko ispao jadan da maltene sam sebe ismijava u vlastiom klubu u tolikoj mjeri da čovjek jednostavno ne može, a da ga ne žali, a i tko ne bi kad u jednoj sceni čak recitira govor Marlona Branda iz On The Waterfront (I coulda been contenda). Super je stvar da film nije završio nakon teškog poraza od Sugar Ray Robinsona kojeg sam La Motta nikad nije priznao, već da je Scorsese nastavio sa još pola sata materijala, a zašto? Jer ga sport toliko ne zanima već priča o liku. La Motta je na kraju vjerovatno ostao nasilan i dalje prgav, no uz bitnu razliku.

Ostao je sam, nema se na koga tresti te ništa drugo ga ne očekuje nego da se ispriča i pokuša ponovo (kolko-tolko) sa karijerom i životom sa zadnjom scenom pred ogledalom koja je izrazito dirljiva s čime nas Scorsese i pomalo stavlja na razmišljanje, koga on ipak stvarno krivi na kraju za sve probleme? Film savršeno na kraju u potpunosti pokazuje da je Jake žrtva i svog položaja u društvu i prvenstveno pogleda na talijanske imigrante, no prvenstveno sebe, a ironija je da je bio ne samo kandidat za naslov već i šampion u jednom trenutku no to mu očito nije bilo dosta i s time nije bio sretan. Svojim ponašanjem i odlukama je uništio sebe i doveo da ga ljudi zamrze, i fanovi i prijatelji i bez obzira kolko pred kraj vikao da nije životinja mi se ne možemo nikako složiti s tim. Imao je sve i izgubio samo tako, sam je sebi krivac. Scorsese je uspio okupiti briljantne glumce od kojih se ne zna iskreno tko je bolji (to mu je još jedan jak trademark): Joe Pesci i Cathy Moriarty su i više nego zasluženo osvojili nominaciju za Oscar (šteta samo što ih nisu još i dobili), intenzitet glume i snaga im je gotovo jednaka kao i kod De Nira. Pesci do ovog filma nije bio baš poznat (čak je mislio odustati od glume) no tu se pokazao u jednom  nastupu koji mu je jedan od najboljih u karijeri i koji ga je probio u svijet filma, punom dubine i jakih emocija kao jedan pažljiv brat koji pokušava spasiti i ukrotiti svog brata, koji uviđa što se to događa s njim i pokušava svim snagama da ga spasi prije nego što bude prekasno. U tolikoj mjeri je bio dobar da ga je Scorsese dosta godina kasnije uzeo za Goodfellas 1990. godine i Casino 1995. godine u ulogama još brutalnijim od ove, no jednako pamtljivim. Cathy Moriarty je možda najveće glumačko otkriće toga vremena bila, žena prirodne ljepote koja gotovo nikad nije glumila do ovog filma je savršeno svoj posao obavila, sirena u štihu Lolite. Sa nepunih 20 godina izrazito zrelo je prvenstveno se pokazala kao žena zatočena od strane muškarca kojeg je nekad “znala”, jedan od najsnažnijih ženskih likova ikad viđenih u nekom filmu, lijepa oku i još bolja glumica sa snažnom finesom i kontrolom prikazuje frustraciju i bol, tko bi uistinu rekao da je ovo rad amatera, u pitanju je nastup najviše razine i šteta stvarno što nije dobila Oskar, možda čak i najjači ženski lik u Scorseseovom opusu (odmah uz lik Sharon Stone iz Casina), no uz sve to najveća zvijezda filma jest veliki Robert De Niro bez kojeg ovaj film ne bi bio ono što je on danas, cijelog sebe je ubacio u lik (glavu i razmišljanje) Jakea La Motte, šokantno dobra i moćna uloga. Jake La Motta vjerovatno nije netko koga biste htjeli vidjeti i upoznati i nije da ga se da simpatizirati, no De Niro nas u svakom stopu ubacuje u njegov svijet pun nediscipline i opasnosti koji je dosta sličan onom Mikea Tysona: brutalan i gotovo nepobjediv u ringu, no van ringa je gotovo jednako brutalan te mu je cijeli život skupa sa karijerom pun teških uspona i padova te kolko god mu postupci bili za osudu, razumijemo ga.

Ovo je De Niru najbolja uloga u karijeri (poslije odmah ide portret Travisa Bicklea), neustrašiv posao i intenzitet glume koji je nevjerovatno na visokom nivou pokazujući strašan talent i metodu za pripremu uloge baš kao i veliki Marlon Brando, toliko se pripremao za film (od pripremanja za boks, dovođenja tijela u formu) uz jaku napomenu teške fizičke transformacije koju uviđamo u zadnjoj polovici filma (slično kao Charlize Theron u filmu Monster). Jednostavno koliko glumaca bi stvarno ovako daleko išlo da postigne ovakav uspjeh i da uspije kroz sve ove stvari, procese i transformacije? Oscar za De Nira i više nego govori kakav je ovo nastup u filmu, brutalno fascinantan, uznemirujuć i dirljiv dovodeći nas u mračan svijet Jakea La Motte, svijet konflikata i nasilja. Ovo nije prikaz ega ili samo dobre glume, on jednostavno nestaje u ulozi, tone u vode Jakea La Motte, on je Jake La Motta. De Nirov nastup je jedan od 5 najboljih nastupa u povijesti filma meni omiljenog glumca i veoma vjerovatno najboljeg glumca ikad rođenog. Legendaran nastup legende. Što bi se reklo, udžbenik glume što bi svaki glumac trebao pogledati da vidi kako se to radi. U konačnici, uz Taxi Driver i Goodfellas najbolji film Martina Scorsesea, trademark film koji nije osvojio zasluženog Oscara (što je velika sramota i apsurd) no zato je oduševio kako publiku tako i kritičare, čim je izašao je postao klasik i ima zaslužen status genijalnog remek djela filmske povijesti. Rekao sam još na početku da ga mnogi smatraju najboljim filmom iz 80-tih. Po meni totalno jasno: najbolji film 80-tih i za mene bez sumnje najbolji film svih  vremena (nakon dosta dugo vremena je skinuo kod mene Godfathera sa trona #1) i veoma sam siguran da bolji film u životu neću pogledati. Kad je u pitanju opus dua Scorsese & De Niro uz Taxi Driver moj omiljeni film te vjerovatno najbolji reprezentativni predstavnik te njihove velike dugogodišnje karijere i suradnje, najbolji biografski film i najbolja sportska drama ikada redatelja koji je nadaleko poznat i uistinu najveći američki redatelj ikada. Raging Bull je jedno veliko remek djelo, voljeli boks ili ne ovo jednostavno morate pogledati i uživati u njemu kao jedan unikatan i poseban film, tehnički i vizualno nenadmašen, rad predanosti genija svom umijeću i talentu, na vanjštini prikaz života Jakea La Motte, a u unutrašnjosti kako on utiče na njega i ostale oko njega. Brutalan spoj sporta i još većeg psihološkog proučavanja života i djela glavnog lika, jedan nemilosrdan karakterni studij koji predstavlja pravi prikaz same kreme jedne od najboljih, najtežih i najsrčanijih priča svih vremena ikad prikazanih na filmskom platnu.

10/10 Najbolji sportski i biografski film ikad naprvljen, remek djelo, bezvremenski klasik, najbolji film 80-tih i najbolji film svih vremena!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Film je distribuirao studio United Artists: direktori studija isprva su bili neskloni financiranju projekta jer su se bojali da ekstremna vulgarnost i nasilje u scenariju neće dobiti dozvolu i da bi film mogao završiti na crnoj listi. Međutim, Scorsese i De Niro su prepravili scenarij i projekt se mogao nastaviti. Zbog svoje dugogodišnje astme, zajedno s depresijom (u koju je upao zbog kritičkog i komercijalnog fijaska njegova visokobudžetnog mjuzikla New York, New York i ozbiljne ovisnosti o kokainu kroz koju je tek nedavno prošao) Scorsese je bio uvjeren nikad neće napraviti novi film, i zato se svim srcem i dušom bacio na nastanak Razjarenog bika.

Robert De Niro dobio je Oscara za najboljeg glumca, svojeg prvog za glavnu ulogu (i jedinog do sada). Film je također osvojio Oscara za najbolju montažu Thelme Schoonmaker, čiji je revolucionarni stil bio puno drukčiji od boksačkih scena u drugim filmovima, kao u Rockyju. Razjareni bik bio je također nominiran za najboljeg sporednog glumca, najbolju sporednu glumicu, za najbolju sliku, najbolji zvuk, najboljeg redatelja i najbolji film.

U nezaboravnoj sceni, Jake LaMotta kaže: “Mogao bih biti natjecatelj…” iz filma Na dokovima New Yorka. Zanimljivo, i Razjareni bik i Na dokovima New Yorka dobili su Oscara za najboljeg glumca.

Film se nalazi na 24. mjestu na AFI-jevoj listi 100 najboljih američkih filmova i 5. na popisu 100 najboljih filmova svih vremena u izboru Entertainment Weekleyja. Dvostruko soundtrack CD izdanje objavljeno je 2005. godine, mnogo kasnije nego što je film objavljen, zbog ranijih problema s dobivanjem dozvola za razne pjesme, koje je Scorsese slušao dok je odrastao u New Yorku.

Razjareni bik je projekt koji je Martinu Scorseseu predstavio njegov prijatelj i suradnik Robert De Niro. De Niro je otkrio knjigu po kojoj je nastao film i htio je glumiti naslovnu ulogu. Prvu verziju scenarija adaptirao je Scorseseov prijatelj Mardik Martin, koji je bio suradnik na scenariju za Ulice zla. Bio je to stil s prikazivanjem s raznih aspekata. Na kraju, ovaj pristup je djelomično napušten, a scenarij je došao u ruke Paula Schradera, koji je napisao scenarij za film Taxi Driver. Konačna verzija scenarija napisana je, ali bez De Nira i Scorsesea.

Scorsese je priznao da je bio duboko zapao u ovisnost o drogama prije snimanja filma. Izjavio je da ga je Robert De Niro spasio inzistirajući da Scorsese bude uključen u proizvodnju filma. Scorsese je također tvrdio da su sirova emocionalna kvaliteta filma i tema o iskupljenju bili rezultat njegove borbe da se oporavi kroz proizvodnju filma.

Film je sniman u dva dijela. Većina filma, uključujući sve boksačke scene, snimane su prve. Nakon toga, proizvodnja se ugasila na nekoliko mjeseci, tijekom kojih je De Niro povećao težinu dovoljno da može igrati Jakea LaMottu u zadnjem dijelu filma. De Niro je nabacio 30 kg u stanci kako bi se pretvorio iz mladog, mišićavog boksača LaMottu u debelog, mlitavog i starijeg LaMottu. Ovo je djelomično vidljivo u jednoj od posljednjih scena filma, gdje LaMotta spava s raskopčanom košuljom, otkrivajući svoj oveći trbuh. Prema Scorseseu, ove scene su snimane brzo i s minimalno malo ponavljanja zbog tjelesnih De Nirovih teškoća. De Nirova ekstremna metoda glume postat će jedan od najpoznatijih fizičkih preobražaja u modernom filmu.

Scorsese i filmaš Michael Chapman odlučili su se snimati film u crno-bijeloj tehnici, unatoč strahovima da bi to moglo izgledati pretenciozno. Odlučili su se na takav potez zbog vjerodostojnosti (Chapman i Scorsese sjećali su se boksačkih borbi iz ’40-ih kao crno-bijelih fotografija u časopisima) i da bi se film razlikovao od ostalih boksačkih filmova koji su snimljeni nedavno, posebno filmovi iz serije Rocky.

Scorsese nije volio kako su snimljene boksačke scene u bivšim filmovima iz gledateljeva kuta, zato što je takva tehnika izolirala gledatelja od brutalnosti u ringu. Tijekom snimanja, Scorseseova mantra ostala je “ostati u ringu”, jer je bio odlučan zabilježiti sirovo nasilje svakog udarca i natjerati gledatelja da se osjeća kao boksač. Svaka zamršena koreografska sekvenca imala je drukčiji stil prikazivanja LaMottinih promjena stanja svijesti tijekom svakog meča. Scorsese je svaku scenu nacrtao na papiru prije snimanja.

Film je montiran u Scorseseovu stanu u New Yorku, većinom noću. Navodno je Scorsese bio jako hirovit tijekom post-produkcije. On i njegova prijateljica, Thelma Schoonmaker, potrošili su mnogo vremena za montažu i kompleksnog filmskog soundtracka. Neobično mnogo brige posvećeno post-produkciji izazvalo je neke nesuglasice s producentima, koji su smatrali da Scorsese radi nepotrebno sporo.

Scorsese je tvrdio da mu je toliko vremena bilo potrebno jer je bio uvjeren da će Razjareni bik biti njegov zadnji film i da nije bio htio kompromitirati ono što bi trebalo biti njegov zadnji projekt.

Razjareni bik isprva je dočekan s različitim kritikama. Mnogi kritičari bili su rezervirani prema nasilju na filmu i nesimpatičnom glavnom liku. Premda su snimanje i montaža bili opće hvaljeni, neki su film vidjeli kao ispraznu stilsku vježbu. Iako je snimljen uz budžet od 18 milijuna dolara, film je zaradio oko 100 milijuna, što je bio veliki uspjeh. Sirova realnost filma kao da se nije uklapala u aktualnu kulturnu atmosferu u kojoj su dominirali fantastični filmovi Stevena Spielberga i Georgea Lucasa.

Neki istaknuti kritičari, kao što je Roger Ebert, tvrdili su da je film trenutačni klasik i ispunjenje ranijih Scorseseovih obećanja. Ebert ga je kasnije proglasio najboljim filmom 80-ih, a na posebnoj listi, kao jedan od 10 najboljih svih vremena.

Iako je bio nominiran za nekoliko Oscara, film je osvojio samo dva: za montažu i za glavnog glumca. Scorsese je izgubio Oscara za najboljeg redatelja. Te je godine najbolji bio Robert Redford.

Kad je De Niro primao Oscara, zahvalio je Joeyju LaMotti, iako nas tuži.

Krajem osamdesetih Razjareni bik zacementirao je svoju reputaciju kao moderni klasik. U brojnim kritičarskim izborima, proglašen je najboljim filmom osamdesetih, a često se spominje kao najbolji Scorseseov film i jedan od najboljih američkih filmova ikad snimljenih.

Mean Streets (1973)

TAGLINES:

You don’t make up for your sins in church. You do it in the streets…

ŽANR: krimić, drama

REDATELJ: Martin Scorsese

PRODUCENTI: Martin Scorsese i Jonathan Taplin

SCENARISTI: Martin Scorsese i Mardik Martin

GLUMAČKA POSTAVA: Harvey Keitel, Robert De Niro, Amy Robinson, David Proval, Richard Romanus, itd…

GODINA IZLASKA: 1973. godina

VRIJEME TRAJANJA: 110. minuta

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 500,000 $

UKRATKO RADNJA:

Charlie je amerikanac talijanskih korijena, sitni kriminalac koji živi u New Yorku, točnije u četvrti Little Italy i radi za svog ujaka u mafijaškom miljeu i utjeruje dugove. Njegov je najbolji prijatelj i ujedno suradnik Johnny Boy, eksplozivan mladić sklon bezrazložnom nasilju. Charlie se prema njemu odnosi pokroviteljski, jer zna da je Johnny Boy osoba psihopatskih karakteristika koja može izazvati neželjenu gužvu. Charlie je iskreni katolik i nada se božjem spasu i za sebe i za Johnny Boya. Ako nisu na ulici, onda su u restoranu koji drže njihovi prijatelji Tony i Michael. Charlie je zaljubljen u Teresu, rođakinju od Johnny Boya koja boluje od epilepsije. Charliejev ujak, iskusni mafijaš, nije zadovoljan što Charlie hoda s bolesnom djevojkom, a ne sviđa mu se ni nepredvidljivi Johnny. Razapet između prijatelja, djevojke i mafijaša Charlie je stalno u sukobu kako s katoličkim osjećajima tako i sa mafijaškim ambicijama. On će se pokušati iz svega izvući žrtvujući samog sebe, ali Johnny Boy će se oteti kontroli i sve će krenuti naopako…

RECENZIJA:

Kako sam enormno velik fan Martina Scorsesea odlučio sam u današnjoj recenziji porazgovarati o filmu koji je dobrano obilježio njegov raniji stadij karijere. Scorsese mi je inače što možda nisam prije rekao u top 3 omiljena redatelja svih vremena (uz Johna Carpentera te Stanleya Kubricka), teški perfekcionist, inovator i veliki umjetnik. Pogledao sam gotovo sve njegove filmove dosada, no ovaj sam film nekako uvijek preskakao tj. odgađao (ne znam stvarno zašto) no konačno sam prije par dana sjeo pogledati ga i moram reći da je film briljantan od početka do kraja! Ako je Taxi Driver 1976. godine bio prvi pravi veliki uspjeh za Scorsesea onda je Mean Streets definitivno bio jedna vrlo ključna stanica ka tom uspjehu jer da nije bilo ovog filma Ellen Burstyn nikad se ne bi dogovorila da upozna Scorsesea i da mu podari da režira godinu dana kasnije Alice Doesn’t Live Anymore 1974. godine, također ovaj film je bio ključan da mu Julia i Michael Phillips (producenti Taxi Drivera) podare da režira taj film nakon dosta borbe za njega, a sve nakon toga je što bi se reklo “history”. Mean Streets je bio treći film za mladog Scorsesea koji je uslijedio nakon redateljskog debija sa Who’s That Knocking at My Door 1967. godine. Snimljen sa jedva 500,000 $ film je uslijedio nakon filma Boxcar Bertha koji nije baš sjajno prošao zbog čega je dobio savjet od svog prijatelja redatelja Johna Cassavetesa da ode i napravi nešto što dolazi iz njegovog srca što je na svu sreću Scorsese i učinio poslušavši savjet prijatelja i okrenuvši se prema ovom projektu. Totalno otkačen, u elementu i prirodan film se definitivno može okarakterizirati kao prvi pravi Martin Scorsese film, doslovce od glave do pete. Mean Streets je mafijaška-krimić drama i definitivno nije jedan jednostavan film, može ostaviti gledatelja kako disorijentiranog tako i razbijenog i potrebna je dobra analiza da čovjek shvati što je to 31-godišnji redatelj pokušavao reći u ovom filmu koji komotno može se reći govori o njemu, dakle u pitanju je jedan dosta osobni film o njegovom djetinjstvu i pogledu na mjesto gdje je živio, točnije Little Italy (četvrt u New Yorku sa većinskim postotkom stanovništva talijana), katolicizmu, životu te krivnji i kako se sve to stapa kroz prijateljstvo i zajednicu, no istovremeno raspada kada nasilje i izdaja stupe na snagu te kad se poslože sve kockice film u konačnici otkriva (iskreno i jasno) ili još bolje rečeno portretira odrastanje, učenje da osoba prihvati svoje korijene (kako religijske tako i obiteljske) i razumijevanje da društvo koje držiš je često tvoje, ali kad je odgovornost u pitanju da si tada sam i da tada snosiš posljedice za svoja djela. Ako bi ga probao u par riječi baš full okarakterizirati to bi bilo “sirova moć i energija”. Film gotovo da i nema neku pretjeranu radnju (iako radnju ne treba zbuniti sa ljudskošću i dramom što film ima na tone) nego jedna totalno neprekidna energija je ono što vodi ovaj film u velikom luku.

Sve djeluje stvarnim te kvalitetno uviđamo svijet naših likova. Ovaj film nije ušminkan, čak nema ni klasičnu strukturu radnje podijeljenu na 3 djela što je glavni faktor blockbustera niti nema neku pretjeranu priču. Mean Streets je jedan istinski film o ulicama, nasilju i općenito New Yorku. Scorsese je napisao scenarij skupa sa svojim prijateljem i studentom sa faksa Mardikom Martinom koji je bio jedan od ljudi iza scenarija za New York, New York 1977. godine i Raging Bull 1980. godine. Film bi se mogao shvatiti pomalo kao autobiografsko djelo jer kako je već rečeno i prema riječima samog Scorsesea film je bio pokušaj da prikaže sebe i svoje prijatelje na ekranu, da pokaže kako su živjeli i kakav je bio život u Little Italy, iako u cijeloj priči nije daleko uopće prikaz života i njegovog oca i ujaka što je i sam nedavno Scorsese rekao. Pomalo ironično film je većinski ipak snimljen u Los Angelesu, a ne u New Yorku i to nažalost zbog limita budžeta. New York je bio vidljiva stanica svega 6 dana za film i to sa raznim eksterijerima New Yorka, uključujući godišnji San Gennaro Festival te uz snimanje mnogo oronulih stambenih zgrada kako bi dobio na autentičnosti i atmosferi. Martin Scorsese je pravi čovjek i stanovnik New Yorka i jednostavno nije bilo bolje i savršenije osobe da ispriča ovakvu snažnu priču koja čovjeka jednostavno ne može ostaviti ravnudošnog. Za razliku od čuvenog Godfathera koji je doslovce vladao 1972. godine kao prvi pravi mafijaški film koji govori o gornjim stepenicama mafijaškog svijeta, kriminala, korupcije i samog životnog stila mafijaša Mean Streets je totalna suprotnost: i dalje je mafijaški film no prvenstveno daje detaljni pogled na likove u filmu i to uobičajene male kriminalce, izgubljene duše mladeži koja živi u Little Italy, ovo je tragična priča o nesretnom odrastanju u takvoj sredini punoj kriminala i mafije, i njihov težak život s nimalo sreće tako da se film može i shvatiti kao svojevrstan odgovor u drugačijem viđenju/svjetlu Scorsesea na djelo Coppole. Kolko god Scorsese bio inspiriran redateljima koji su došli prije njega (John Ford, Michael Fuller) Scorsese je uspio tako dobar film napraviti koji je u konačnici izrazito utjecajan ispao, toliko da je inspirirao novu generaciju redatelja kao što su Quentin Tarantino i Spike Lee. Scorsese je tako nevjerovatno dočarao film da je to za pamćenje, od već oronulih stambenih zgrada, do festivala, crkve, a tek kafići i restorani. Sve u duhu vremena i izgleda tako ko da je Scorsese sve to prošao i bio tamo. Sa ovim filmom je Scorsese napravio i veliku posvetu Johnu Cassavetesu i novom valu francuskih redatelja (naročito Truffautu i Godardu i to se vidi u korištenju kamere) kombinirajući moć komedije u improvizaciji skupa sa talijanskom neo-realističkom tragedijom. Scorsese je svoj posao izrazito dobro obavio, jednom kad čovjek pogleda ovakav originalni stil snimanja nijedna kopija ne dolazi u obzir. Toliko se unio dušom i tijelom u cijeli projekt da napravi što bolji posao u čemu mu čovjek jednostavno mora skinuti kapu.

Dosta inovativno korištenje kamere za tadašnje vrijeme (za razliku od prijašnjih njegovih filmova ovaj film je predstavljao jedan veliki pozitivni pomak) prikazujući stvari koje će ubrzo postati njegovi “trademarkovi” odnosno pečati uz intenzivno kombinirajući ručno duge hodove kamere koja prati likove (ne u virtuoznom smislu što je dostigao u Goodfellas, no i dalje je sjajno i znak budućeg majstora), jedno osvijetljenje koju pobuđuje da cijeli film djeluje kao san, no opet realistično da sve izgleda, bez ikakvog ušminkavanja uz korištenje sjene, korištenje raznih fotografskih trikova te jump rezovima da uhvati kako  slavu tako i bijedu građana u njihovim domovima i na samim ulicama. U dosta situacija je mračna slika, atmosfera je turobna te stvara napetost među likovima. Scorsese upravo hvata sirovu energiju filma sa dokumentarističkim pristupom snimanja te kroz niz nezaboravnih prizora koja skupa sa samim likovima čini ovaj film nezaboravan i pravo filmsko iskustvo. Za glavnog glumca je Scorsese odabrao karizmatičnog Harveya Keitela s kojim je surađivao 6 godina ranije u redateljskom debiju Scorsesea Who’s That Knocking At My Door te ovdje odlično glumi u jednoj pomalo sličnoj ulozi kao i tamo te se radnja opet vrti kroz Little Italy sa sličnim osjećajem iz tog filma. Ovdje je Charlie, jedan dosta kompleksan (po čemu je Scorsese dosta poznat uz naraciju što uviđamo u samom startu filma) i ujedno je glavni lik cijele priče, lik u kasnim 20-tima koji živi dobro dolazeći iz bogate obitelji, katolik je koji želi svakome ugladiti i gleda sebe. Ne želi se miješati s nikim, no opet želi i drugome pomoći, no boji se donijeti bilo kakvu odluku, u konačnici boji se dosta toga što mu se s vremenom obije o glavu te čuva sav bijes u sebi željeći biti pravi mirotvorac što uz ne baš bajne obiteljske odnose samo mu još oteža život te živi u svijetu kriminala zbog odgovornosti prema mafijašu ujaku. Radi za mafiju ne znajući šta da realno uradi “pametno” u svom životu, ne znajući šta da slijedeće uradi, hoće puno toga da napravi, no ne zna kako da to sve realizira te je konstantno zarobljen između Crkve i ulice, između religije i nasilja. On vjeruje u Boga, no ima predrasuda prema Crkvi, može se reći da i zna razliku između dobra i zla, no često ipak bira zlu stranu zbog čega se osjeća krivim imajući zapravo jedinu stvar na pameti koja se vrti kroz cijeli film: da drži i pazi na svog prijatelja Johnny Boya, pravog mlađahnog huligana/psihopata koji je skroz drugačiji od Charliea po prirodi, no na kraju bivaju jednaki po svom ponašanju, postupcima te nesretnom djetinjstvu. Kako Johnny Boy laže, tako i krade i misli samo na sebe, živi totalno opušteno, bez ikakve brige radeći kako drugima tako prvenstveno sebi probleme upadajući samo u nevolje, agresivan je i bezobrazan te kad istinski počnu da ga progone greške tj. dugovi koje nije otplatio tad već sve biva kasno za njega. Johnny Boya je maestralno odglumio legenda svjetske kinematografije, no tada dosta mlad i nepoznat glumac (koji je vrvio od samopouzdanja) Robert De Niro. Ovo je film koji je predstavljao pravu prekretnicu za njega i u glumačkom smislu (uz Keitela doslovce svaku scenu nosi), ovo mu je prva prava glumačka uloga da bi godinu dana kasnije (zahvaljujući ovom filmu) odigrao jednu od glavnih uloga u drugom dijelu Godfathera te je čak je ovdje gotovo jednako upečatljiv kao i u velikom Godfatheru, iako je i tamo zasjao kao mlađahni Vito Corleone. Ovaj film je prvenstveno bitan jer predstavlja i prvu legendarnu kolaboraciju upravo De Nira i redatelja Scorsesea da bi kasnije u podosta istinskim glavnim ulogama doslovce zablistao (i on i Scorsese) te smo kasnije dobili takve klasike i remek djela da ljudima pamet stane od Taxi Drivera do Raging Bull.

Njegov nastup tj. uloga je druga po važnosti u cijelom filmu i ko inače kad je De Niro u pitanju: on ne glumi, on jednostavo postaje lik kojeg ima pred sobom u scenariju, nevjerovatnu psihozu, smijeh i histeriju je prikazao da je cijeli nastup u najmanju ruku izrazito pamtljiv i legendaran na mnogo načina, on je što bi se reklo: puno priča, a malo radi, teški šaljivđija, no nikakav radnik, teško ga se da kontrolirati te je nepredvidive naravi, naročito je spektakularno kad ga prvi put upoznajemo, tj. ulazak u bar, kamera lagano sa Charliea ide na njega u slow motionu, kao pomalo pijana se kamera kreće te kao da neki boksač ulazi sve to izgleda, a sve to dok iz Jukeboxa sviraju The Roling Stones sa hitom Jumpin Jack Flash. Film je zasigurno i više nego dobio sa izborom dvojice takvih karizmatičnih, mladih i talentiranih glumaca koji su napravili spektakl od film te su već i tad pokazivali svoj veliki talent i potencijal da ih se lako da zavoliti uz to što su odrasli u sličnim predgrađima i uvjetima (što je jako pomoglo da iznesu tako jake emocije) te što su strašno prirodni i svoji, dok u ostatku glumačke postave imamu uglavnom veterance glumce koji su bili u Scorseseovom prošlom filmu Boxcar Bertha te glumce pretežito iz Los Angelesa. Amy Robinson glumi Teresu, djevojku Charliea i rođakinju Johnny Boya i to sasvim dobro, baš onako kako treba: zakopana u svijetu bolesti i ljubavi koju konstantno traži kod Charlie, iako nema neku pravu veliku ulogu i ne može se mjeriti sa ženskim likovima iz recimo Raging Bull, Goodfeallas pa i Casino, no sve je to ok i dovoljno zanimljivo i jako da zakuhta jednu ljubavnu vezu koja također izgleda teška i nepredvidiva kud zbog njene bolesti, nerazumijevanja okoline, prirode Charliea te je i ona u konačnici također jedna usamljena duša (žena je kasnije inače producirala Scorseseov film After Hours iz 1985. godine) dok bi još se dao bez problema spomenuti i Richard Romanus kao Michael, glavni utjerivač dugova u filmu koji pronalazi dobar balans između riječi i glasa, nimalo se da zezati s njim i to se pred kraj vidi. Svi naši glavni likovi su gledajući realno autsajderi bez prave budućnosti, nesretni i konfliktni te ih je Scorsese postavio u perfektno realiziran svijet, svijet dosade, malih nada, iznenadnih napada i smrti. Ovaj film prvenstveno nose likovi Charlie i Johnny Boy, njihov život, postupci i sam prikaz njihovog odnosa je bit priče koji kolko god izgledao da je super, je zapravo dosta težak (pomalo sličan ko u legendarnom Raging Bull sa De Nirom i čuvenim Pesciem u ulogama braće Lamotta), kad čovjek jednostavno ne zna na čemu je u svemu tome, toliko snažan i konfliktan (ne mogu nikako izaći na zdrave grane kako zbog ponašanja Johnny Boya, tako i zbog duga kojeg nikako da otplati) što dovodi do i više nego jasnog kraja koji je ovdje kako nasilan i krvav tako i dalje ostavlja sudbinu naših prvenstveno triju likova otvorenim. Scorsese nam prikazuje nasilje onakvo kakvo i je: realistično, zastrašujuće u tolikoj mjeri da može u svakom trenu da se dogodi i iskrsne. Nema tu nekih spektakularnih efekata i vješto koreografiranih scena, već je sve napravljeno realistično i to realistično u tonu nespretnosti. Mook scena (tako ju zovem) je i više nego jak adut gdje zbog doslovce gluposti izbije tuča i to kakva: vjerovatno jedna od najboljih koje sam ikad vidio u nekom filmu, gdje opet tko drugi nego lik spontanog De Nira vlada u svom nastupu sa štapom za biljar, no uz općenito kvalitetnog fighta među ljudima te cijela scena kako poprima komičan, tako i realističan ton gdje se policija u “korupcijskom smislu” pojavljuje. Većina scena u filmu i nisu tu da pokrenu radnju, već da prvenstveno prikažu svijet u kojem živimo.

Svijet koji je i danas aktualan uz već spomenuto nasilje i opasnost koje se događaju na ulicama (ubojstvo u WC-u, spomenuta tuča i još pokoja, krvava i napeta završnica) i sve to dovedeno do nevjerovatno mračnog realizma života u takvoj okolini gdje beznađe i izgubljenost vlada, a tek nezaboravno baratanje i prijetnja pištoljem Johnny Boya Michaelu sa jednim totalno kick-ass rečenicama (meni osobno omiljena i prava antologijska scena i to pred kraj filma). Kako je Scorsese veliki fan Nicka Cassavetesa koji je bio pionir u improvizaciji taj dio je ubacio i ovdje. Dijalog se čini realističan i slobodan, i sjajno opisuje tadašnje vrijeme, naročito između Charliea i Johnny Boya, prava ulična kvaliteta u formi recimo kvalitete jazz glazbe. Dovoljno je poslušati kada obojica pričaju o Joeyu Clamsu/Joey Scallopsu ili pak Joey Clamsu/Frankie Bones. Doslovce savršen dijalog prepun improvizacije, neke od najboljih scena dijaloga svih vremena na što je Scorsese i poticao u ovom filmu da dočara pravi ulični govor. Scorsese pošto je veliki fan pop i rock glazbe je odlučio da ubaci svoje omiljene izvođače u film kroz glazbu koja je odlična i koja je bila izrazito utjecajna glazba pošto je u pitanju prvi film koji je koristio glazbu i to tada izuzetno popularnu, zaraznu van tradicionalnog okvira skladateljskog štiha što se inače prakticiralo (jest da sam i ljubitelj ovakve glazbe inače, al ovo je stvarno sjajno posloženo od prelijepe scene uvoda sa The Ronettes Be My Baby do Erica Claptona pa do već spomenutih The Rolling Stones), ima čak i nešto talijanske opere i arije što je bilo svakako lijepo za čuti. Scorsese je inače poznat da u filmu ima mrak glazbu, no ovo je možda čak i njegov najbolji film kad je glazba u pitanju, kako jedna završi lagano druga krene (ponekad i zasjeni samu priču, ali to ništa nije loša pošto sama priča je već dana u slobodnoj formi, dirljiva je i problematična tako da ti sitni detalji samo više film čine stvarnim). Glazba odlično prikazuje stvaran svijet nasilja, kriminala i izgubljenih snova i nade. Film je kasnije bio izrazito utjecajan po pitanju mafijaških filmova te ga većina smatraju i prvim dijelom iz neslužbene mafijaške trilogije Martina Scorsesea dok su drugi i treći Goodfellas (gdje se naročito vidi utjecaj ovakve priče u stilu i ambijentu) i Casino koji su nastavili ono što je Scorsese započeo ovdje u malo modernijem, ali jednako efektnom načinu. Mean Streets je definitivno uz daleko poznatiji Godfather 1 i Godfather 2 najbolji i najznačajniji mafijaški film iz 70-tih, sjajan film koji je ne samo da je naveliko otvorio vrata za Scorsesea i postavio ga kao budućeg redateljskog genija već i za Keitela, i naravno velikog i nezaboravnog De Nira u priči o grijehu i religiji. Iako je slabo prošao na kino blagajnama zato je lijepe i totalno zaslužene kritike pokupio na sve strane. Nema stvarno puno filmova ovakve istinske kvalitete i kalibra koji ne samo da je okupio 3 velika talenta već i predstavio novi stil, nešto istinski novo u svijetu filma što se ne da zaboraviti i izbrisati iz povijesti filma koji je zasigurno jednako dobar i fascinantan kao i svi klasici koje je Scorsese napravio nakon ovog filma. Jedna nezaboravna priča, uistinu poseban i najvjerovatnije čak najosobniji film Martina Scorsesea koju je samo on mogao ovako dočarati. Istinski užitak i za ljubitelje mafijaških filmova, drame, a i općenito filmoljupce.

10/10 Nezaboravan, originalan i snažan film mlađahnog Scorsesea koji uz Godfather 1 i Godfather 2 predstavlja kremu mafijaškog miljea 70-tih.

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Iako je uvriježeno mišljenje da je film snimljen u New Yorku, ipak je veći dio filma snimljen u Los Angelesu (uključujući poznatu scenu tuče u prostoriji za biljar), a zatim u New Yorku.

Originalno je ulogu Charliea trebao odglumiti Jon Voight, no kako je odbio ulogu izbor je pao na Harveya Keitela.

Za soundtrack glazbe Martin Scorsese je koristio glazbu koju voli iz svoje osobne kolekcije.

Predstavlja prvu kolaboraciju između redatelja Martina Scorsesea te glumca Roberta De Nira.

Scenarij je prvotno nosio ime Season of the Witch, a izmjenjen je bio na sugestiju filmskog kritičara Jaya Cocksa.

Snimljen u 25 dana.

Candyman (1992.)

TAGLINES:

We Dare You To Say His Name Five Times!

You don’t have to believe… just beware.

Candyman, Candyman, Candyman, Candyman… Don’t Say Again!

From The Chilling Imagination Of Clive Barker.

The scariest movie since “The Silence Of The Lambs”.

ŽANR: horror, triler

REDATELJ: Bernard Rose

PRODUCENTI: Clive Barker i Steve Golin

SCENARIST: Bernard Rose

GLUMAČKA POSTAVA: Virginia Madsen, Tony Todd, Xander Berkeley, Vanessa A. Williams, Kasi Lemmons, itd…

GODINA IZLASKA: 1992. godina

VRIJEME TRAJANJA: 99. minuta

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 8,000,000 $

ZARADA: 25,792,310 $

UKRATKO RADNJA:

U Chicagu studentica završne godine Helen Lyle skupa sa svojom prijateljicom Bernadette Walsh provodi istraživanje na temu urbanih legendi, točnije na temu Candymana i to na fakultetu Illinois na kojem predaje muž od Helen, Trevor Lyle. Kako legenda kaže, ako staneš pred ogledalom i kažeš  Candyman 5 puta on će se pojaviti iza tebe i ubiti te sa kukom (dosta slično kao i urbana legenda o Bloody Mary). Put ih dovede u samo predgrađe Chicaga i to Cabini-Green gdje pokušavaju uporno pronaći što više informacija o Candymanu ne znajući kakvo se zlo tamo skriva, od rasizma, do nasilja na ulicama te ubojstava. Upravo su se i dva ubojstva dogodila na tom području bez ikakvog objašnjenja, dok sami građani optužuju Candymana za to. Kad Helen uz Bernadette iz šale prizove Candymana pred ogledalom čudne stvari počnu da se događaju, a tek kad Helen počne da ne vjeruje uopće u njega počnu joj se stravične stvari događati, od brutalnih ubojstva za koje ne zna jel sve što uviđa stvarnost ili san, za razne stvari biva optužena, nikome ne može vjerovati, a u cijeloj situaciji misli samo kako da izvuče živu glavu te istovremeno da konačno sazna istinu o Candymanu, tko je on i jel uistinu on stoji iza svih tih zlih stvari.

RECENZIJA:

Bez sumnje kraj 80-tih i početak 90-tih nije bio baš bajan kako za slasher podžanr tako i za horror žanr općenito (gledajući i iz oka kritičara te same publike). Tijekom tog razdoblja uvidjeli smo par kasnih filmova koji ne ulaze u zlatno razdoblje slashera, kao što su The Intruder i Cutting Class 1989. godine, iste godine Wes Craven je bezuspješno pokušao na foru A Nightmare On Elm Street napraviti novi horror serijal sa filmom Shocker dok je realno u tom razdoblju vladao (doduše ne baš horror), ali izrazito kvalitetni i legendarni psihološki triler The Silence Of The Lambs koji je izašao 1991. godine sa neprevaziđenim Hannibalom Lecterom. U more svega toga je 1992. godine izašao novi glas straha, glas nade za horror žanr koji je dobrano obilježio 90-te, glas kolaboracije redatelja Bernarda Rosea i autora kratke priče Clivea Barkera (engleski duo) i rezultat cijele kolaboracije je iznjedrio jedan zastrašujuć i nezaboravan klasik, Candyman koji je bio propagiran upravo kao najstrašniji film od izlaska filma The Silence Of The Lambs. Mješavina urbane legende, psihološkog trilera i uobičajenih slasher uvjeta Candyman je došao i predstavio pravo osvježenje u svijetu slashera i općenito horror žanra. Sama priča je bazirana na kratkoj priči “The Forbidden” iz knjige “The Books Of Blood” velikog Clivea Barkera (uz Stephena Kinga najbolji horror pisac novije povijesti što vjerujem svi znaju) koji je možda čak najpoznatiji po Hellraiseru iz 1987. godine (kojeg je napisao i režirao), no ovaj film je definitivno na istom nivou s tim klasikom te predstavlja uz spomenut Hellraiser najuspješniju i najbolju filmsku adaptaciju Clivea Barkera koji ovdje djeluje kao producent filma te kao i taj film: ima jednaku briljantnost, niz nezaboravnih prizora, odličnu glazbu te prepoznatljivog i creepy negativca. Scenarist filma je Bernard Rose (ujedno i redatelj) koji je naveliko impresionirao svijet 1988. godine sa odličnim horror filmom Paperhouse (kojeg usput ovim putem toplo preporučujem  svima za pogledati) vidno inspiriran Barkerom i njegovim opusom je utjelovio svoj ogroman dio u cijelu priču, uzevši tu malu kratku priču koju je proširio stvarajući jedan dosta pametan i ozbiljan scenarij, sa kvalitetno napisanim likovima (bez korištenja tinejdžera i nekih klasičnih stereotipa i klišeja) te uz stvaranje novog čudovišta u svijetu horrora, jednog zagonetnog antiheroja rođenog iz veze romanse i rasizma davajući mu pogled boogeymana uz samu kuku na ruci ubijajući svakoga tko ga pozove pred ogledalom tj. izrekne njegovo ime 5 puta (za taj sam dio se definitivno može reći da je svoju inspiraciju našao u drevnoj urbanoj legendi Bloody Mary koja već postoji stoljećima, samo što se nju pred ogledalom zove 3 puta), što se manifestira u samom početku uvidjevši kako završava znatiželjno zvanje Candymana pred ogledalom.

Uz sve to imamo i želju za međurasnom romansom, prikaz žene pod imenom Helen koja provaljuje odnosno ulazi u samo srce siromašnog crnačkog geta fascinirana urbanim legendama, u želji da sazna što više o Candymanu o kojem se dosta priča posvuda ne znajući šta ju sve očekuje u toj priči. Rose je jedan redatelj koji ima dušu i pazi na dosta detalja i već sam uvod filma to otkriva. Kao neka opera film počinje postavljajući ton za cijeli film te prikazujući sliku Chicaga koji je prijestolnica radnje u ovom filmu (točnije predgrađe samog Chicaga i to Cabini-Green). Rose se poigrava u filmu sa raznim strahovima: sa strahom da je Amerika rođena od ropstva, da ljudi vjeruju u razne urbane legende te da neka određena mjesta je bolje ne posjetiti jer u ovom filmu (što se tiče lokacije) nije zastrašujuć element neki dvorac, palača ili pak kuća već unutrašnje predgrađe Chicaga, Cabini-Green s čime film dosta dobija odnosno profitira s takvim setupom. Rose se još sa Paperhouseom pokazao (što mu je zasigurno pomoglo da bude nositelj ovog projekta) ne samo kao čovjek koji odlično prezentira priču već kao čovjek koji savršeno barata u vizualnom prikazu nezaboravnih prizora sa enormnom dozom jeze, slika koji možda su u većini slučajeva jači od svoje logike te su prikazani kao hrpa zastrašujućih simbola: od roja pčela, krvi na raznim mjestima te grafita po zidovima koji pobuđuju kako dozu misterije tako i straha (a svi simboli su upravo vezani za Candymana). Dok geta u Chicagu sama po sebi odišu duhom nepravde, nasilja i depresivnosti Rose ne bježi od toga i cijelog pogleda na nasilje među crncima na ulicama i njihov život, pa čak i neizbježni rasizam dodajući napetost koja se uviđa na svakom koraku u Cabini Greenu, od rekonfiguriranih kondosa koji skrivaju strašnu tajnu do potpunog settinga policijske stanice i sanitarija, a kad jadna Helen također zapadne u zamku govorenja Candymana pred ogledalom od tog momenta više ništa neće biti isto. Horror u filmu bi se mogao okarakterizirati na dva načina: u nadnaravnoj formi Candymana te već u već spomenutim “prirodnim životnim opasnostima” koji se kriju (točnije su dio svakodnevnice Cabini-Greena). Što je unikatno u filmu jest da ti Candyman ne može nauditi ako ga ne pozoveš i mi kao gledatelji to znamo od samog početka filma, ali i dalje se pribojavamo njega te u cijelom centru opasnosti od Candymana je Helen, nevjerovatno opčinjena likom i djelom Candymana. Nema baš puno pravih horrora koji kombiniraju prave životne opasnosti uz fikcionalni horror što uz već samu priču i lokaciju čini ovaj film savršenim. Jedan od glavnih, ako ne i glavni adut filma (uz sam spomen i ogroman rad Barkera i Rosea) jest odlični Tony Todd u ulozi karijere kao Candyman, jedan od najboljih, ako ne i najbolji horror negativac u novijoj horror povijesti.

Nemilosrdan, brutalan, ali istovremeno i jedan dosta tragičan lik koji je pun tuge i istovremeno ljutnje zbog svega onoga što mu je učinjeno u prošlosti (taj dio uviđamo ovdje u vidu par rečenica, dok detaljniji pogled u život Candymana, tj. njegovu prošlost dobijamo u nastavku uz čak i daleko češću pojavu samog Candymana kojeg ovdje ne uviđamo baš često) tako da ga čovjek i u jednoj mjeri žali te razumije njegov pogled na svijet. Candyman je negativac kao nijedan drugi, creepy je, pravi boogeyman, pomalo sličan u tom dijelu kao i Freddy Krueger iz A Nightmare On Elm Street serijala, no možda još više kao Pinhead iz Hellraisera pošto ubija nedužne ljude na brutalan način, a i po tome jer su oba nesretna lika te ih se može dozvati. Kao što je Robert Englund razradio Freddya, Doug Bradley Pinheada tako je Tony Todd napravio sa Candymanom. Njegov zastrašujuć glas nosi ovaj film (toliko je dubok da gledajući film čovjek se ne može oteti dojmu ko da priča pored tebe), te on za razliku od većine horror negativaca priča barem nešto pametno i dirljivo, gotovo poetski štih uz nevjerovatan pogled bez prevelikih emocija uz samu visoku figuru i kuku na ruci čine ga i više nego dobitnim likom za sva vremena za samu priču uz moram spomenuti i prelijepu Virginiu Madsen (sestru poznatog glumca Michaela Madsena iz čuvenog Tarantinovog klasika Reservoir Dogs). Kroz svoj nastup prikazuje sebe kao jedan izuzetno prvenstveno pametan i intelektualan lik, pomalo čeličan lik, ali i dalje lomljiv i totalno čovjek uz emocije što je dovoljno da se debelo gledatelj suosjeća s njom te je ona jedan tipičan lik koji kad si nešto zacrta u glavi ide do kraja da to i ostvari te što je zanimljivo za njen lik da se kaže: misli da je ispred svega, ispred Candymana pokazujući jasno sebe u početku da ne vjeruje u njega, ionako je dovoljno pametna da ne vjeruje u takve “bezvezarije” misleći da je on izvor mašte građana Cabini-Greena, ali na kraju biva također znatiželjna dozivajući njegovo ime (što uistinu dovede do niza nevjerovatnih scena), te slično kao i glavni lik iz The Hitchera: biva optužena za nešto što nije učinila, ne zna što se to događa, zbunjena je te joj sve biva podmetnuto i nitko joj ne vjeruje u cijeloj situaciji, ali i dalje žudi za Candymanom i istinom iza njega. Jedna od najboljih scena u filmu je upravo prvi susret Candymana i Helen na parkiralištu (vrijedi opaziti na pametnu spiku Candymana te hipnotiziranu Helen), gdje sve gledamo iz njene perspektive ne znajući jeli to sve samo san ili stvarnost, je li Candyman stvaran ili dio njene halucinacije, da li ona lagano gubi razum? Također u top formi u filmu imamo i Xandera Berkeleya te Kasi Lemmons u manjim ulogama od navedena dva, no i dalje dva kvalitetna lika koji imaju svoj udio u cijelom filmu. Kao i dosta najboljih horrora svih vremena, film ne bježi ni od toga da posluži kao socijalni komentar: potkopava u dosta kontroverzne teme koje i dan danas vladaju, a to su rasizam i siromaštvo. Također i prikazuje kako nastaje urbana legenda te kako se ista prenosi iz generacije u generaciju.

Moć Candymana dolazi iz koliko ljudi vjeruje u njega i onih koji ga se boje koji progovara i o tome da li se ljudi stvarno tako lako plaše i vjeruju u razne stvari? Uz sve navedeno film ne bježi i od prikaza krvi što mu daje opet i jedan pravi slasher feel, pomalo čak bih rekao i realističan iako dosta toga uviđamo nakon samog odvijanja nekog događaja, odnosno ubojstva i njih stvarno nema puno no i i dalje je svakako zastrašujuće vidjeti samu krv po zidovima te podu (glava psa na podu i više je nego dovoljan adut), ubojstva sva redom su jako dobra, pri kraju film tek biva malo jače krvav film, no to mislim da i nije bila prevelika poanta filma da igra na klasičnu slasher formulu, već da nešto malo novo ponudi, da da nešto o čemu se da razmišljati dok se već pred sam kraj to sve da na različite načine interpretirati sa jednom nevjerovatnom završnicom te tu dobivamo kao da film ima nekoliko krajeva (tako bar izgleda), dok zapravo zadnja scena je jedna od najboljih završnih horror scena koje sam ikad vidio. Nepredvidiva, napeta i strašna, stvarno pametno i dobro postavljena. Još jedan završni element filma moram prokomentirat, a to je glazba. Otkad sam je prvi put čuo jednostavno sam se zaljubio u nju. Prelijepa, poprilično proganjajuća i nezaboravna glazba Philipa Glassa je jedna od najboljih horror tema u povijesti filma, ne samo da pobuđuje feeling gotike, već uz sam zbor nas skupa sa dinamičnim orguljama vraća nas sve u stare drevne dane horrora, kolko god da je zastrašujuća istovremeno je i dosta tužna i depresivna te je Rose koristi baš u pravim momentima. U najnapetijim situacijama čak ni nema glazbe da bi se mogao čuti i svaki mogući zvuk u filmu. Film je dobio i dva svoja nastavka (iako sam kraj ne budi baš to), od kojih preporučujem drugi dio jer malo detaljnije uviđa se život tj. prošlost Candymana, slabiji je od originala, ali dobar, dok treći dio preporučujem u širokom luku da se preskoči pošto je u pitanju najslabiji film u cijelom serijalu koji nije pretjerano vrijedan pažnje. Kolko čujem i četvrti dio stiže, definitivno ga jedva čekam dok za ovaj imam samo riječi hvale. Za mene uz Scream najbolji i najznačajniji slasher iz 90-tih koji ima i još dosta van toga ponuditi, kad su urbane legende u pitanju nema puno filmova ovakvog kalibra, ujedno je inspirirao djelomično i još jedan doduše slabiji, ali dosta dobar slasher iz 90-tih i to Urban Legends iz 1998. godine. Meni je osobno ovaj film u top 10 najboljih i najdražih slashera svih vremena, jedan od općenito najboljih horrora svih vremena, ima jednog totalno neponovljivog i prepoznatljivog horror negativca, creepy glazbu i odličnu režiju, zapravo nijednu zamjerku nemam na njega. Dosad sam ga 2 puta pogledao i to sve u kratkom vremenu te me i dalje oduševljava, poseban, pametan i originalan te i više nego topla preporuka za pogledati, uistinu pravo moderno horror remek djelo za sva vremena!

10/10 Moderno horror remek djelo, meni jedan od najdražih slashera i općenito horrora svih vremena!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Virginia Madsen tvrdi da je bila hipnotizirana za pojedine scene u filmu.

“Sweets to the Sweet” što piše na zidovima i to na dva mjesta u Cabini-Greenu je zapravo uzeto iz Shakespeareovog Hamleta.

Pošto je Virginia Madsen alergična na pčele hitna služba je stalno bila na setu snimanja kad su bile snimane scene sa pčelama.

Prave pčele su bile zapravo stavljene u usta Tonya Todda kada se snimao vrhunac radnje filma. Jedinu zaštitu koju je imao jest zaštitnik na ustima kako mu pčele ne bi otišle dolje kroz grlo.

Posebne pčele su se koristile za film. Koristile su se pčele koje su bile stare svega 12 sati tako da su izgledale zrele, no u tom vremenu žalac im je bio bezopasan tako da nisu mogli nikakvu pravu štetu prouzročiti.

Drugi izbor producenata za ulogu Helen Lyle (u slučaju da Virginia Madsen nije mogla glumiti) jest bila tada nepoznata Sandra Bullock.

Skladatelj Philip Glass nije bio zadovoljan završnom verzijom film što se tiče njegove glazbe jer je osjetio da je bio izmanipuliran jer ono što mu je bilo prezentirano kao  jedan nezavisan projekt sa nevjerovatnom kreativnom energijom je na kraju postao (po njemu) niskobudžetni Hollywoodski slasher film.