Candyman (1992.)

TAGLINES:

We Dare You To Say His Name Five Times!

You don’t have to believe… just beware.

Candyman, Candyman, Candyman, Candyman… Don’t Say Again!

From The Chilling Imagination Of Clive Barker.

The scariest movie since “The Silence Of The Lambs”.

ŽANR: horror, triler

REDATELJ: Bernard Rose

PRODUCENTI: Clive Barker i Steve Golin

SCENARIST: Bernard Rose

GLUMAČKA POSTAVA: Virginia Madsen, Tony Todd, Xander Berkeley, Vanessa A. Williams, Kasi Lemmons, itd…

GODINA IZLASKA: 1992. godina

VRIJEME TRAJANJA: 99. minuta

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 8,000,000 $

ZARADA: 25,792,310 $

UKRATKO RADNJA:

U Chicagu studentica završne godine Helen Lyle skupa sa svojom prijateljicom Bernadette Walsh provodi istraživanje na temu urbanih legendi, točnije na temu Candymana i to na fakultetu Illinois na kojem predaje muž od Helen, Trevor Lyle. Kako legenda kaže, ako staneš pred ogledalom i kažeš  Candyman 5 puta on će se pojaviti iza tebe i ubiti te sa kukom (dosta slično kao i urbana legenda o Bloody Mary). Put ih dovede u samo predgrađe Chicaga i to Cabini-Green gdje pokušavaju uporno pronaći što više informacija o Candymanu ne znajući kakvo se zlo tamo skriva, od rasizma, do nasilja na ulicama te ubojstava. Upravo su se i dva ubojstva dogodila na tom području bez ikakvog objašnjenja, dok sami građani optužuju Candymana za to. Kad Helen uz Bernadette iz šale prizove Candymana pred ogledalom čudne stvari počnu da se događaju, a tek kad Helen počne da ne vjeruje uopće u njega počnu joj se stravične stvari događati, od brutalnih ubojstva za koje ne zna jel sve što uviđa stvarnost ili san, za razne stvari biva optužena, nikome ne može vjerovati, a u cijeloj situaciji misli samo kako da izvuče živu glavu te istovremeno da konačno sazna istinu o Candymanu, tko je on i jel uistinu on stoji iza svih tih zlih stvari.

RECENZIJA:

Bez sumnje kraj 80-tih i početak 90-tih nije bio baš bajan kako za slasher podžanr tako i za horror žanr općenito (gledajući i iz oka kritičara te same publike). Tijekom tog razdoblja uvidjeli smo par kasnih filmova koji ne ulaze u zlatno razdoblje slashera, kao što su The Intruder i Cutting Class 1989. godine, iste godine Wes Craven je bezuspješno pokušao na foru A Nightmare On Elm Street napraviti novi horror serijal sa filmom Shocker dok je realno u tom razdoblju vladao (doduše ne baš horror), ali izrazito kvalitetni i legendarni psihološki triler The Silence Of The Lambs koji je izašao 1991. godine sa neprevaziđenim Hannibalom Lecterom. U more svega toga je 1992. godine izašao novi glas straha, glas nade za horror žanr koji je dobrano obilježio 90-te, glas kolaboracije redatelja Bernarda Rosea i autora kratke priče Clivea Barkera (engleski duo) i rezultat cijele kolaboracije je iznjedrio jedan zastrašujuć i nezaboravan klasik, Candyman koji je bio propagiran upravo kao najstrašniji film od izlaska filma The Silence Of The Lambs. Mješavina urbane legende, psihološkog trilera i uobičajenih slasher uvjeta Candyman je došao i predstavio pravo osvježenje u svijetu slashera i općenito horror žanra. Sama priča je bazirana na kratkoj priči “The Forbidden” iz knjige “The Books Of Blood” velikog Clivea Barkera (uz Stephena Kinga najbolji horror pisac novije povijesti što vjerujem svi znaju) koji je možda čak najpoznatiji po Hellraiseru iz 1987. godine (kojeg je napisao i režirao), no ovaj film je definitivno na istom nivou s tim klasikom te predstavlja uz spomenut Hellraiser najuspješniju i najbolju filmsku adaptaciju Clivea Barkera koji ovdje djeluje kao producent filma te kao i taj film: ima jednaku briljantnost, niz nezaboravnih prizora, odličnu glazbu te prepoznatljivog i creepy negativca. Scenarist filma je Bernard Rose (ujedno i redatelj) koji je naveliko impresionirao svijet 1988. godine sa odličnim horror filmom Paperhouse (kojeg usput ovim putem toplo preporučujem  svima za pogledati) vidno inspiriran Barkerom i njegovim opusom je utjelovio svoj ogroman dio u cijelu priču, uzevši tu malu kratku priču koju je proširio stvarajući jedan dosta pametan i ozbiljan scenarij, sa kvalitetno napisanim likovima (bez korištenja tinejdžera i nekih klasičnih stereotipa i klišeja) te uz stvaranje novog čudovišta u svijetu horrora, jednog zagonetnog antiheroja rođenog iz veze romanse i rasizma davajući mu pogled boogeymana uz samu kuku na ruci ubijajući svakoga tko ga pozove pred ogledalom tj. izrekne njegovo ime 5 puta (za taj sam dio se definitivno može reći da je svoju inspiraciju našao u drevnoj urbanoj legendi Bloody Mary koja već postoji stoljećima, samo što se nju pred ogledalom zove 3 puta), što se manifestira u samom početku uvidjevši kako završava znatiželjno zvanje Candymana pred ogledalom.

Uz sve to imamo i želju za međurasnom romansom, prikaz žene pod imenom Helen koja provaljuje odnosno ulazi u samo srce siromašnog crnačkog geta fascinirana urbanim legendama, u želji da sazna što više o Candymanu o kojem se dosta priča posvuda ne znajući šta ju sve očekuje u toj priči. Rose je jedan redatelj koji ima dušu i pazi na dosta detalja i već sam uvod filma to otkriva. Kao neka opera film počinje postavljajući ton za cijeli film te prikazujući sliku Chicaga koji je prijestolnica radnje u ovom filmu (točnije predgrađe samog Chicaga i to Cabini-Green). Rose se poigrava u filmu sa raznim strahovima: sa strahom da je Amerika rođena od ropstva, da ljudi vjeruju u razne urbane legende te da neka određena mjesta je bolje ne posjetiti jer u ovom filmu (što se tiče lokacije) nije zastrašujuć element neki dvorac, palača ili pak kuća već unutrašnje predgrađe Chicaga, Cabini-Green s čime film dosta dobija odnosno profitira s takvim setupom. Rose se još sa Paperhouseom pokazao (što mu je zasigurno pomoglo da bude nositelj ovog projekta) ne samo kao čovjek koji odlično prezentira priču već kao čovjek koji savršeno barata u vizualnom prikazu nezaboravnih prizora sa enormnom dozom jeze, slika koji možda su u većini slučajeva jači od svoje logike te su prikazani kao hrpa zastrašujućih simbola: od roja pčela, krvi na raznim mjestima te grafita po zidovima koji pobuđuju kako dozu misterije tako i straha (a svi simboli su upravo vezani za Candymana). Dok geta u Chicagu sama po sebi odišu duhom nepravde, nasilja i depresivnosti Rose ne bježi od toga i cijelog pogleda na nasilje među crncima na ulicama i njihov život, pa čak i neizbježni rasizam dodajući napetost koja se uviđa na svakom koraku u Cabini Greenu, od rekonfiguriranih kondosa koji skrivaju strašnu tajnu do potpunog settinga policijske stanice i sanitarija, a kad jadna Helen također zapadne u zamku govorenja Candymana pred ogledalom od tog momenta više ništa neće biti isto. Horror u filmu bi se mogao okarakterizirati na dva načina: u nadnaravnoj formi Candymana te već u već spomenutim “prirodnim životnim opasnostima” koji se kriju (točnije su dio svakodnevnice Cabini-Greena). Što je unikatno u filmu jest da ti Candyman ne može nauditi ako ga ne pozoveš i mi kao gledatelji to znamo od samog početka filma, ali i dalje se pribojavamo njega te u cijelom centru opasnosti od Candymana je Helen, nevjerovatno opčinjena likom i djelom Candymana. Nema baš puno pravih horrora koji kombiniraju prave životne opasnosti uz fikcionalni horror što uz već samu priču i lokaciju čini ovaj film savršenim. Jedan od glavnih, ako ne i glavni adut filma (uz sam spomen i ogroman rad Barkera i Rosea) jest odlični Tony Todd u ulozi karijere kao Candyman, jedan od najboljih, ako ne i najbolji horror negativac u novijoj horror povijesti.

Nemilosrdan, brutalan, ali istovremeno i jedan dosta tragičan lik koji je pun tuge i istovremeno ljutnje zbog svega onoga što mu je učinjeno u prošlosti (taj dio uviđamo ovdje u vidu par rečenica, dok detaljniji pogled u život Candymana, tj. njegovu prošlost dobijamo u nastavku uz čak i daleko češću pojavu samog Candymana kojeg ovdje ne uviđamo baš često) tako da ga čovjek i u jednoj mjeri žali te razumije njegov pogled na svijet. Candyman je negativac kao nijedan drugi, creepy je, pravi boogeyman, pomalo sličan u tom dijelu kao i Freddy Krueger iz A Nightmare On Elm Street serijala, no možda još više kao Pinhead iz Hellraisera pošto ubija nedužne ljude na brutalan način, a i po tome jer su oba nesretna lika te ih se može dozvati. Kao što je Robert Englund razradio Freddya, Doug Bradley Pinheada tako je Tony Todd napravio sa Candymanom. Njegov zastrašujuć glas nosi ovaj film (toliko je dubok da gledajući film čovjek se ne može oteti dojmu ko da priča pored tebe), te on za razliku od većine horror negativaca priča barem nešto pametno i dirljivo, gotovo poetski štih uz nevjerovatan pogled bez prevelikih emocija uz samu visoku figuru i kuku na ruci čine ga i više nego dobitnim likom za sva vremena za samu priču uz moram spomenuti i prelijepu Virginiu Madsen (sestru poznatog glumca Michaela Madsena iz čuvenog Tarantinovog klasika Reservoir Dogs). Kroz svoj nastup prikazuje sebe kao jedan izuzetno prvenstveno pametan i intelektualan lik, pomalo čeličan lik, ali i dalje lomljiv i totalno čovjek uz emocije što je dovoljno da se debelo gledatelj suosjeća s njom te je ona jedan tipičan lik koji kad si nešto zacrta u glavi ide do kraja da to i ostvari te što je zanimljivo za njen lik da se kaže: misli da je ispred svega, ispred Candymana pokazujući jasno sebe u početku da ne vjeruje u njega, ionako je dovoljno pametna da ne vjeruje u takve “bezvezarije” misleći da je on izvor mašte građana Cabini-Greena, ali na kraju biva također znatiželjna dozivajući njegovo ime (što uistinu dovede do niza nevjerovatnih scena), te slično kao i glavni lik iz The Hitchera: biva optužena za nešto što nije učinila, ne zna što se to događa, zbunjena je te joj sve biva podmetnuto i nitko joj ne vjeruje u cijeloj situaciji, ali i dalje žudi za Candymanom i istinom iza njega. Jedna od najboljih scena u filmu je upravo prvi susret Candymana i Helen na parkiralištu (vrijedi opaziti na pametnu spiku Candymana te hipnotiziranu Helen), gdje sve gledamo iz njene perspektive ne znajući jeli to sve samo san ili stvarnost, je li Candyman stvaran ili dio njene halucinacije, da li ona lagano gubi razum? Također u top formi u filmu imamo i Xandera Berkeleya te Kasi Lemmons u manjim ulogama od navedena dva, no i dalje dva kvalitetna lika koji imaju svoj udio u cijelom filmu. Kao i dosta najboljih horrora svih vremena, film ne bježi ni od toga da posluži kao socijalni komentar: potkopava u dosta kontroverzne teme koje i dan danas vladaju, a to su rasizam i siromaštvo. Također i prikazuje kako nastaje urbana legenda te kako se ista prenosi iz generacije u generaciju.

Moć Candymana dolazi iz koliko ljudi vjeruje u njega i onih koji ga se boje koji progovara i o tome da li se ljudi stvarno tako lako plaše i vjeruju u razne stvari? Uz sve navedeno film ne bježi i od prikaza krvi što mu daje opet i jedan pravi slasher feel, pomalo čak bih rekao i realističan iako dosta toga uviđamo nakon samog odvijanja nekog događaja, odnosno ubojstva i njih stvarno nema puno no i i dalje je svakako zastrašujuće vidjeti samu krv po zidovima te podu (glava psa na podu i više je nego dovoljan adut), ubojstva sva redom su jako dobra, pri kraju film tek biva malo jače krvav film, no to mislim da i nije bila prevelika poanta filma da igra na klasičnu slasher formulu, već da nešto malo novo ponudi, da da nešto o čemu se da razmišljati dok se već pred sam kraj to sve da na različite načine interpretirati sa jednom nevjerovatnom završnicom te tu dobivamo kao da film ima nekoliko krajeva (tako bar izgleda), dok zapravo zadnja scena je jedna od najboljih završnih horror scena koje sam ikad vidio. Nepredvidiva, napeta i strašna, stvarno pametno i dobro postavljena. Još jedan završni element filma moram prokomentirat, a to je glazba. Otkad sam je prvi put čuo jednostavno sam se zaljubio u nju. Prelijepa, poprilično proganjajuća i nezaboravna glazba Philipa Glassa je jedna od najboljih horror tema u povijesti filma, ne samo da pobuđuje feeling gotike, već uz sam zbor nas skupa sa dinamičnim orguljama vraća nas sve u stare drevne dane horrora, kolko god da je zastrašujuća istovremeno je i dosta tužna i depresivna te je Rose koristi baš u pravim momentima. U najnapetijim situacijama čak ni nema glazbe da bi se mogao čuti i svaki mogući zvuk u filmu. Film je dobio i dva svoja nastavka (iako sam kraj ne budi baš to), od kojih preporučujem drugi dio jer malo detaljnije uviđa se život tj. prošlost Candymana, slabiji je od originala, ali dobar, dok treći dio preporučujem u širokom luku da se preskoči pošto je u pitanju najslabiji film u cijelom serijalu koji nije pretjerano vrijedan pažnje. Kolko čujem i četvrti dio stiže, definitivno ga jedva čekam dok za ovaj imam samo riječi hvale. Za mene uz Scream najbolji i najznačajniji slasher iz 90-tih koji ima i još dosta van toga ponuditi, kad su urbane legende u pitanju nema puno filmova ovakvog kalibra, ujedno je inspirirao djelomično i još jedan doduše slabiji, ali dosta dobar slasher iz 90-tih i to Urban Legends iz 1998. godine. Meni je osobno ovaj film u top 10 najboljih i najdražih slashera svih vremena, jedan od općenito najboljih horrora svih vremena, ima jednog totalno neponovljivog i prepoznatljivog horror negativca, creepy glazbu i odličnu režiju, zapravo nijednu zamjerku nemam na njega. Dosad sam ga 2 puta pogledao i to sve u kratkom vremenu te me i dalje oduševljava, poseban, pametan i originalan te i više nego topla preporuka za pogledati, uistinu pravo moderno horror remek djelo za sva vremena!

10/10 Moderno horror remek djelo, meni jedan od najdražih slashera i općenito horrora svih vremena!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Virginia Madsen tvrdi da je bila hipnotizirana za pojedine scene u filmu.

“Sweets to the Sweet” što piše na zidovima i to na dva mjesta u Cabini-Greenu je zapravo uzeto iz Shakespeareovog Hamleta.

Pošto je Virginia Madsen alergična na pčele hitna služba je stalno bila na setu snimanja kad su bile snimane scene sa pčelama.

Prave pčele su bile zapravo stavljene u usta Tonya Todda kada se snimao vrhunac radnje filma. Jedinu zaštitu koju je imao jest zaštitnik na ustima kako mu pčele ne bi otišle dolje kroz grlo.

Posebne pčele su se koristile za film. Koristile su se pčele koje su bile stare svega 12 sati tako da su izgledale zrele, no u tom vremenu žalac im je bio bezopasan tako da nisu mogli nikakvu pravu štetu prouzročiti.

Drugi izbor producenata za ulogu Helen Lyle (u slučaju da Virginia Madsen nije mogla glumiti) jest bila tada nepoznata Sandra Bullock.

Skladatelj Philip Glass nije bio zadovoljan završnom verzijom film što se tiče njegove glazbe jer je osjetio da je bio izmanipuliran jer ono što mu je bilo prezentirano kao  jedan nezavisan projekt sa nevjerovatnom kreativnom energijom je na kraju postao (po njemu) niskobudžetni Hollywoodski slasher film.