Irreversible (2002.)

TAGLINE:
Le temps détruit tout – Time destroys everything

ŽANR: drama

REDATELJ: Gaspar Noe

PRODUCENTI: Brahim Chioua i Vincent Cassel

SCENARIST: Gaspar Noe

GLUMAČKA POSTAVA: Monica Bellucci, Vincent Cassel, Albert Dupontel, itd…

GLAZBA: Thomas Bangalter

GODINA IZLASKA: 2002. godina

VRIJEME TRAJANJA: 97. minuta

ZEMLJA: Francuska

JEZIK: Francuski

UKRATKO RADNJA:

Tijek događaja jedne traumatične noći u Parizu je prikazan obrnutim kronološkim slijedom. Prelijepa Alex je brutalno silovana i pretučena u jednom pothodniku. Njen dečko i bivši ljubavnik uzimaju stvar u svoje ruke i unajmljuju dva kriminalca da im pomognu pronaći silovatelja da bi mogli izvršiti osvetu. Istodobno prelijep i užasan pregled razarajuće prirode uzroka i posljedica kao i prikaz kako vrijeme može sve uništiti.

RECENZIJA:

Malo sa amerikanštine evo opet mene na francuskim filmovima, ovaj put na Irreversible (na našem jeziku Nepovratno) koji nije horror već jedna uistinu teška, uznemirujuća i prvenstveno depresivna drama. Sinoć sam ga ponovo nakon podosta vremena pogledao i mogu reći da me i dalje drži pokošenog i impresioniranog kao i taj prvi put kad sam ga pogledao. Režije se primio Gaspar Noe koji se prije ovog filma proslavio sa još jednim veoma šokantnim filmom iz 1998. godine I Stand Alone kojeg nisam dosad pogledao no čuo sam da je isto izrazito šokantan film kao i ovaj tako da ga budem pogledao. Gaspar Noe je također napisao scenarij, editirao i fotografirao film i ono što mogu zasigurno reći za njega da je jedan od najtalentiranijih i najperspektivnijih redatelja u Francuskoj koji jako dobro snima filmove i koji jako dobro zna pokazati stvarnost onakvu kakvu je, mračnu stranu ljudi te prikazati običnom čovjeku jednu zastrašujuću priču. Ono što prvenstveno dijeli ovaj film od većine drugih i možda sličnih jest što priča u filmu je ispričana obrnuto nego kako normalno filmovi idu, dakle od kraja do početka i to doslovce, dakle umjesto standardnog načina gdje film/priča kreće od početka radnje do kraja ovdje imamo sve to obrnuto i to sve u 13 podijeljenih scena svaka bitna za priču filma, te kako jedna scena završi film nas vodi još jedan korak nazad ka početku filma, itd… Dakle mora se dobro i pažljivo pratiti film da bi se skužio jer ako se profula jedna scena već se čovjek izgubi u već dosta zamršenoj radnji. Dosta slično kao i u odličnom trileru Christophera Nolana Memento iz 2000. godine koji je nadahnuo ovaj film (dakle taj stil prikazivanja priče). Čak i sam početak prvo počinje kao sam kraj sa završnim slovima, odjavnom špicom, itd… Dosta čudan i neobičan potez, ali svakako zanimljivo i jedinstveno. Film samim tim pristupom nas tjera da prvo vidimo brutalnu osvetu u ovom filmu, a zatim sve ono sve što je prethodilo osveti i što ju je inspiriralo uz dosta uznemirujućih scena. Noe je definitivno htio napraviti jedan jako šokantan film koji će ljudi zaintrigirati, natjerati na mišljenje, šokirati i slobodno mogu reći da je uspio i da se pokazao kao jedan veliki majstor sa stilom.

Prvi dio filma (oko pola sata) je dosta čudan. Uhićenje dvojice najboljih prijatelja Marcusa i Vincenta dok ih ljudi na ulici zajebavaju jer su izašli iz gay bara, pa do kretnje kamere koja nije što bi se reklo steady, nego jako u pokretu te dosta scena dobijamo iz svih mogućih kuteva i to jako brzo što može izgledati dosta cool u početku, no lagano postaje naporno. Čak se i lik iz Noevog I Stand Alone pojavljuje nakratko u samom početku. Glazba je također pomalo freaky u početku, ko neki motor koji se naglo pali, pa lagano gasi. Uglavnom dosta tihe frekvencije kako bi se (po riječima Noe) traumatizirala publika i uvela u priču i u ono što ih dalje čeka. Hvala Bogu pa veoma skoro nakon toga se kamera smiruje. Film je također mračan u smislu da je dosta scena snimljeno u mraku (naročito u prvom djelu filma) što možda izgleda malo teže za gledati no dosta je kvalitetno s time prikazan noćni život Pariza i sve moguće zle radnje koje se događaju u Parizu od prostitucije, raznih tuča, silovanja, itd… Gledajući kako je film napravljen moguće je da se čovjek zbuni malo i ovo ono (i zbog zamršene radnje, načina snimanja i prikaza priče) no ja nisam jer sam se potrudio što više pohvatati konce i skužiti šta se to sve događa. Priča je dosta jednostavna i pomalo slična kao u I Spit On Your Grave i The Last House On The Left, dakle imamo silovanje + osveta, prikaz mračne strane ljudi, nasilja no način na koji je to sve napravljeno, prikazano (dakle u ovom filmu imamo taj dio totalno obrnuto, prvo osveta pa zatim silovanje) te uz podosta uznemirujućih scena (ne moram ni spominjati prvotne scene sa aparatom za gašenje više puta po glavi do raznih trasvestita u njemu) plus sa fascinantnom glumom čine ovaj film unikatnim. Dijalog je izuzetno pun psovki i općenito je nevjerovatan od samog početka filma do kraja, iako je u dosta momenata i zanimljiv. Scenarij Gaspara Noe je bio svega 3 stranice dugačak do početka snimanja filma tako da je gotovo sve u filmu čista improvizacija za što moram reći svaka čast svim glumcima bez obzira što u nekim situacijama neke riječi zvuče bizarne i strašne (naročito u čuvenoj sceni silovanja). Nasilja već u početku ima dosta, jedna od čuvenijih scena je spomenuto udaranje više puta u glavu sa aparatom za gašenje, izgleda premoćno u smislu koliko je snažno brutalna ta scena. Sa svojim neobičnim tokom saznamo da Marcus i Vincent traže osvetu zbog Marcusove žene Alex, kompletna premisa jest potraga za osvetom te se počinju ponašati kao životinje, silovanje  te svi razni događaji koji su vodili ka tom tragičnom događaju te uviđamo dvojicu prijatelja u tuči, raznim svađama dok negdje u 41. minuti dolazimo do čuvene scene silovanja koja po meni spada u jednu od najbolesnijih i najstrašnijih scena silovanja i općenito nasilja koje sam ikad vidio u svom životu, strašnih 9 minuta bez imalo prestanka! Već u samo vrijeme izlaska filma ta scena je digla prašinu no za razliku od možda nekih drugih scena silovanja Noe je u toj sceni savršeno prikazao patnju žene, moć muškarca nad ženom uz dosta i detalja (prikazom penisa nakon silovanja te prikazom pothodnika uz dosta jaku crvenu boju). Scena silovanja je izuzetno eksplicitna, prožeta teškim psovkama i jakim nasiljem, veoma teška za pogledati. Izuzetno me pogodila ta scena jer je toliko realno bolesna i strašna da sam skoro i zaplakao.

Atmosfera je u cijelom filmu tužna, bolesna i nevjerovatna (nedavno sam recenzirao horror film Martyrs u kojem sam spomenuo sličnost s ovim filmom – oba filma savršeno prikazuju kakvi monstrumi ljudi mogu biti uz jednu fascinantnu glumu, dosta šokantnih scena te jednom bolesnom atmosferom i naposljetku prikazom beznađa). Nakon svega toga film se malo smiruje tako da je taj zadnji dio filma uglavnom u jednom smirenom i veselom tonu osim kobne svađe koja se događa koja je rezultat cijele tragedije (slično kao i u The Last House On The Left imamo jednu malu grešku koja zauvijek promijeni živote mnogih ljudi) te uviđamo daljnju idilu između glavnih likova Alex, njenog dečka Marcusa i prijatelja Pierra. Veoma mi se svidjela i jedna scena koja uključuje njih troje i to u tramvaju gdje svi troje pričaju o seksu, odnosima između žene i muškarca, itd… Dosta zanimljivo. Gluma je predobra, fascinantno realistična i dirljiva, Vincent Cassel je sjajan te prezgodna Monica Bellucci me više nego impresionirala svojom snažnom i dirljivom glumom, ovo joj je zasigurno jedna od najboljih uloga u karijeri. Pred kraj (točnije početak radnje) film počinje biti malo tužan jer osoba shvati u cijelosti što se to dogodilo sa Alex prije svađe i silovanja, te kako su bezveze na kraju završili Vincent i Marcus koji su htjeli osvetu, kako to bješe “oko za oko, zub za zub” no u tome svemu su dosta toga prošli ne napravivši ništa kako treba dok jadna Alex završava kako završava. Film je dosta tužan, dirljiv sa dosta ironičnim i tzv. “sretnim završetkom” (koji je zapravo početak radnje) te u tim završnim momentima me iznenadio ugodno poster u samim završnim scenama (u pozadini se pojavljuje poster filma Stanleya Kubricka 2001: A Space Odyssey.) Irreversible me mogu i više nego reći jako dobro protreso i stavio na razmišljanje o životu, prijateljstvu, kako treba davati odluke, komu treba vjerovati, itd… te kako je na kraju krajeva život prevrtljiv, kako se život ne može povratiti, da vrijeme uništava sve te ono što učinimo učinimo. Film je šokirao Cannes festival te je primio dosta nagrada (potpuno normalno i više nego jasno da je zasluženo). Malo me prvih pola sata sasjeklo zbog načina snimanja, previše mraka, i tako to, no sve ostalo je sjajno i genijalno napravljeno. Snažna preporuka bez obzira na dosta uznemirujućih scena, jedna od najboljih drama koje sam ikad pogledao te jedan od najboljih francuskih filmova svih vremena.

9/10 Nevjerovatno uznemirujuća i dirljiva drama, velika preporuka.

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Scena silovanja je snimljena više puta i jedino ograničenje kod glumaca osim samog početka i kraja je bila da ne bude duža od 20 minuta.

Krv na licu Monice Bellucci pri kraju scene silovanja je dodana digitalno i to naknadno, baš kao i efekti na smrvljenim licima u sceni tuče u klubu,

Silovateljove genitalije viđene nakon silovanja su dodane digitalno.

Tijekom scene zabave kratko nakon ili (prije) silovanja kad je Vincent Cassel upitan za svoje ime on odgovori Vincent umjesto ime svog lika Marcus. Brzo se snalazi govoreći “just kiding” tako da ne bi morali brisati cijelu kompliciranu scenu.

Newsweek je objavio da je je ovo film godine što se tiče naglih izlazaka publike iz kina.

Redatelj Gaspar Noe je imao svega tri stranice scenarija prije samog početka snimanja, tako da je cijeli dijalog improviziran.

Pothodnik kod scene silovanja je obojan u crveno i dat mu je betonsko-gumeni pod.

Cijeli film je snimljien na Super 16, prebačeno na high-def video da bi se namjestila boja i editiralo sve te zatim prebačeno na Super 25.

Prvih 30 minuta filma ima buku u pozadini od 28Hz slično zvuku kojeg proizvede potres kako bi izazvao nelagodan osjećaj i vrtoglavicu kod publike.

Tagline (“Le temps détruit tout” što znači “Time destroys everything”) je prva fraza u filmu izgovorena te zadnja napisana.

Monica Bellucci i Jo Prestia su kompletirali 6 pokušaja scena silovanja u dvije noći. Bellucci je rekla da je prvi pokušaj bio ustvari najlakši pošto je na naknadnim pokušajima imala povišenu svijest oko toga što će se dogoditi i morala je spriječiti to kako joj se ne bi uplitalo sa njezinom karakterizacijom.

Strahujući da će biti etiketiran kao homofob, redatelj Gaspar Noe je otišao nazad u Rectum nakon što je glavna produkcija bila završena i snimio cameo sebe kao muškarca koji masturbira.

Cijela priča je ispričana unatrag što znači da svaka sekvenca počinje u momentu gdje slijedeća sekvenca u filmu završava.