The King of Comedy (1983.)

TAGLINES:

. . and when it’s all over one of them won’t be laughing

Nobody knows Rupert Pupkin, but by 11:30 tonight, the whole world will know he’s . . . THE KING OF COMEDY.

It’s no laughing matter.

Nobody knows Rupert Pupkin, but after 11:30 tonight no one will ever forget him.

ŽANR: crna komedija, drama

REDATELJ: Martin Scorsese

PRODUCENT: Arnon Milchan

SCENARIST: Paul D. Zimmerman

GLUMAČKA POSTAVA: Robert De Niro, Jerry Lewis, Sandra Bernhard, Diahnne Abbott, Shelley Hack, itd…

GODINA IZLASKA: 1983. godina

VRIJEME TRAJANJA: 109. minuta

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 20,000,000 $

ZARADA: 2,536,242 $

UKRATKO RADNJA:

Rupert Pupkin je čovjek u 30-tima koji živi sa svojom majkom te sanja da postane nova stand up komičarska zvijezda, točnije novi kralj komedije. Opčinjen je voditeljem TV showa The Jerry Langford Show Jerryem Langfodom te uporno želi preko njega da uspije u njegov show kako bi milijuni ljudi saznali za njega i uvidjeli njegov talent, no problem je što Jerry unatoč tome što je Rupert ljubazan i što ga je spasio od hrpe fanova ne želi imati nikakve veze s njim. Rupert ne prihvaća ne za odgovor te konstantno se počne iz dana u dan pojavljivati u zgradi u kojoj Jerry radi, prije nego što čvrsto odluči uzeti stvar u svoje ruke skupa sa jednako opčinjenom prijateljicom Marsha.

RECENZIJA:

Komedija. To je zasigurno riječ koja većini ne pada na pamet kad se spomenu velikani svijeta filma kao što su Martin Scorsese i Robert De Niro, ali nakon što pogledate ovaj film slijedeći put kada pomislite na Scorsesea i De Nira riječ komedija ne samo da neće biti strana već vam nikad više neće isto baš izgledati niti zvučati. Vjerujem da je većina skužila da živimo u svijetu gdje je slava i riječ celebrity postala droga. Ljudi toliko pucaju na slavu, da budu celebrity u tolikoj mjeri da pokušavaju pobjeći od stvarnih problema i svojih pravih života. Ideja biti celebrity je toliko redefinirana da je to danas postao izbor karijere za sektor društva koji nemaju ništa više ponuditi od samog potencijala da budu gomila freakova koji sveukupno čine jedan veliki freakshow.  Danas je nažalost to moderno postalo, dok kad sam bio mali ovakve stvari nisu postojale. Sad bi netko rekao pošto sam odrastao u 90-tima da sam možda malo slijep, no to tada nije bilo ni blizu tako što imamo sve danas. Dosta redatelja je iznijelo svoju neku viziju o modernom društvu skupa sa satirom. Stanley Kubrick 1971. godine A Clockwork Orange te John Carpenter sa They Live 1988. godine su to pokazali. The King of Comedy je jedna Scorseseova vizija satira o društvu, točnije o kultu celebritya i vjerovatno najbolji film ove vrste koji kako je bio odličan tada je jednako odličan i danas, a sam film je iz 1983. godine (definitivno je bio ispred svog vremena). 80-te su svakako bile pune opasnosti kad je u pitanju opsesija sa slavom i da budeš celebrity. Najveći primjeri su kad se u kratkom roku niz tragičnih događaja dogodilo: Mark David Chapman je ubio velikog John Lennona ispred njegovog doma u New Yorku, te su uslijedili pokušaji atentata na predsjednika SAD-a Ronalda Reagana te Papu Ivana Pavla 2. Scorseseov film nije išao u tom smjeru, no držao se glavne premise, a to je pogled na prirodu onih koji su opčinjeni slavom. Film je nažalost nekako završio ispod radara kad su u pitanju velika Scorseseova postignuća. Sam Scorsese se smatra najboljim američkim redateljem svih vremena koji je naročito 70-te, 80-te, i 90- obilježio u velikom luku kao redatelj kultnih klasika i remek djela kao što su Taxi Driver, Raging Bull i Goodfellas. Iako ovi navedeni naslovi zaslužuju svu moguću pozitivnu kritiku svijeta kao jedni od istinski najboljih filmova svih vremena srce me boli kad vidim koliko je ovaj film podcijenjen, i ne samo ovaj nego i još jedna unikatna crna komedija iz 1985. godine After Hours koju je isto Scorsese režirao. Sam film je vjerovatno jedan od najciničnijih filmova svih vremena, pravi ekvivalent jednom grubom, nezaboravnom i konstantnom šamaru u lice. Sam film bi se svakako mogao okarakterizirati kao mlađi, nježniji, ali gotovo jednako psihotičan brat Taxi Drivera iz 1976. godine, te kao stariji, ciničniji i opasniji brat poznatog američkog showa The Larry Sanders Show. Sam Scorsese se nakon Raging Bulla htio distancirati od svega toga i pokušao je uroniti u svijet komedije, napraviti jedan eksperiment te vidjevši kakve je sve odlične drame nakon ovog filma i After Hours snimio čovjek ne može, a da jednostavno ne pomisli zašto Scorsese još komedija nije snimio pošto su ova dva filma jedini izleti u žanr komedije. Film je loše dosta prošao na kino blagajnama što nažalost nije pomoglo njegovoj reputaciji te da je recimo izašao 1993. godine, a ne 1983. godine bio bi vjerujem daleko popularniji te bi bolje prošao kod kritičara, a naročito publike i u tom slučaju bi bolje rangirao kad su u pitanju remek djela Scorsesea. Jednostavno je ne samo bio ispred svog vremena, već nevjerovatno utjecajan kad je u pitanju ovakva tematika.

Od izlaska ovog filma dobili smo mnogo filmova koji kombiniraju stvarnost i fantaziju u postmodernom obliku: The Player Roberta Altmana, Adaptation i Being John Malkovich Charliea Kaufmana te Spikea Jonzea, pa čak i poznati TV show Seinfeld uz već spomenuti The Larry Sanders Show. Kad je sam Scorsese pravio ovaj film ovakav osobno-referencijalni pristup je bio totalno nepoznat. Mainstream publika u ranim 80-tima nije imala puno referenci, pogleda i načina da razumije ovaj film te njegovu poruku, dok sam Martin Scorsese koji je inače poznat po nimalo lakim, detaljnim i nepokolebljivim portretima očajnih i usamljenih likova je napravio to sve i teže da se vidi napravivši ovaj film koji bi najlakše se mogao okarakterizirati kao jedna mračna crna komedija, nimalo u klasičnom obliku i formatu već kao jedna uvrnuta, tragična komedija o komediji grešaka koja je tako postavljena da bilo koja crna komedija Todda Solondza i braće Cohen izgleda ko neka Adam Sandler komedija naspram ovog filma. Sama publika je možda očekivala da će on nastaviti u tonu Taxi Drivera i Raging Bulla što i u jednu ruku svakako je, no ljudi to tada nažalost nisu prepoznali. The King of Comedy je u jednu ruku ko što sam već i rekao nastavak i to komičan nastavak Taxi Drivera pošto oba na svoj svojstven način prikazuju usamljenost i izolaciju. Sam scenarij je napisao Paul Zimmerman te se film po tom pitanju da usporediti sa odličnom dramom Network iz 1976. godine koja progovara o bridkoj i proročanskoj viziji popularnog medija, no tamo gdje Network prikazuje zastrašujuć pogled na zao utjecaj koji utječe na svakodnevne vijesti, The King of Comedy odiše na očajnički potez “ja imam pravo” među zabavom nadanja koja se 24 sata prikazuje putem programskih raspored baziranih na stvarnost. Spomenuo sam duo Scorsese i De Niro, do ovog momenta napravili su 3 filma, tako da im je ovo je bila četvrta kolaboracija te vidjevši kakav je talent De Niro pokazao za komediju ovdje i naročito zadnjih 10-ak godina preko filmova Analyze This i Meet The Parents jednostavno je šteta da je ovo jedina komedija koju su skupa napravili. Obojica imaju taj neki dar i smisao da uvijek naprave likove toliko ambicioznim da vas u jednom trenutku nasmiju, a u drugom se prestrašite njih i De Niro ovdje u prikazu Ruperta Pupkina upravo to pokazuje. Jednostavno ima nešto u tim usamljenim i izgubljenim likovima što ova dvojica prikažu i dovedu do savršenog i uznemirujućeg portreta na najefektniji mogući način. Sam lik Rupert Pupkin je druga strana Travisa Bicklea: smiješniji i pristojniji od njega, no jednako je van stvarnosti te gotovo jednako zastrašujuć kao i on. Sama činjenica da je oba lika odigrao veliki De Niro povrđuje i učvrćuje tu paralelu. U oba filma otuđenost glavnog lika od kulture, ljudi i svijeta ga tjera na ekstremne mjere kako bi ga svijet prepoznao i uočio njegovo postojanje. Čak su i krajevi filmova isti, sretni kraj s mračnim instinktom te uz blagu razliku: put Travisa Bicklea do tog kraja je krvaviji i nasilniji jer film u kojem je on jest drama. Rupert Pupkin koji živi u svijetu komedije nikad nema potrebe da opali pištoljem kao što to Bickle učini, no uz pravilne uvjete čovjek ne može, a da ne pomisli kako bi on tada kao Bickle. Dosta publike nakon gledanja filma u kinu se hvatala za glavu i ispitivala, jel Pupkin smiješan? Jeste, no jel zastrašujuć? Apsolutno. Scorsese fantastično kombinira komediju sa zastrašujućim elementima što u trenucima Pupkina čini smiješnim, a u drugim zastrašujućim.

Pupkin je jedan totalno netalentiran wannabe komedijaš koji misli da zna nešto i da ima talent, no nema pojma o ničemu i svakako nema talent. Psihotičan i totalno ne kuži da ne pripada showbusinessu uporno pokušava da nađe svoje mjesto na televiziji kao novi kralj komedije. Zvuči bogami ambiciozno, ali vjerujte, lik si previše utuvio u glavu. Čovjek u ranim 30-tima koji živi s majkom te nema posao, no ima ambiciju od koje ne odustaje u svojoj glavi: uspjeti kao novi kralj komedije te da bi to uspio počne uhoditi Jerrya Langforda do tolike mjere da postane opčinjen s njim te što je stvar kod njega: misli da je najpametniji, da svi ostali nemaju pojma kad kritiziraju njega, te ne prihvaća ne kao odgovor, uporan je da uspije da je to strašno. Niti jedan film u povijesti filma nikad nije bolje pokazao čovjeka opčinjenim za slavom, da bude celebrity umišljajući si u glavi da mora biti netko i nešto da bi ga ljudi prepoznali i pričali o njemu od ovog filma. U vrijeme kada nas svaki dan mediji bombardiraju ljudima željnim slave i reality emisijama kao što su Jackass i Girls Gone Wild nastala je i publika za ljude koji žele biti slavni, pa makar na 5 minuta. Kako sam Pupkin reče u filmu “Better to be a king for a night than schmuck for a lifetime”. Savršen je primjer tog klana koja pokazuje mentalitet moderne kulture koja vrbuje za televizijom, novinama, radijom, itd… Najgori aspekt svega toga jest prikaz kako je naša zabavna kultura ošla kvragu, naročito u današnje vrijeme kada imamo tisuće i tisuće televizijskih programa, tisuće i tisuće DVD izdanja, i druge stvari koje ljudi uporno traže i nude kako bi dobili pozornost javnosti i to da bi učinili moraju biti i još gori od iduće osobe u redu kako bi uspjeli. Kada prvo upoznamo Pupkina on ne izgleda ništa drugačije od ostalih fanova Jerrya Langforda, no kako film odmiče upoznajemo ga na takvom nivou gdje dosta situacija prelazi zdrav razum, a bogami i dobar ukus. Iako za sam film bi netko rekao da je on prejednostavan, ne bi se složio, pošto daje jedan živući i provokativni pogled na hardcore, mentalno nestabilne i bolesne fanove. Kao što je u većini Scorseseovih filmova, on i ovdje koristi New York kao mjesto radnje, no prvenstveno ga koristi kao lik u pozadini koji voli Jerrya Langforda, kao zvijezdu ga svi redom obožavaju, ali ga i jednako mrze kada ne udovolji njihove zahtjeve i želje. Scorseseova najefektnija tehnika jest lociranje Pumpkinovog nervnog centra u prikazu svijeta fantazije i mašte u kojem živi. U svojoj glavi pravi sliku ne samo da je gost kod Jerry Langforda, već da se oženio sa konobaricom u tom showu (nju je inače odglumila Diahne Bott koja je inače bila cura od De Nira u to vrijeme). Nakon završetka scene osjećamo se nevjerovatno u tolikoj mjeri da žalimo Pumpkina. Film sadrži dosta humora koji leži u scenariju Roberta Zimmermana koji sadrži dosta smiješnog dijaloga koji se kako tiče showbussinesa tako i samog Ruperta i njegovih fantazija, ozbiljan humor koji ima šta reći, ali nikad u tolikoj mjeri da ispada neozbiljan ili da ko da se preklapa više filmova u jedan. Humor ja pametan i uvrnut, kako smiješan tako je istovremeno i bolan tako da svaka scena funkcionira savršeno na mnogo nivoa. Jedan od najboljih primjera toga jest Rupert u podrumu svoje majke pokušava snimiti na kazetu svoju rutinsku točku komedije za show Jerrya Langforda da bi ga majka konstantno prekidala i derala se na njega što pokazuje ne samo da je u pitanju jedan usamljen čovjek u svojim 30-tima, već da se ponaša kao dijete koje živi u svojoj mašti (podrum izgleda ko neki noćni klub komedije pune slavnih) te tako odgovara svojoj majci. Njegova dernjava na nju nudi smiješne momente koje otkrivaju i njegovu nasilnu zastrašujuću narav, no u cijeloj priči postoji i ironija što se vidi u smislu da njegovo prepiranje sa majkom ispada smiješnije nego priprema koju snima za show, tako da bi onda na kraju bolji finalni produkt bio da pusti da se snima sve dok se deru jedno na drugog. Iako film sadrži dosta blesavih scena, ništa od toga nije preblesavo, sve je tu da servira temu filma tako da je rezultat mršav, ali gust film koji kako je konstantno apsurdan istovremeno potpuno kombinira stvarnost i maštu u jednom realističnom tonu.

Jedna od glavnih stvari što se tiče toga leži u režiji i u montaži filma. Scorsese poznat po ovim stvarima koje čine njegove filmove mračnim je iskoristio ta dva elementa kako bi na jedan čudan način učinio film smiješnim. Montažerka Thelma Schoonmaker koja je briljantan posao napravila u Raging Bullu (za što je dobila i Oskar) radi odličan posao u varanju publike. Već spomenuta scena sa emisijom i vjenčanjem spada u tu grupu no naročito u jednoj sceni koja djejuje kao pravi razgovor Pupkina i Langforda u kafiću. Mi direktno idemo u stvarnost da bi saznali da je cijeli ragovor zapravo u Pupkinovoj glavi, mašta o tome recitirajući sve što bi rekao u tom razgovoru sa Langfordom. Dobijemo dobar smijeh u toj sceni, no iz pogleda redatelja i montažerke uspjeli su da navuku i prevare publiku te da kontroliraju njom jer kad se takve stvari dogode u filmu jednostavno je sve moguće da stvari krenu svakojakim putem. Ima tu i zanimljih situacija pametnog humora kada Rupert uporno tražeći Jerrya da ga progura u svijet komedije i slave leži u hodniku da ga prime (što je samo po sebi prikaz manijakalnog ludila i opsesije) sad od dosade pita jel to pluta na stropu, da bi recepcionarka rekla, ne znam, jel pada na vas? Ovo je pravi film Scorsesea, čak i pošto je komedija i dalje ćete prepoznati da je ovo njegov film. Njegova režija je dosta što bi se reklo low-key dopuštajući glumcima i scenariju da budu onakvi kakvi jesu: prirodni i svoji sa kamerom statički u master shotu (snimanje dramatične scene od početka do kraja iz kuta držeći sve likove vidu). Scorsese je rekao da je htio napraviti komediju u stilu Edwina S. Portera, redatelja iz pre-Griffith ere nijemog filma prije nego što je filmski vokabular stupio na scenu. Pristup filmu jest slika neustrašive realističnosti. Scorseseov izbor glumaca je za čistu desetku, naročito glavne trojke. Staviti u isti film i najboljeg komičara svih vremena Jerrya Lewisa i najboljeg glumca općenito svih vremena Roberta De Nira je odlična stvar. Ako ste mislili da je De Nirova uloga Paula Vittia u Analyze This njegova najbolja ili pak prva uloga u komediji morate tek da pogledate ovo jer ćete se vjerujem istog trena predomisliti. De Niro na vrhuncu svoje velike i bogate karijere u jednom totalnom neprepoznatljivom izdanju i štihu od glave do pete kao jedan ušminkan i zalizan šmokljan, karizmatičan, posve smiješan, ali i zastrašujuć čovjek koji svoj bijes želi iskaliti na druge jer se nije rodio pod sretnom zvijezdom. Sama komedija je mračna, no njegov tajming je savršen igrajući jednu dosta tešku i zahtjevnu ulogu koja traži smijeh, žaljenje i strah od publike i on to čini bez ijedne greške pokazujući da je nevjerovatno svestran: igrao je i mafijaša, boksača, itd… te ovdje jednog očajnog wannabe komičara koji će učinit sve samo da ga se primjeti i da bude u centru pažnje. Njegov petominutni stand-up nastup na TV-u je istinski dobar i glavni moment njegove wannabe komedije, no već unaprijed osuđen na propast. S ovim nastupom on još jednom potvrđuje zašto je debelo najbolji glumac ikad, da je najveći od najvećih koji i u ovom slučaju prikazuje jedan duboko karakterni studij, on u filmu zbilja je Pupkin, lik koji koliko god je patetičan istovremeno ga i žalite te razmišljate i želite ne da se smijete njemu već da se smijete s njim. Meni osobno uz Raging Bull i Taxi Driver njegova najbolja uloga u karijeri. Ko i u slučaju Taxi Drivera: film nam daje mračan pogled na usamljene ljude (God’s lonely men) koji postoje u ovom svijetu i koji hodaju između ludila i bijesa. Na površini ovo je jedan grizeći pogled na slavu i sve šireću opsesiju za slavom, dok je ispod površine ovo jedan mračan portret toga što opsesija skupa sa slavom čini. Teški paraziti očajni da budu slavni, gurajući svoju krv i bol u slavu jer je to jedini alat koji  za početak imaju.

Da ne bi bilo da je Rupert sam on čak ima i svoju asistenticu/prijateljicu koja je gotovo jednako manijakalna i opčinjena slavom kao on, a to je Masha koju je odigrala velika komičarska nada toga vremena, Sandra Bernhard. Iako se kontrolira bolje od Ruperta, i dalje je jedan zastrašujuć lik. Sandra je dosta svoje improvizacije ubacila skupa sa raznim kulturnim referencama i zaključcima koje se čine prirodnima te nas ostavljaju u pomisli da je ona stvarno luda te svuda pomalo dobiva napad ludila. Jerry Lewis je Jerry Langford, u maniri Johnnya Carsona i po karakteru i po tom svom showu u ovom univerzalnom svemiru dovodeći jednu sigurnost i komfor ulozi. Bilo je tu još velikih imena poput Franka Sinatre u igri za ulogu no drago mi je da ju je odglumio Jerry, svaka čast što je uopće prihvatio ulogu poznate ličnosti koja je istovremeno neumitno smeće. Daleko je ovo od njegovih standardnih smicalica, šala i komedija, dosta je ozbiljna uloga svakako i više nego vrijedna svih pohvala kao najbolja van standardne njegove domene koja nosi dosta odmjerenosti, no Jerry ne bi bio Jerry da ne ubaci malo i smijeha i zabave na svoj način što me podsjetilo na nešto kao tipa kad bi Jason Bateman postao Michael Bluth u Arrested Development. Tip lika koji nije smiješan jer vas pokušava nasmijati već smijeh dolazi od njega u smislu da on ima osjećaj superiornosti nad svima u tolikoj mjeri da skoro i sebe preozbiljno shvaća u dosta smiješnim situacijama što dosta provlači stvari da nakon što vidite njegov nastup u ovom filmu uvidite zašto ga jedni francuzi toliko obožavaju u jednoj ulozi koja izgleda ko da ima i nešto istine u njoj što dovodi do fascinantne stvari za spomenuti kako su obojica ogledalo onog drugog: Rupert živi da bi bio poznat i da bi ga ljudi voljeli, dok je Jerryu dosadila slava i napor kojeg ona nosi tako da obojica zapravo ne znaju kako biti sretni s onim što imaju. Film je zatvoren totalno od bilo kakvog običnog razloga za razumijevanjem i pristojnošću, cijeli svijet filma se svodi na mržnju, ne marenje tuđih osjećaja i želje da budeš netko drugi što i dovodi do toga da nema pozitivnih i negativnih likova u filmu, već prikaz likova koji su na jedan ili drugi način zakopčani u želji i potrebi za svijetom slave, uspjeha i popularnosti, i sam Rupert naravno, ali i Jerry, njegova asistentica, tajnica, itd… Najbolje bi se to dalo okarakterizirati ovako: ako ja nisam poznat netko skriva taj dio od mene, a ja imam samoprozvani talent da svima to dokažem. Nema veze što nitko kao recimo Rupert nema taj talent i kompetenciju da bude komičar, dovoljno je da on to želi, i ako tako ne bude, on će se svim mogućim silama (pa makar prekršio zakon) dokopati toga. He, nije li to Amerika? Dovoljno je vidjeti i kod nas jednog Antu Gotovca koji nema pojma o ničem: glazbi, životu, ali on hoće biti reper, hoće biti poznat, a već ionako lik nema talenta ni za što te se ubija da bude u javnosti i medijima. Na kraju ovo osim komedije biva i mračna meditacija na moderno društvo na istom nivou kao Taxi Driver. Na ironičan način rugajući ljude društvo od njih stvara heroje te ih hvali u isto vrijeme, pokazuje nečiji put do slave i onda pita, kako netko ovakav je uopće mogao postati poznat? Jednostavan odgovor jest rugajući pogled na moderno društvo koje obožava celebritye, ljudi kao što su Paris Hilton i Lindsay Lohan bi mogli naučiti dosta toga iz ovog filma, priče koja opominje i na ljude koji postaju poznati radi pozornosti i na ljude koji prate poznate kao da su bogovi, kad su zapravo u stvarnosti obični ljudi, ko vi i ja. Mnogi vjerujem smatraju Scorsesea, De Nira i Lewisa kao bogove, no oni su prvenstveno i samo ljudi, ništa više od toga. U globalu, odličan i podcijenjen film koji zaslužuje više pozornosti, remek djelo koje kako vrijeme odmiče izgleda sve bolje i vitalnije. Preporuka za sve fanove Scorsesea, De Nira i Lewisa, klasik kojeg vrijedi odkopati i pogledati u današnje vrijeme, među najboljim je filmovima Scorsesea, nelagodan, ali smiješan film, jedna od najboljih crnih komedija svih vremena sa odličnim provokativnim materijalom punim satire i poruke o showbusinessu, društvu i medijima.

10/10 Pametna, smiješna i uvrnuta crna komedija, najbolja ovakve vrste, podcijenjen klasik sa vanserijskim glumačkim nastupima i temom koja je i dalje aktualna.

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Johnny Carson, Frank Sinatra i Dean Martin su bili jedno vrijeme smatrani za ulogu Jerrya Langforda.

U pripremi za ulogu Robert De Niro je proučavao nastupe stand up komediju od Richarda Belzera.

Jerry Lewis je našao radnu metodu Martina Scorsesea dosta frustrirajuću pošto je morao čekati 3 dana u vrijeme snimanja. Lewis je rekao Scorseseu da je profesionalac i da će biti plaćen za svo vrijeme što je morao čekati te ako ga Scorsese nije trebao da mu je mogao reći da mu nije potreban.

Martin Scorsese je kasnije rekao da snimanje ovog filma je za njega bilo jedno uznemirujuće iskustvo, dijelom zbog sramotnog i gorkog dijela scenarija. Scorsese je također rekao da on i Scorsese 7 godina nisu skupa snimili film zato što je snimanje ovog filma bilo kao jedna teška emocionalna kazna.

Meryl Streep je odbila ulogu u filmu koja je na kraju pripala Sandri Bernhard.

Film otvaranja filmskog festivala u Cannesu 1983. godine.

Martin Scorsese je rekao da najvjerovatnije nije trebao snimiti ovaj film.

Martin Scorsese je izjavio kako je ovo najbolja uloga Roberta De Nira u njegovim filmovima.

Iako je film bio financijski najneuspješniji Scorseseov uradak, kritičari su ga smatrali snažnom satirom kulta poznatih osoba, s upečatljivim ulogama i režijom.

U svojoj biografiji/pregledu svog rada, Scorsese on Scorsese, Scorsese je pohvalio Jerryja Lewisa, izjavivši kako je Lewis bio izrazito profesionalan te da mu je rekao kako neće biti egoističnih ispada i sukoba s njegove strane. Osim toga, Scorsese je rekao kako je Lewisova uloga u filmu bila dosta podcijenjena i da je zaslužila više priznanja.

Zajedno s filmovima Taxi Driver i Raging Bull ovaj film čini neslužbenu trilogiju filmova u kojima Scorsese i De Niro prikazuju opsesivne likove.

Film je premijerno prikazan na Islandu u čast novog kina koje je proglašeno najboljim u nordijskim zemljama.

Advertisement