Raging Bull (1980)

ŽANR: drama

REDATELJ: Martin Scorsese

PRODUCENTI: Robert Chartoff i Irwin Winkler

SCENARISTI: Paul Schrader i Mardik Martin

GLUMAČKA POSTAVA: Robert De Niro, Cathy Moriarty, Joe Pesci, Frank Vincent, Nicholas Colasanto

GODINA IZLASKA: 1980. godina

VRIJEME TRAJANJA: 129. minuta

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 18,000 $

ZARADA: 23,383,987 $

UKRATKO RADNJA:

Film prati život i karijeru boksača Jakea La Motte od uspona u četrdesetim do pada u pedesetim godinama prošlog stoljeća. LaMotta je odrastao na ulicama Bronxa te je od malih nogu naučen da se za sve u životu valja izboriti. Naporno radi kako bi stekao priliku na borbu za naslov prvaka svijeta u srednjeteškoj kategoriji. Zaljubljuje se u prekrasnu Vicky, djevojku iz susjedstva kojoj nikako ne može izraziti svoje osjećaje. Svoju frustracije rješava u ringu u kojem, za razliku od ostatka života, ima potpunu kontrolu. Ipak, tako ne uspjeva riješiti probleme, posebice one s bratom Joeyem. Njihov toplo-hladno odnos prerasta u sukob, između ostalog i zbog Joeyeve ljubomore na bratov uspjeh, a posebice Vicky. Nemogućnost da se nosi s prezahtjevnom okolinom pomiješana s impulzivnom naravi dovest će do raspada sistema u La Mottinoj glavi. Početak je to strmoglavog pada kako na profesionalnom tako i na privatnom planu.

RECENZIJA:

Pri kraju 80-tih kino magazin AMERICAN FILM je pitao 54 američka kritičara o tome koji je po njihovom mišljenju najbolji film 80-tih. Bilo je tu spomenutih naslova kao što su E.T. – The Extra Terrestrial (1982.), Full Metal Jacket (1987.), Once Upon A Time In America (1984.), Platoon i Blue Velvet (1986.), no većina je ipak rekla svoje te su se većinski složili da je ipak Raging Bull Martina Scorsesea, jedna okrutna, fascinantna i dirljiva sportska drama bazirana na stvarnim događajima o velikom usponu i još većem padu poznatog boksača Jakea La Motte iz 1980. godine najbolji film desetljeća (među zagovarateljima te tvrdnje su bili i poznati kritičari kao što su Roger Ebert i Gene Siskel koji mi nikad nisu bili neki pretjerani kritičari, no dobro, ipak ovo nije tema o njima). Film je do danas stekao takav status da spada daleko u sam krug najboljih filmova svih vremena. Scorsese ga prvotno nije htio napraviti i još je bio pod razočaranjem loše kritike filma New York, New York 1977. godine no Robert De Niro (ljubimac Scorsesea) je sve to promijenio željom da se ipak snimi film i da on bude u glavnoj ulozi (prethodno su surađivali u Mean Streetsu 1973. godine, Taxi Driveru 1976. godine te New Yorku, New Yorku 1977. godine). Biografski filmovi općenito padaju u 2. kategorije: ili su prenapuhani sa prevelikim obožavanjem glavnog lika ili su previše mlaki, neuvjerljivi i bez pravih emocija. Izuzetno i stvarno je rijetko naići na neki biografski film (kada čujete film baziran na nečiji život), a i općenito kad su filmovi u pitanju da je uistinu dobar film za pamćenje koji ima u sebi neku posebnost. Raging Bull je jedan briljantan film i više nego velik argument za ljude u filmskoj industriji zašto i dalje rade filmove danas i bave se s tim poslom. Nedavno sam ga prvi put pogledao i impresije su toliko jake da sam morao napisati ovu recenziju. Film nam govori o Jakeu La Motti, jednom od najvećih američkih boksača svih vremena u srednoj kategoriji, ikoni 40-tih i 50-tih godina koji u ovom filmu poprima duh zasigurno jednog od najkompleksnijih filmskih likova i antiheroja ikad viđenih na filmskom platnu, Scorsese nam daje svoju autsajderski pogleda bez favoriziranja u prikazu mračne strane ljudske životinje Jakea La Motte kroz razne flashbackove koje reflektiraju život u ringu i van njega, od života šampiona i slavljenika i nasilja do mira i kajanja. Za 129 minuta što film traje redatelj Martin Scorsese i još više Robert De Niro u glavnoj ulozi su jednostavno zapanjili cijeli svijet sa jednim teško simpatičnim te prvenstveno nevjerovatno tužnim i zastrašujućim likom, čovjekom punim paranoje, ljubomore, energije i agresivnosti što pobuđuje seks, nasilje i katastrofalne posljedice tako da naslov za film jednostavno nije mogao biti bolji: Raging Bull (na hrvatskom Razjareni Bik). Dosta ljudi inače uspoređuje ovaj film sa Rockyem što po meni nema nekog pretjeranog smisla pošto su stvarno 2 kompletno različita filma, oba remek djela, no različita.

Raging Bull nije jedan samo tako tipičan boksački film (pa ni kao Cinderela Man koji je izašao prije par godina). Još prije ovog filma bili su i slični filmovi sa temom boksa koji su miješali dramu kao što su Fat City i When We Were Kings, no oni se tek ne mogu gotovo nikako usporediti s ovim klasikom koji je originalan od prve do zadnje stope. Veoma lako bi se moglo reći da je Raging Bull zapravo druga strana Rockya. Rocky iz 1976. godine je jedan film o boksačkom trijumfu, to je zapravo cijeli bit u film te je sam film jako vladao po kinima prije nego što je Raging Bull stupio na scenu, no tamo gdje Rocky prvenstveno romantizira boksanje te ga predstavlja kao glavnu temu u filmu Raging Bull ide u jednom totalno suprotnom smjeru: daje nam jedan hladan i okrutan pogled na nasilje kako u ringu tako i van ringa, nikako glavni pogled na to kako je biti prvak, već nam daje jedan detaljan psihološki pogled na glavnog lika, čovjeka koji ne ide u ring radi novca i slave (čak ni ne vodi takav život) već da se oslobodi od svojih frustracija i unutrašnjih demona na mjestu gdje se osjeća najugodnije. Iako Scorseseov primarni cilj u filmu je bio da prikaže zakovanu destrukciju La Motte on nikako ne bježi ni od one ružne (doslovce nimalo lijepe) strane sporta gdje kockanje, pohlepa i organizirani kriminal vladaju u velikom luku (mafija pogotvo što je tema dosta prisutna kod Scorsesea). Uspon i još veći pad koji dolazi brzinom meteora uz razne bolne i intrigantne detalje. Na tome je svemu film i građen (uz već spomenutu biografsku knjigu Jakea La Motte te na inteligentnom scenariju Paula Schradera i Martina Mardkina koji svoju osnovu nalazi u ljubomori i pohlepi), dakle portretu bolesnog i brutalnog života Jakea La Motte koji je pun ljubomore i mržnje, njegovi usponi i padovi (kako u u svijetu boksa, tako još i više u privatnom životu) te već te cjelookupne spomenute ružne i nimalo fer strane sporta, portret čovjeka koji u ringu nema taktiku, već ga nosi strah i nagon. Film je snimljen u crno-bijeloj boji (jedino je pokoja scena prikaza kućnog videa u boji) što je bilo dosta iznenađujuće za vrijeme kada je dosta godina već postojalo snimanje u boji (možda zbog količine krvi koja se vidi tokom scena boksa bi netko rekao) no prvenstveno mislim da je Scorsese htio dobiti na realističnosti tu, posebnom štihu, duhu i snažnom osjećaju, da bi bio drukčiji od Rockya, te prvenstveno da dobije na pogledu iz toga burnog vremena. Takvu metodu u to vrijeme nitko nije koristio, no izbor je savršeno pogođen za film (jedan od kasnijih primjera ovakve metode jest Spielbergov Schindler’s List iz 1993. godine i to zbog gotovo jednakih razloga). U crno-bijeloj boji (uz Scorseseovo korištenje slow motiona) film poprima jednu novu dimenziju, nasilje je potpuno uznemirujuće i teško za gledanje (još teže nažalost kada ono dođe i u privatni život te u sam dom). Scorsese je stvarno uspio ponovo okupiti jednu pravu ekipu iza sebe.

Scorsese također koristi svoj trademark dokumentaristički pristup snimanja rekreirajući New York, automobile i odjeću tako da film izgleda autentično star. Već spomenuta crno-bijelo fotografiranje je odrađeno od strane Michaela Chapmana (čovjek je bio nominiran za Oscara kojeg eto nije osvojio) te ono ima jednu nevjerovatnu surovost i krtost u sebi recimo kao rad fotografiranja jednog Weegeea, jednostavno nezaboravni prizori koji su glavni izvor napetosti u filmu. Čak i dugodišnja montažerka Scorsesea Thelma Schoonmaker briljira sa jednim tamnim i podskakujućim osjećajem koje daje jedan oštar osjećaj i pogled na Jakeov život (ona pak je dobila Oscara). Jake La Motta je jedan tragičan lik koji je žrtva samog sebe, odnosno svojih strahova i unutarnjih demona. Baš kao i Travis Bickle iz Taxi Drivera: Jake nikako ne razumije i ne može se povezati sa ženskim rodom, kolko god pokušavao (a u većini slučajeva metode mu nisu baš lijepe i pametne) jednostavno ne može uspostaviti jezik s njima te jednostavno ih smatra kao jednu veliku seksualnu fantaziju ili kurve tako da ta tema nije nimalo strana Scorseseu još od filma Who’s That Knocking At My Door sa Harveyom Keitelom iz 1967. godine pa do već spomenutog Taxi Drivera iz 1976. godine sa Robertom De Nirom koji je zvijezda filma uz naravno pomoć sjajnih glumaca kao što su Joe Pesci i Cathy Moriarty. Scenarist filma jest Paul Schrader (prijašnji i to odličan rad mu je bio na Taxi Driveru) tako da gledavši još tko je tu u ekipici čovjek se ne može odati činjenici da i De Niro, Scorsese i Schrader bivaju privučeni materijalu o usamljenim, nasilnim i mučenim likovima, prijašnji rad dokazuje to u Taxi Driveru i u prikazu legendarnog Travisa Bicklea koji dijeli dosta karakteristika sa Jakeom La Mottom. Obojica su usamljeni, otuđeni od svijeta, imaju problema sa ženama te imaju tu neku nasilnu narav, koja naročito još i više je prikazana ovdje u prikazu glavnog lika. Jake La Motta je podosta dramatičan lik sa limitiranim dijalogom punim mržnje, pohlepe, ljubomore i agresivnosti, naročito prema ženi. U dosta situacija ne mora ništa ni reći jer mu izraz lica govori sve što misli i kako se osjeća. Upravo te limitacije koje ga odvajaju od svijeta normalnih osjećaja nam govore sve, naročito kada mu se sve to reflektira od strane brata i žene. Nema puno muških figura/likova u povijesti filma koji toliko nemaju poštovanja i ljubavi prema ženskom rodu kao što je Jake La Motta (uvodna scena dovoljno pokazuje to, a ni ostatkom nas film ne štedi od strašnog nasilja i napada Jakea na ženu). Film vjerno prati boksačke mečeve La Motte (bez toga nije htio ići Scorsese), no Scorsese je prvenstveno išao da prikaže privatni život La Motte u Bronxu, njegov odnos prema drugima i prvenstveno bližnjima oko sebe (brat i žena su glavni likovi nakon njega), da je jednako nasilan i brutalan van ringa i da jednostavno nema granice te se ne zna kontrolirati.

Život mu je pun neuspjelih odnosa kako sa svojom ženom Vicky tako i sa bratom Joey (koji naročito želi pomoći svom bratu, ali nažalost neuspješno). Kroz film teško da nekom otvoreno vjeruje te u svojoj bolesnoj glavi umišlja da su svi protiv njega i da ga žele samo uništit (kako je samo ironično kad skuži da je stvarno bio cijelo vrijeme u krivu i da je pogriješio, no nažalost za njega tad već biva debelo kasno dok plače i razmatra svoje greške). On ne vidi da nije njemu protivnik u boksačkom meču neprijatelj, niti žena i brat, već je on sam sebi neprijatelj i to #1. Film se drži triju temeljna pravila prikaza: muškarac, žena i boks. U drugim sportskim filmovima bijes koji teče venama sportaša je u granicama samog sporta dok je ovdje to i više toga, kako u ringu tako i van njega, gotovo u svakom pogledu kako film odmiče: prvenstveno u previše zaštitničkom odnosu prema svojoj ženi Vicky, koja je dosta mlađa od njega, prava djevojka iz susjedstva tako da ta paranoja i ljubomora s njegove strane datira još od trenutka kad su se prvi put upoznali. Scorsese je taj momenat upoznavanja njih dvoje savršeno uhvatio u jednom glamuroznom stilu postavljaući La Mottu da uviđa djevojku koja možda nije onakva kakva jest no ta neka njezina seksualnost i prirodna ljepota ga je privukla k njemu, a sama Vicky izgleda kao da nema 15 godina već kao da je starija, što se mora jednostavno pohvaliti glumicu Cathy Moriarty koja je tu posao uvjerljivo odradila (naročito scene kad biva napadnuta od Jakea te ga ostavlja). Ona je kombinacija mlade tinejdžerke, hrabre i pouzdane osobe za preživit te proračunate kučke. Čak i kad se vjenča sa Vicky, sve više krene loše za njega: kako sumnja na njenu prevaru, no nema ama baš nikakvog dokaza (jest da Vicky možda nije 100% nevina i da je pomalo proračunata), no sam La Motta nema nikakvih dokaza vezano za to je li ga žena vara, iako uporno traži u gotovo svakoj situaciji, al se gotovo sve vodi da jednostavno umišlja u glavi cijelu priču koja ga tjera da se strašno ponaša i ophodi prema njoj. Primjer je kad je u jednom boksačkom meču doslovce prebio boksača, a zašto? Ne jer je htio pobjediti, već zato što je Vicky rekla da izgleda dobro, da, na takvoj bolesnoj razini je ljubomora u filmu. Film predstavlja najbolniji i najsrčaniji portret ljubomore u povijesti filma, moderni Othello što bi se reklo. Najefektnija vizualnu strategiju koju Scorsese koristi jest slow motion da pojača svijest u filmu. Baš kao što je uz slow motion Scorsese prikazao pogled Travisa Bicklea na ulice New Yorka u Taxi Drivera istu stvar radi ovdje u tome kako Jake vidi Vicky. Koristi finu brzinu, 30-36 kadrova po sekundi kako bi osjetili napetost, kako bi osjetili teške oči i jak bijes kada Jake biva uhvaćen u paranoju Vickyinim ponašanjem. Scorsese je u film unio svoje osobno znanje iz prve ruke o životu u New Yorku i Bronxu, naročito o životu talijanskih amerikanaca. Loš odnos Jakea i Vicky je upravo ono što je Scorsese imao kod svojih roditelja. Dijalog reflektira Scorseseovo djetinjstvo i razne memorije. To vidimo kad Jake govori svojoj prvoj ženi da prepečena šnicla “defeats it’s own purpose” te kada Jake gubi tendenciju od Joeyova argumenta objašnjavajući, “You lose, you win. You win, you win. Either way, you win.” Scorsese upravo poznaje taj svijet, prošao je dosta toga, vidio je dosta toga i to se vidi kroz film i u svakom djelu filma.

Riječima koji dosta sliče na talijanski neorealizam, mnogim bolnim scenama nasilja i ponašnja do samih likova koji što bi se reklo, svatko nosi svoj križ na leđima dok sam film djeluje i kao san te kao nešto realistično što je dosta prisutno kod Scorsesea uz sam inovativni stil snimanja što je možda čak i glavni sastojak kod njegovih filmova što ih čini među najbolje filmove svih vremena. Tu je također prisutan i već spomenut brat Joey koji fizički možda nije Jakeov par znajući kakav je doslovce monstrum Jake, no Joey je daleko pametniji od Jakea, bez obzira što zna biti nasilan i on (scena premlaćivanja mafijaša je brutalna), no razlika je ta što se on zna u daleko više situacija kontrolirati i fino ponašati kada treba, dok to Jake ne zna da napravi, već uvijek nagonski i nepromišljeno reagira. Pokušava mu pomoći i razumjeti ga, no to jednostavno ne ide. Momenti između njih dvoje su uistinu antologijske prirode te remek djelo filma, možda je čak i najjači momenat kada obojica bivaju u sobi (Joey je na kauču, a Jake namješta antenu, i sve ispočetka izgleda u redu, no Jake ne bi bio Jake da ne krene se polagano ponašati sumnjičavo sa ubičkim pogledom i napadati svog brata da mu ševi ženu). Ti momenti su možda neki od najboljih u povijesti filma kada je u pitanju paranoja i napetost. Odnos sam po sebi je uistinu poseban i kompleksan, po svim mogućim standardima bez problema bi mogao proglasiti da je film i jedan od najboljih filmova o braći, iako se zna tko je centralna figura filma, i dalje je taj težak odnos prisutan i nažalost lagano biva uništen od strane Jakea. Njegov bijes je furiozan, istovremeno breathaking i zastrašujuć poprimajući kako literarnu tako i vizualnu notu. Scorsese je još jednom dopustio da mu glumci improviziraju tako da tu De Niro i Pesci su se sjajno našli, međusobno nadopunjavali energijom i dijalozima, baš kao prava braća tako da je vjerujem to jedan od glavnih razloga ne samo da im je dijalog slobodan, već uvjerljiv, skupa čine jednu eksplozivnu filmsku bombu. Glazba (koja dolazi is osobne kolekcije Scorsesea) je opet popularna glazba iz 70-tih u pitanju, no ovaj put u vidu Elle Fitzgerald i Perry Como što se može čuti na radiju dosta kroz film radi stvaranja raspoloženja te glavne lijepe, ali tužne teme u filmu, a to je Intermezzo od Mascagnieve opere Cavalleria Rusticana iz 1890. godine. Tu su naravno i scene boksa koje su zastrašujuće i brutalne što je bilo novo u to vrijeme kad je u pitanju prikaz gdje Scorsese koristi taj neki barbarizam i stalni pogled na meč iz perspektive La Motte u doslovce brutalnom smislu gdje krv leti ko luda, gdje boksači bivaju razbijeni što samo ide na mlin tome koliko je boks zapravo jedan ne samo težak već brutalan sport. U tim scenama Scorsese koristi i slow motion (što je dosta prisutno općenito kroz film i to je nešto što nitko drugi ne zna koristiti kao on) uz samu unikatnu viziju.

Viziju na cijelo viđenje boksa kao jedan izrazito krvav i životinjski sport. Tu dolazi na vidjelo njegova tehnika (niski kutevi kamere, kamera u samom ringu, mjenjanje brzine kamere, konstantni close up i slow motion gdje surovo vlada vizija pakla u ringu sa konstantnim brzim udarcima koji su što bi se reklo breathtaking i teški kroz baš svaku borbu). Rocky naspram ovog filma izgleda uistinu blag. On pravi te scene kao što se specijalni efekti koriste za SF filmove, točno matematički zbrojeno i u konačnici koreografirano. Koristi pokrivene spužve u rukavicama i male cijevi u kosi boksačka kako bi šikao znoj fluidno tokom meča. Ponekad je kamera malo dalje od šaka s čime Scorsese ruši postojeća boksačka pravila i gradi svoja: ostaje u ringu slobodno mijenjajući formu i veličinu onoga što mu treba i što želi:  ponekad je to klaustrofobija, a ponekad neobično izduženje.  Jedna naročito scena me dojmila i to borba Jakea La Motte protiv svog najvećeg protivnika, Sugar Ray Robinsona koja je možda čak i najbolja scena boksa koju sam ikad vidio u nekom filmu gdje Scorseseova ekipa čini brzu montažu, da sve izgleda vizualno na nivou, a da ne pričam zvučni efekti koji su autentični, daju dinamiku i samo dižu kako na atmosferi tako i na napetosti tako da svaki aspekt i od glumaca u ringu, kamere koja se brzo kreće te jakih brzih udaraca izgleda uvjerljivo te sve djeluje kvalitetno povezano u jednu cjelinu, jednostavno tehnički izgleda savršeno i totalno neprevaziđeno u svakom segmentu pokazujući koliko je Scorsese nevjerovatno vješt. Mi svega toga možda nismo svijesni, no osjetimo. Pad La Motte je kako strmoglav tako i bolan i to se uviđa u konačnici. Ostaje bez brata, žene, djece, bez boksa, bez stvarno ikog svoga u mirovini vodeći noćni klub, kada već polako shvaća da je pogriješio (scena ispričavanja Jakea svom bratu nakon toliko godina ne pričanja je posebna koliko je emocijalno teška), no sve već biva debelo kasno i ništa se više ispraviti ne može, kada je već toliko ispao jadan da maltene sam sebe ismijava u vlastiom klubu u tolikoj mjeri da čovjek jednostavno ne može, a da ga ne žali, a i tko ne bi kad u jednoj sceni čak recitira govor Marlona Branda iz On The Waterfront (I coulda been contenda). Super je stvar da film nije završio nakon teškog poraza od Sugar Ray Robinsona kojeg sam La Motta nikad nije priznao, već da je Scorsese nastavio sa još pola sata materijala, a zašto? Jer ga sport toliko ne zanima već priča o liku. La Motta je na kraju vjerovatno ostao nasilan i dalje prgav, no uz bitnu razliku.

Ostao je sam, nema se na koga tresti te ništa drugo ga ne očekuje nego da se ispriča i pokuša ponovo (kolko-tolko) sa karijerom i životom sa zadnjom scenom pred ogledalom koja je izrazito dirljiva s čime nas Scorsese i pomalo stavlja na razmišljanje, koga on ipak stvarno krivi na kraju za sve probleme? Film savršeno na kraju u potpunosti pokazuje da je Jake žrtva i svog položaja u društvu i prvenstveno pogleda na talijanske imigrante, no prvenstveno sebe, a ironija je da je bio ne samo kandidat za naslov već i šampion u jednom trenutku no to mu očito nije bilo dosta i s time nije bio sretan. Svojim ponašanjem i odlukama je uništio sebe i doveo da ga ljudi zamrze, i fanovi i prijatelji i bez obzira kolko pred kraj vikao da nije životinja mi se ne možemo nikako složiti s tim. Imao je sve i izgubio samo tako, sam je sebi krivac. Scorsese je uspio okupiti briljantne glumce od kojih se ne zna iskreno tko je bolji (to mu je još jedan jak trademark): Joe Pesci i Cathy Moriarty su i više nego zasluženo osvojili nominaciju za Oscar (šteta samo što ih nisu još i dobili), intenzitet glume i snaga im je gotovo jednaka kao i kod De Nira. Pesci do ovog filma nije bio baš poznat (čak je mislio odustati od glume) no tu se pokazao u jednom  nastupu koji mu je jedan od najboljih u karijeri i koji ga je probio u svijet filma, punom dubine i jakih emocija kao jedan pažljiv brat koji pokušava spasiti i ukrotiti svog brata, koji uviđa što se to događa s njim i pokušava svim snagama da ga spasi prije nego što bude prekasno. U tolikoj mjeri je bio dobar da ga je Scorsese dosta godina kasnije uzeo za Goodfellas 1990. godine i Casino 1995. godine u ulogama još brutalnijim od ove, no jednako pamtljivim. Cathy Moriarty je možda najveće glumačko otkriće toga vremena bila, žena prirodne ljepote koja gotovo nikad nije glumila do ovog filma je savršeno svoj posao obavila, sirena u štihu Lolite. Sa nepunih 20 godina izrazito zrelo je prvenstveno se pokazala kao žena zatočena od strane muškarca kojeg je nekad “znala”, jedan od najsnažnijih ženskih likova ikad viđenih u nekom filmu, lijepa oku i još bolja glumica sa snažnom finesom i kontrolom prikazuje frustraciju i bol, tko bi uistinu rekao da je ovo rad amatera, u pitanju je nastup najviše razine i šteta stvarno što nije dobila Oskar, možda čak i najjači ženski lik u Scorseseovom opusu (odmah uz lik Sharon Stone iz Casina), no uz sve to najveća zvijezda filma jest veliki Robert De Niro bez kojeg ovaj film ne bi bio ono što je on danas, cijelog sebe je ubacio u lik (glavu i razmišljanje) Jakea La Motte, šokantno dobra i moćna uloga. Jake La Motta vjerovatno nije netko koga biste htjeli vidjeti i upoznati i nije da ga se da simpatizirati, no De Niro nas u svakom stopu ubacuje u njegov svijet pun nediscipline i opasnosti koji je dosta sličan onom Mikea Tysona: brutalan i gotovo nepobjediv u ringu, no van ringa je gotovo jednako brutalan te mu je cijeli život skupa sa karijerom pun teških uspona i padova te kolko god mu postupci bili za osudu, razumijemo ga.

Ovo je De Niru najbolja uloga u karijeri (poslije odmah ide portret Travisa Bicklea), neustrašiv posao i intenzitet glume koji je nevjerovatno na visokom nivou pokazujući strašan talent i metodu za pripremu uloge baš kao i veliki Marlon Brando, toliko se pripremao za film (od pripremanja za boks, dovođenja tijela u formu) uz jaku napomenu teške fizičke transformacije koju uviđamo u zadnjoj polovici filma (slično kao Charlize Theron u filmu Monster). Jednostavno koliko glumaca bi stvarno ovako daleko išlo da postigne ovakav uspjeh i da uspije kroz sve ove stvari, procese i transformacije? Oscar za De Nira i više nego govori kakav je ovo nastup u filmu, brutalno fascinantan, uznemirujuć i dirljiv dovodeći nas u mračan svijet Jakea La Motte, svijet konflikata i nasilja. Ovo nije prikaz ega ili samo dobre glume, on jednostavno nestaje u ulozi, tone u vode Jakea La Motte, on je Jake La Motta. De Nirov nastup je jedan od 5 najboljih nastupa u povijesti filma meni omiljenog glumca i veoma vjerovatno najboljeg glumca ikad rođenog. Legendaran nastup legende. Što bi se reklo, udžbenik glume što bi svaki glumac trebao pogledati da vidi kako se to radi. U konačnici, uz Taxi Driver i Goodfellas najbolji film Martina Scorsesea, trademark film koji nije osvojio zasluženog Oscara (što je velika sramota i apsurd) no zato je oduševio kako publiku tako i kritičare, čim je izašao je postao klasik i ima zaslužen status genijalnog remek djela filmske povijesti. Rekao sam još na početku da ga mnogi smatraju najboljim filmom iz 80-tih. Po meni totalno jasno: najbolji film 80-tih i za mene bez sumnje najbolji film svih  vremena (nakon dosta dugo vremena je skinuo kod mene Godfathera sa trona #1) i veoma sam siguran da bolji film u životu neću pogledati. Kad je u pitanju opus dua Scorsese & De Niro uz Taxi Driver moj omiljeni film te vjerovatno najbolji reprezentativni predstavnik te njihove velike dugogodišnje karijere i suradnje, najbolji biografski film i najbolja sportska drama ikada redatelja koji je nadaleko poznat i uistinu najveći američki redatelj ikada. Raging Bull je jedno veliko remek djelo, voljeli boks ili ne ovo jednostavno morate pogledati i uživati u njemu kao jedan unikatan i poseban film, tehnički i vizualno nenadmašen, rad predanosti genija svom umijeću i talentu, na vanjštini prikaz života Jakea La Motte, a u unutrašnjosti kako on utiče na njega i ostale oko njega. Brutalan spoj sporta i još većeg psihološkog proučavanja života i djela glavnog lika, jedan nemilosrdan karakterni studij koji predstavlja pravi prikaz same kreme jedne od najboljih, najtežih i najsrčanijih priča svih vremena ikad prikazanih na filmskom platnu.

10/10 Najbolji sportski i biografski film ikad naprvljen, remek djelo, bezvremenski klasik, najbolji film 80-tih i najbolji film svih vremena!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Film je distribuirao studio United Artists: direktori studija isprva su bili neskloni financiranju projekta jer su se bojali da ekstremna vulgarnost i nasilje u scenariju neće dobiti dozvolu i da bi film mogao završiti na crnoj listi. Međutim, Scorsese i De Niro su prepravili scenarij i projekt se mogao nastaviti. Zbog svoje dugogodišnje astme, zajedno s depresijom (u koju je upao zbog kritičkog i komercijalnog fijaska njegova visokobudžetnog mjuzikla New York, New York i ozbiljne ovisnosti o kokainu kroz koju je tek nedavno prošao) Scorsese je bio uvjeren nikad neće napraviti novi film, i zato se svim srcem i dušom bacio na nastanak Razjarenog bika.

Robert De Niro dobio je Oscara za najboljeg glumca, svojeg prvog za glavnu ulogu (i jedinog do sada). Film je također osvojio Oscara za najbolju montažu Thelme Schoonmaker, čiji je revolucionarni stil bio puno drukčiji od boksačkih scena u drugim filmovima, kao u Rockyju. Razjareni bik bio je također nominiran za najboljeg sporednog glumca, najbolju sporednu glumicu, za najbolju sliku, najbolji zvuk, najboljeg redatelja i najbolji film.

U nezaboravnoj sceni, Jake LaMotta kaže: “Mogao bih biti natjecatelj…” iz filma Na dokovima New Yorka. Zanimljivo, i Razjareni bik i Na dokovima New Yorka dobili su Oscara za najboljeg glumca.

Film se nalazi na 24. mjestu na AFI-jevoj listi 100 najboljih američkih filmova i 5. na popisu 100 najboljih filmova svih vremena u izboru Entertainment Weekleyja. Dvostruko soundtrack CD izdanje objavljeno je 2005. godine, mnogo kasnije nego što je film objavljen, zbog ranijih problema s dobivanjem dozvola za razne pjesme, koje je Scorsese slušao dok je odrastao u New Yorku.

Razjareni bik je projekt koji je Martinu Scorseseu predstavio njegov prijatelj i suradnik Robert De Niro. De Niro je otkrio knjigu po kojoj je nastao film i htio je glumiti naslovnu ulogu. Prvu verziju scenarija adaptirao je Scorseseov prijatelj Mardik Martin, koji je bio suradnik na scenariju za Ulice zla. Bio je to stil s prikazivanjem s raznih aspekata. Na kraju, ovaj pristup je djelomično napušten, a scenarij je došao u ruke Paula Schradera, koji je napisao scenarij za film Taxi Driver. Konačna verzija scenarija napisana je, ali bez De Nira i Scorsesea.

Scorsese je priznao da je bio duboko zapao u ovisnost o drogama prije snimanja filma. Izjavio je da ga je Robert De Niro spasio inzistirajući da Scorsese bude uključen u proizvodnju filma. Scorsese je također tvrdio da su sirova emocionalna kvaliteta filma i tema o iskupljenju bili rezultat njegove borbe da se oporavi kroz proizvodnju filma.

Film je sniman u dva dijela. Većina filma, uključujući sve boksačke scene, snimane su prve. Nakon toga, proizvodnja se ugasila na nekoliko mjeseci, tijekom kojih je De Niro povećao težinu dovoljno da može igrati Jakea LaMottu u zadnjem dijelu filma. De Niro je nabacio 30 kg u stanci kako bi se pretvorio iz mladog, mišićavog boksača LaMottu u debelog, mlitavog i starijeg LaMottu. Ovo je djelomično vidljivo u jednoj od posljednjih scena filma, gdje LaMotta spava s raskopčanom košuljom, otkrivajući svoj oveći trbuh. Prema Scorseseu, ove scene su snimane brzo i s minimalno malo ponavljanja zbog tjelesnih De Nirovih teškoća. De Nirova ekstremna metoda glume postat će jedan od najpoznatijih fizičkih preobražaja u modernom filmu.

Scorsese i filmaš Michael Chapman odlučili su se snimati film u crno-bijeloj tehnici, unatoč strahovima da bi to moglo izgledati pretenciozno. Odlučili su se na takav potez zbog vjerodostojnosti (Chapman i Scorsese sjećali su se boksačkih borbi iz ’40-ih kao crno-bijelih fotografija u časopisima) i da bi se film razlikovao od ostalih boksačkih filmova koji su snimljeni nedavno, posebno filmovi iz serije Rocky.

Scorsese nije volio kako su snimljene boksačke scene u bivšim filmovima iz gledateljeva kuta, zato što je takva tehnika izolirala gledatelja od brutalnosti u ringu. Tijekom snimanja, Scorseseova mantra ostala je “ostati u ringu”, jer je bio odlučan zabilježiti sirovo nasilje svakog udarca i natjerati gledatelja da se osjeća kao boksač. Svaka zamršena koreografska sekvenca imala je drukčiji stil prikazivanja LaMottinih promjena stanja svijesti tijekom svakog meča. Scorsese je svaku scenu nacrtao na papiru prije snimanja.

Film je montiran u Scorseseovu stanu u New Yorku, većinom noću. Navodno je Scorsese bio jako hirovit tijekom post-produkcije. On i njegova prijateljica, Thelma Schoonmaker, potrošili su mnogo vremena za montažu i kompleksnog filmskog soundtracka. Neobično mnogo brige posvećeno post-produkciji izazvalo je neke nesuglasice s producentima, koji su smatrali da Scorsese radi nepotrebno sporo.

Scorsese je tvrdio da mu je toliko vremena bilo potrebno jer je bio uvjeren da će Razjareni bik biti njegov zadnji film i da nije bio htio kompromitirati ono što bi trebalo biti njegov zadnji projekt.

Razjareni bik isprva je dočekan s različitim kritikama. Mnogi kritičari bili su rezervirani prema nasilju na filmu i nesimpatičnom glavnom liku. Premda su snimanje i montaža bili opće hvaljeni, neki su film vidjeli kao ispraznu stilsku vježbu. Iako je snimljen uz budžet od 18 milijuna dolara, film je zaradio oko 100 milijuna, što je bio veliki uspjeh. Sirova realnost filma kao da se nije uklapala u aktualnu kulturnu atmosferu u kojoj su dominirali fantastični filmovi Stevena Spielberga i Georgea Lucasa.

Neki istaknuti kritičari, kao što je Roger Ebert, tvrdili su da je film trenutačni klasik i ispunjenje ranijih Scorseseovih obećanja. Ebert ga je kasnije proglasio najboljim filmom 80-ih, a na posebnoj listi, kao jedan od 10 najboljih svih vremena.

Iako je bio nominiran za nekoliko Oscara, film je osvojio samo dva: za montažu i za glavnog glumca. Scorsese je izgubio Oscara za najboljeg redatelja. Te je godine najbolji bio Robert Redford.

Kad je De Niro primao Oscara, zahvalio je Joeyju LaMotti, iako nas tuži.

Krajem osamdesetih Razjareni bik zacementirao je svoju reputaciju kao moderni klasik. U brojnim kritičarskim izborima, proglašen je najboljim filmom osamdesetih, a često se spominje kao najbolji Scorseseov film i jedan od najboljih američkih filmova ikad snimljenih.