Mean Streets (1973)

TAGLINES:

You don’t make up for your sins in church. You do it in the streets…

ŽANR: krimić, drama

REDATELJ: Martin Scorsese

PRODUCENTI: Martin Scorsese i Jonathan Taplin

SCENARISTI: Martin Scorsese i Mardik Martin

GLUMAČKA POSTAVA: Harvey Keitel, Robert De Niro, Amy Robinson, David Proval, Richard Romanus, itd…

GODINA IZLASKA: 1973. godina

VRIJEME TRAJANJA: 110. minuta

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 500,000 $

UKRATKO RADNJA:

Charlie je amerikanac talijanskih korijena, sitni kriminalac koji živi u New Yorku, točnije u četvrti Little Italy i radi za svog ujaka u mafijaškom miljeu i utjeruje dugove. Njegov je najbolji prijatelj i ujedno suradnik Johnny Boy, eksplozivan mladić sklon bezrazložnom nasilju. Charlie se prema njemu odnosi pokroviteljski, jer zna da je Johnny Boy osoba psihopatskih karakteristika koja može izazvati neželjenu gužvu. Charlie je iskreni katolik i nada se božjem spasu i za sebe i za Johnny Boya. Ako nisu na ulici, onda su u restoranu koji drže njihovi prijatelji Tony i Michael. Charlie je zaljubljen u Teresu, rođakinju od Johnny Boya koja boluje od epilepsije. Charliejev ujak, iskusni mafijaš, nije zadovoljan što Charlie hoda s bolesnom djevojkom, a ne sviđa mu se ni nepredvidljivi Johnny. Razapet između prijatelja, djevojke i mafijaša Charlie je stalno u sukobu kako s katoličkim osjećajima tako i sa mafijaškim ambicijama. On će se pokušati iz svega izvući žrtvujući samog sebe, ali Johnny Boy će se oteti kontroli i sve će krenuti naopako…

RECENZIJA:

Kako sam enormno velik fan Martina Scorsesea odlučio sam u današnjoj recenziji porazgovarati o filmu koji je dobrano obilježio njegov raniji stadij karijere. Scorsese mi je inače što možda nisam prije rekao u top 3 omiljena redatelja svih vremena (uz Johna Carpentera te Stanleya Kubricka), teški perfekcionist, inovator i veliki umjetnik. Pogledao sam gotovo sve njegove filmove dosada, no ovaj sam film nekako uvijek preskakao tj. odgađao (ne znam stvarno zašto) no konačno sam prije par dana sjeo pogledati ga i moram reći da je film briljantan od početka do kraja! Ako je Taxi Driver 1976. godine bio prvi pravi veliki uspjeh za Scorsesea onda je Mean Streets definitivno bio jedna vrlo ključna stanica ka tom uspjehu jer da nije bilo ovog filma Ellen Burstyn nikad se ne bi dogovorila da upozna Scorsesea i da mu podari da režira godinu dana kasnije Alice Doesn’t Live Anymore 1974. godine, također ovaj film je bio ključan da mu Julia i Michael Phillips (producenti Taxi Drivera) podare da režira taj film nakon dosta borbe za njega, a sve nakon toga je što bi se reklo “history”. Mean Streets je bio treći film za mladog Scorsesea koji je uslijedio nakon redateljskog debija sa Who’s That Knocking at My Door 1967. godine. Snimljen sa jedva 500,000 $ film je uslijedio nakon filma Boxcar Bertha koji nije baš sjajno prošao zbog čega je dobio savjet od svog prijatelja redatelja Johna Cassavetesa da ode i napravi nešto što dolazi iz njegovog srca što je na svu sreću Scorsese i učinio poslušavši savjet prijatelja i okrenuvši se prema ovom projektu. Totalno otkačen, u elementu i prirodan film se definitivno može okarakterizirati kao prvi pravi Martin Scorsese film, doslovce od glave do pete. Mean Streets je mafijaška-krimić drama i definitivno nije jedan jednostavan film, može ostaviti gledatelja kako disorijentiranog tako i razbijenog i potrebna je dobra analiza da čovjek shvati što je to 31-godišnji redatelj pokušavao reći u ovom filmu koji komotno može se reći govori o njemu, dakle u pitanju je jedan dosta osobni film o njegovom djetinjstvu i pogledu na mjesto gdje je živio, točnije Little Italy (četvrt u New Yorku sa većinskim postotkom stanovništva talijana), katolicizmu, životu te krivnji i kako se sve to stapa kroz prijateljstvo i zajednicu, no istovremeno raspada kada nasilje i izdaja stupe na snagu te kad se poslože sve kockice film u konačnici otkriva (iskreno i jasno) ili još bolje rečeno portretira odrastanje, učenje da osoba prihvati svoje korijene (kako religijske tako i obiteljske) i razumijevanje da društvo koje držiš je često tvoje, ali kad je odgovornost u pitanju da si tada sam i da tada snosiš posljedice za svoja djela. Ako bi ga probao u par riječi baš full okarakterizirati to bi bilo “sirova moć i energija”. Film gotovo da i nema neku pretjeranu radnju (iako radnju ne treba zbuniti sa ljudskošću i dramom što film ima na tone) nego jedna totalno neprekidna energija je ono što vodi ovaj film u velikom luku.

Sve djeluje stvarnim te kvalitetno uviđamo svijet naših likova. Ovaj film nije ušminkan, čak nema ni klasičnu strukturu radnje podijeljenu na 3 djela što je glavni faktor blockbustera niti nema neku pretjeranu priču. Mean Streets je jedan istinski film o ulicama, nasilju i općenito New Yorku. Scorsese je napisao scenarij skupa sa svojim prijateljem i studentom sa faksa Mardikom Martinom koji je bio jedan od ljudi iza scenarija za New York, New York 1977. godine i Raging Bull 1980. godine. Film bi se mogao shvatiti pomalo kao autobiografsko djelo jer kako je već rečeno i prema riječima samog Scorsesea film je bio pokušaj da prikaže sebe i svoje prijatelje na ekranu, da pokaže kako su živjeli i kakav je bio život u Little Italy, iako u cijeloj priči nije daleko uopće prikaz života i njegovog oca i ujaka što je i sam nedavno Scorsese rekao. Pomalo ironično film je većinski ipak snimljen u Los Angelesu, a ne u New Yorku i to nažalost zbog limita budžeta. New York je bio vidljiva stanica svega 6 dana za film i to sa raznim eksterijerima New Yorka, uključujući godišnji San Gennaro Festival te uz snimanje mnogo oronulih stambenih zgrada kako bi dobio na autentičnosti i atmosferi. Martin Scorsese je pravi čovjek i stanovnik New Yorka i jednostavno nije bilo bolje i savršenije osobe da ispriča ovakvu snažnu priču koja čovjeka jednostavno ne može ostaviti ravnudošnog. Za razliku od čuvenog Godfathera koji je doslovce vladao 1972. godine kao prvi pravi mafijaški film koji govori o gornjim stepenicama mafijaškog svijeta, kriminala, korupcije i samog životnog stila mafijaša Mean Streets je totalna suprotnost: i dalje je mafijaški film no prvenstveno daje detaljni pogled na likove u filmu i to uobičajene male kriminalce, izgubljene duše mladeži koja živi u Little Italy, ovo je tragična priča o nesretnom odrastanju u takvoj sredini punoj kriminala i mafije, i njihov težak život s nimalo sreće tako da se film može i shvatiti kao svojevrstan odgovor u drugačijem viđenju/svjetlu Scorsesea na djelo Coppole. Kolko god Scorsese bio inspiriran redateljima koji su došli prije njega (John Ford, Michael Fuller) Scorsese je uspio tako dobar film napraviti koji je u konačnici izrazito utjecajan ispao, toliko da je inspirirao novu generaciju redatelja kao što su Quentin Tarantino i Spike Lee. Scorsese je tako nevjerovatno dočarao film da je to za pamćenje, od već oronulih stambenih zgrada, do festivala, crkve, a tek kafići i restorani. Sve u duhu vremena i izgleda tako ko da je Scorsese sve to prošao i bio tamo. Sa ovim filmom je Scorsese napravio i veliku posvetu Johnu Cassavetesu i novom valu francuskih redatelja (naročito Truffautu i Godardu i to se vidi u korištenju kamere) kombinirajući moć komedije u improvizaciji skupa sa talijanskom neo-realističkom tragedijom. Scorsese je svoj posao izrazito dobro obavio, jednom kad čovjek pogleda ovakav originalni stil snimanja nijedna kopija ne dolazi u obzir. Toliko se unio dušom i tijelom u cijeli projekt da napravi što bolji posao u čemu mu čovjek jednostavno mora skinuti kapu.

Dosta inovativno korištenje kamere za tadašnje vrijeme (za razliku od prijašnjih njegovih filmova ovaj film je predstavljao jedan veliki pozitivni pomak) prikazujući stvari koje će ubrzo postati njegovi “trademarkovi” odnosno pečati uz intenzivno kombinirajući ručno duge hodove kamere koja prati likove (ne u virtuoznom smislu što je dostigao u Goodfellas, no i dalje je sjajno i znak budućeg majstora), jedno osvijetljenje koju pobuđuje da cijeli film djeluje kao san, no opet realistično da sve izgleda, bez ikakvog ušminkavanja uz korištenje sjene, korištenje raznih fotografskih trikova te jump rezovima da uhvati kako  slavu tako i bijedu građana u njihovim domovima i na samim ulicama. U dosta situacija je mračna slika, atmosfera je turobna te stvara napetost među likovima. Scorsese upravo hvata sirovu energiju filma sa dokumentarističkim pristupom snimanja te kroz niz nezaboravnih prizora koja skupa sa samim likovima čini ovaj film nezaboravan i pravo filmsko iskustvo. Za glavnog glumca je Scorsese odabrao karizmatičnog Harveya Keitela s kojim je surađivao 6 godina ranije u redateljskom debiju Scorsesea Who’s That Knocking At My Door te ovdje odlično glumi u jednoj pomalo sličnoj ulozi kao i tamo te se radnja opet vrti kroz Little Italy sa sličnim osjećajem iz tog filma. Ovdje je Charlie, jedan dosta kompleksan (po čemu je Scorsese dosta poznat uz naraciju što uviđamo u samom startu filma) i ujedno je glavni lik cijele priče, lik u kasnim 20-tima koji živi dobro dolazeći iz bogate obitelji, katolik je koji želi svakome ugladiti i gleda sebe. Ne želi se miješati s nikim, no opet želi i drugome pomoći, no boji se donijeti bilo kakvu odluku, u konačnici boji se dosta toga što mu se s vremenom obije o glavu te čuva sav bijes u sebi željeći biti pravi mirotvorac što uz ne baš bajne obiteljske odnose samo mu još oteža život te živi u svijetu kriminala zbog odgovornosti prema mafijašu ujaku. Radi za mafiju ne znajući šta da realno uradi “pametno” u svom životu, ne znajući šta da slijedeće uradi, hoće puno toga da napravi, no ne zna kako da to sve realizira te je konstantno zarobljen između Crkve i ulice, između religije i nasilja. On vjeruje u Boga, no ima predrasuda prema Crkvi, može se reći da i zna razliku između dobra i zla, no često ipak bira zlu stranu zbog čega se osjeća krivim imajući zapravo jedinu stvar na pameti koja se vrti kroz cijeli film: da drži i pazi na svog prijatelja Johnny Boya, pravog mlađahnog huligana/psihopata koji je skroz drugačiji od Charliea po prirodi, no na kraju bivaju jednaki po svom ponašanju, postupcima te nesretnom djetinjstvu. Kako Johnny Boy laže, tako i krade i misli samo na sebe, živi totalno opušteno, bez ikakve brige radeći kako drugima tako prvenstveno sebi probleme upadajući samo u nevolje, agresivan je i bezobrazan te kad istinski počnu da ga progone greške tj. dugovi koje nije otplatio tad već sve biva kasno za njega. Johnny Boya je maestralno odglumio legenda svjetske kinematografije, no tada dosta mlad i nepoznat glumac (koji je vrvio od samopouzdanja) Robert De Niro. Ovo je film koji je predstavljao pravu prekretnicu za njega i u glumačkom smislu (uz Keitela doslovce svaku scenu nosi), ovo mu je prva prava glumačka uloga da bi godinu dana kasnije (zahvaljujući ovom filmu) odigrao jednu od glavnih uloga u drugom dijelu Godfathera te je čak je ovdje gotovo jednako upečatljiv kao i u velikom Godfatheru, iako je i tamo zasjao kao mlađahni Vito Corleone. Ovaj film je prvenstveno bitan jer predstavlja i prvu legendarnu kolaboraciju upravo De Nira i redatelja Scorsesea da bi kasnije u podosta istinskim glavnim ulogama doslovce zablistao (i on i Scorsese) te smo kasnije dobili takve klasike i remek djela da ljudima pamet stane od Taxi Drivera do Raging Bull.

Njegov nastup tj. uloga je druga po važnosti u cijelom filmu i ko inače kad je De Niro u pitanju: on ne glumi, on jednostavo postaje lik kojeg ima pred sobom u scenariju, nevjerovatnu psihozu, smijeh i histeriju je prikazao da je cijeli nastup u najmanju ruku izrazito pamtljiv i legendaran na mnogo načina, on je što bi se reklo: puno priča, a malo radi, teški šaljivđija, no nikakav radnik, teško ga se da kontrolirati te je nepredvidive naravi, naročito je spektakularno kad ga prvi put upoznajemo, tj. ulazak u bar, kamera lagano sa Charliea ide na njega u slow motionu, kao pomalo pijana se kamera kreće te kao da neki boksač ulazi sve to izgleda, a sve to dok iz Jukeboxa sviraju The Roling Stones sa hitom Jumpin Jack Flash. Film je zasigurno i više nego dobio sa izborom dvojice takvih karizmatičnih, mladih i talentiranih glumaca koji su napravili spektakl od film te su već i tad pokazivali svoj veliki talent i potencijal da ih se lako da zavoliti uz to što su odrasli u sličnim predgrađima i uvjetima (što je jako pomoglo da iznesu tako jake emocije) te što su strašno prirodni i svoji, dok u ostatku glumačke postave imamu uglavnom veterance glumce koji su bili u Scorseseovom prošlom filmu Boxcar Bertha te glumce pretežito iz Los Angelesa. Amy Robinson glumi Teresu, djevojku Charliea i rođakinju Johnny Boya i to sasvim dobro, baš onako kako treba: zakopana u svijetu bolesti i ljubavi koju konstantno traži kod Charlie, iako nema neku pravu veliku ulogu i ne može se mjeriti sa ženskim likovima iz recimo Raging Bull, Goodfeallas pa i Casino, no sve je to ok i dovoljno zanimljivo i jako da zakuhta jednu ljubavnu vezu koja također izgleda teška i nepredvidiva kud zbog njene bolesti, nerazumijevanja okoline, prirode Charliea te je i ona u konačnici također jedna usamljena duša (žena je kasnije inače producirala Scorseseov film After Hours iz 1985. godine) dok bi još se dao bez problema spomenuti i Richard Romanus kao Michael, glavni utjerivač dugova u filmu koji pronalazi dobar balans između riječi i glasa, nimalo se da zezati s njim i to se pred kraj vidi. Svi naši glavni likovi su gledajući realno autsajderi bez prave budućnosti, nesretni i konfliktni te ih je Scorsese postavio u perfektno realiziran svijet, svijet dosade, malih nada, iznenadnih napada i smrti. Ovaj film prvenstveno nose likovi Charlie i Johnny Boy, njihov život, postupci i sam prikaz njihovog odnosa je bit priče koji kolko god izgledao da je super, je zapravo dosta težak (pomalo sličan ko u legendarnom Raging Bull sa De Nirom i čuvenim Pesciem u ulogama braće Lamotta), kad čovjek jednostavno ne zna na čemu je u svemu tome, toliko snažan i konfliktan (ne mogu nikako izaći na zdrave grane kako zbog ponašanja Johnny Boya, tako i zbog duga kojeg nikako da otplati) što dovodi do i više nego jasnog kraja koji je ovdje kako nasilan i krvav tako i dalje ostavlja sudbinu naših prvenstveno triju likova otvorenim. Scorsese nam prikazuje nasilje onakvo kakvo i je: realistično, zastrašujuće u tolikoj mjeri da može u svakom trenu da se dogodi i iskrsne. Nema tu nekih spektakularnih efekata i vješto koreografiranih scena, već je sve napravljeno realistično i to realistično u tonu nespretnosti. Mook scena (tako ju zovem) je i više nego jak adut gdje zbog doslovce gluposti izbije tuča i to kakva: vjerovatno jedna od najboljih koje sam ikad vidio u nekom filmu, gdje opet tko drugi nego lik spontanog De Nira vlada u svom nastupu sa štapom za biljar, no uz općenito kvalitetnog fighta među ljudima te cijela scena kako poprima komičan, tako i realističan ton gdje se policija u “korupcijskom smislu” pojavljuje. Većina scena u filmu i nisu tu da pokrenu radnju, već da prvenstveno prikažu svijet u kojem živimo.

Svijet koji je i danas aktualan uz već spomenuto nasilje i opasnost koje se događaju na ulicama (ubojstvo u WC-u, spomenuta tuča i još pokoja, krvava i napeta završnica) i sve to dovedeno do nevjerovatno mračnog realizma života u takvoj okolini gdje beznađe i izgubljenost vlada, a tek nezaboravno baratanje i prijetnja pištoljem Johnny Boya Michaelu sa jednim totalno kick-ass rečenicama (meni osobno omiljena i prava antologijska scena i to pred kraj filma). Kako je Scorsese veliki fan Nicka Cassavetesa koji je bio pionir u improvizaciji taj dio je ubacio i ovdje. Dijalog se čini realističan i slobodan, i sjajno opisuje tadašnje vrijeme, naročito između Charliea i Johnny Boya, prava ulična kvaliteta u formi recimo kvalitete jazz glazbe. Dovoljno je poslušati kada obojica pričaju o Joeyu Clamsu/Joey Scallopsu ili pak Joey Clamsu/Frankie Bones. Doslovce savršen dijalog prepun improvizacije, neke od najboljih scena dijaloga svih vremena na što je Scorsese i poticao u ovom filmu da dočara pravi ulični govor. Scorsese pošto je veliki fan pop i rock glazbe je odlučio da ubaci svoje omiljene izvođače u film kroz glazbu koja je odlična i koja je bila izrazito utjecajna glazba pošto je u pitanju prvi film koji je koristio glazbu i to tada izuzetno popularnu, zaraznu van tradicionalnog okvira skladateljskog štiha što se inače prakticiralo (jest da sam i ljubitelj ovakve glazbe inače, al ovo je stvarno sjajno posloženo od prelijepe scene uvoda sa The Ronettes Be My Baby do Erica Claptona pa do već spomenutih The Rolling Stones), ima čak i nešto talijanske opere i arije što je bilo svakako lijepo za čuti. Scorsese je inače poznat da u filmu ima mrak glazbu, no ovo je možda čak i njegov najbolji film kad je glazba u pitanju, kako jedna završi lagano druga krene (ponekad i zasjeni samu priču, ali to ništa nije loša pošto sama priča je već dana u slobodnoj formi, dirljiva je i problematična tako da ti sitni detalji samo više film čine stvarnim). Glazba odlično prikazuje stvaran svijet nasilja, kriminala i izgubljenih snova i nade. Film je kasnije bio izrazito utjecajan po pitanju mafijaških filmova te ga većina smatraju i prvim dijelom iz neslužbene mafijaške trilogije Martina Scorsesea dok su drugi i treći Goodfellas (gdje se naročito vidi utjecaj ovakve priče u stilu i ambijentu) i Casino koji su nastavili ono što je Scorsese započeo ovdje u malo modernijem, ali jednako efektnom načinu. Mean Streets je definitivno uz daleko poznatiji Godfather 1 i Godfather 2 najbolji i najznačajniji mafijaški film iz 70-tih, sjajan film koji je ne samo da je naveliko otvorio vrata za Scorsesea i postavio ga kao budućeg redateljskog genija već i za Keitela, i naravno velikog i nezaboravnog De Nira u priči o grijehu i religiji. Iako je slabo prošao na kino blagajnama zato je lijepe i totalno zaslužene kritike pokupio na sve strane. Nema stvarno puno filmova ovakve istinske kvalitete i kalibra koji ne samo da je okupio 3 velika talenta već i predstavio novi stil, nešto istinski novo u svijetu filma što se ne da zaboraviti i izbrisati iz povijesti filma koji je zasigurno jednako dobar i fascinantan kao i svi klasici koje je Scorsese napravio nakon ovog filma. Jedna nezaboravna priča, uistinu poseban i najvjerovatnije čak najosobniji film Martina Scorsesea koju je samo on mogao ovako dočarati. Istinski užitak i za ljubitelje mafijaških filmova, drame, a i općenito filmoljupce.

10/10 Nezaboravan, originalan i snažan film mlađahnog Scorsesea koji uz Godfather 1 i Godfather 2 predstavlja kremu mafijaškog miljea 70-tih.

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Iako je uvriježeno mišljenje da je film snimljen u New Yorku, ipak je veći dio filma snimljen u Los Angelesu (uključujući poznatu scenu tuče u prostoriji za biljar), a zatim u New Yorku.

Originalno je ulogu Charliea trebao odglumiti Jon Voight, no kako je odbio ulogu izbor je pao na Harveya Keitela.

Za soundtrack glazbe Martin Scorsese je koristio glazbu koju voli iz svoje osobne kolekcije.

Predstavlja prvu kolaboraciju između redatelja Martina Scorsesea te glumca Roberta De Nira.

Scenarij je prvotno nosio ime Season of the Witch, a izmjenjen je bio na sugestiju filmskog kritičara Jaya Cocksa.

Snimljen u 25 dana.