The Strangers (2008.)

TAGLINES:

Lock the door. Pretend you’re safe.

We tell ourselves there’s nothing to fear – but sometimes, we’re wrong.

What are you afraid of?

Because you were home.

Inspired By Real Events

ŽANR: horror, triler

REDATELJ: Bryan Bertino

PRODUCENTI: Nathan Kahane, Doug Davison i Roy Lee

SCENARIST: Bryan Bertino

GLUMAČKA POSTAVA: Liv Tyler, Scott Speedman, Gemma Ward, Laura Margolis, Kip Weeks, itd…

GODINA IZLASKA: 2008. godina

VRIJEME TRAJANJA: 88. minuta

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 9,000 000 $

ZARADA: 82,344,798 $

UKRATKO RADNJA:

Mladi ljubavni par Kirsten i James se vraćaju nakon vjenčanja njihovog prijatelja u ljetnikovac Bogu iza nogu Jamesovih roditelja u kasne jutarnje sate. Nakon neuspjelog pokušaja Jamesa da zaprosi Kirsten, oboje bivaju tužni i ispričavaju se jedno drugom. Tužnu atmosferu još dodatno krene remetiti čudnovata djevojka kucajući na vratima i pitajući je li u kući djevojka pod imenom Tamara. Sve prvotno izgleda kao greška i da je djevojka jednostavno pogriješila kuću te par trenutaka kasnije James odlazi u grad kupiti cigarete. Kirsten biva sama u kući u tim trenucima te uskoro krenu neobjašnjivi napadi uz daljnja kucanja i lupanja po vratima od strane troje stranaca čija lica su prekrivena bijelim maskama. Kad se James vrati iz grada par se nađe u teškoj situaciji i nasilnoj borbi u kojoj pokušavaju na sve moguće načine da bi preživjeli noć!

RECENZIJA:

Na preporuku prijatelja sam pogledao ovaj film par mjeseci nakon izlaska filma u kino i ne samo da me oduševio, nego me dobro prestrašio viđenim (a to je stvarno rijetko da me neki film u današnje vrijeme tako kvalitetno prestraši). U pitanju je čuveni horror film The Strangers koji je izašao 2008. godine te zasigurno spada u najbolje i najstrašnije horrore novijeg doba. Film koji možda ne nudi ništa novo na prvo oko te je radnja više nego jednostavna i netko bi rekao ništa posebno,  no uz zavidnu scenografiju, režiju, napetost te glumu predstavlja nešto novo i nešto što većina horrora u globalu može samo sanjati. The Strangers (na našem jeziku Stranci) jest film koji po tematici spada u home invasion filmove, dakle filmove u kojima općenito neki mladi bračni par biva napadnut od strane nepoznatih ljudi i to u svojoj kući, kultna stvar koju sam još i prije u recenzijama rekao i napomenuo da su popularizirali filmovi Straw Dogs i A Clockwork Orange još davne 1971. godine koji su pokazali da se strašne stvari u kući mogu dogoditi te čak da ni u svom domu čovjek nije siguran od raznih manijaka. Kako inače volim ovakve filmove u ovom sam uživao, ne samo po tematici nego jer je i stvarno briljantno napravljen. Nedavno sam recenzirao poznati francuski horror Ils (Them) iz 2006. godine koji je ovaj film nadahnuo, iako su snimljeni negdje u isto vrijeme te ovaj film popularno slovi kao “američki remake” iako ja ne bi baš tako rekao, no sličnosti ima. Netko bi možda tu spomenuo i Vacancy iz 2007. godine, te u jednu ruku se tu mora naravno i spomenuti čuveni horror/triler Michaela Hanekea The Funny Games, dakle ovaj film je kao neki križanac svih tih, ali po meni još i bolji, strašniji te je zadnji u tom nizu početom sa Ils (Them) 2006. godine, preko The Funny Games i Vacancy 2007. godine te završenim ovim filmom 2008. godine. Prvenstveno je redatelj filma Bryan Bertino (kojemu je ovo dosad jedini film u karijeri) bazirao film na stvarnim događajima, na šokantnim Mansom ubojstvima iz 1969. godine, Keddie Resort ubojstvima iz 1981. godine te događajima koji su ga šokirali i zastrašili kad je bio mali. Koliko god je film home invasion tipa može ga se okarakterizirati i kao slasher u jednu ruku jer ima tu neke karakteristike (naročito u završnici filma), te prikaz ubojica sa njihovim maskama, oružjem, itd… Već sam početak filma počinje kao i spomenuti Ils (Them), ali i kao The Texas Chainsaw Massacre iz 1974. godine koji je i prvi uveo ovo pojavljivanje da uviđamo poruku na početku filma da ono što ćemo vidjeti se stvarno dogodilo, što i je istina u ovom filmu, ali se zasigurno nije tako odigralo nego je preuzet zapravo samo događaj te razne inspiracije i utjecaji od strane Bertina koje su pomiješane u ovaj film.

Ta informacija u samom početku jest zastrašujuća za start filma koji od samog početka počinje jednim događajem koji u početku izgleda besmislen, no na kraju to sve izgleda kako treba i na svom mjestu te je film od samog početka depresivan bez imalo prikaza u nadu i u nešto pozitivno. Likovi (dakle mladi ljubavni par Kirsten i James) su totalno bez života, kao da su se sa neke sahrane vratili, a ne vjenčanja, tako da od samog starta vlada neka bolesna i tragična atmosfera ne pokazajući da bi mogao ishod priče biti pozitivan, kao neka drama, iako je ljubav između njih prisutna te zajedništvo između njih vlada koje ubrzo počne remetiti dolazak nenadanih gostiju. Početak je tu da se poveže gledatelj s njima prije nego što krene pakao za njih. Ono što definitivno ide u prilog filma jest što nije predugačak i što je jednostavan. Samo što upoznamo naše glavne likove i saznamo nešto o njima događa se nešto strašno se počne događati što u početku izgleda kao ništa previše te kao slučajnost, no Bertino u tim momentima radi odličnu stvar igrajući se sa mrakom ne prikazajući lice jednog od stranaca koji je bez maske, već ga uviđamo u mraku i to vidljivo bez maske te iz sekunde u sekundu postaje sve zastrašujuće i zastrašujuće (razna kucanja, lupanja po vratima, kasnije i sam ulazak u kuću i dočekivanje na svakom koraku). Nešto slično smo vidjeli u Vacancy, samo što je ovdje to još udarnije i napetije. Karakterizacija likova nije nešto previše, no to ionako u ovom filmu nije ni potrebno. Potrebno je biti uvjerljiv, paranoičan, hrabar i da se gledatelj poistovjeti te suosjeća (u ovom slučaju sa bračnim parom) gledajući ih u strahu tako da kad god su naši likovi u opasnosti gledatelj to sve promatra kao da je i on u opasnosti sa konstantnim napadima i BOO momentima od strane nepoznatih ljudi. Ima dosta napetosti u filmu (zapravo to je glavna odlika filma), totalno je nepredvidiv te se poigrava sa ljudskim umom te daleko više (što je jako bitno za reći) igra na jednu zavidnu dozu psihičkog nasilja, napadima dostojnih da čovjeku srce stane, nego na prikaz krvi, nasilja, itd… Tako da fanovi toga će ostati razočarani, dakle ništa ala Hostel i Saw, no zato istinski ljubitelji horrora kao što su Halloween i Psycho će uživati sa jednom odličnom atmosferom punom napetosti i nepredvidivosti. Gotovo kao da čovjek gleda nešto što je izašlo iz radionice velikog Alfreda Hitchooka ili Johna Carpentera, da, toliko je dobar film, dapače, cijeli film se u jednu ruku može shvatiti i kao posveta Johnu Carpenteru, njegovom Halloweenu što je vidljivo u stvaranju atmosfere, trima maskama sličnima onoj iz Halloweena te oružju jednog od stranaca: kuhinjski nož što je omiljeno oružje Michaela Myersa. Bertino kao redatelj je odigrao sjajan posao te mi je drago vidjeti da ima ljudi u Hollywoodu koji ne rade besmislene remakeove te koji znaju svoj posao i raditi odlične horror filmova stvarajući atmosferu u štihu starih horrora iz 60-tih/70-tih, dakle takav stil imamo ovdje.

Horror u ovom filmu je u psihološkom smislu bez nepotrebnog srljanja prikazivajući kako se radi “pravi napad na mladi ljubavni par i držajući gledatelje u napetosti” tako da se dosta poigrava sa kretnjom kamere pokazivajući reakcije bračnog para, njihova lica, POV manijakalnih ubojica te kombinirajući zvuk koji je u dosta situacija zastrašujuć te prikazuje strah na najvišem nivou (primjer i više nego kad u par scena tokom napada i borbe za živu glavu u kući svira ploča na gramofonu i to country-folk glazba koja već u jednom atmosferičnom filmu pridaje dozu uvrnosti, naročito kad ploča kreće da preskače tako da dolazi tu i do frustracije, jeze itd…), a da ne pričam zvuk drvenih vrata te poigravajući se sa svjetlom i mrakom u pravim momentima servirajući što bi se reklo strah u kosti. Također nam dopušta da uvidimo stvari koje likovi prvotno ni ne vide, tako da je gledatelj taj koji prvo vidi napadače, a nešto kasnije to uviđa i bračni par (naročito u jednoj zastrašujućoj sceni kada napadač je iza Kirsten u pozadini). Svaka scena u filmu je s razlogom tu, ne prvenstveno da bi se poboljšala radnja jer se dosta u filmu čini kao da se sve vrti u krug, već kako bi se što više zastrašio gledatelj čemu u prilog ide da nema puno glumaca u filmu, da je sve odrađeno minimalistički te da je lokacija filma savršen prikaz izolacije, Bogu iza nogu mala kuća, pravo mjesto za napad kada ti skoro nitko ne može pomoći tako da ima dosta paranoje od strane bračnog para uz jedan klaustrofobičan štih. Stranci u filmu su savršeni, malo više efektniji od onih koje smo mogli vidjeti u sličnom filmu Ils (Them), te daleko bolje od onih u The Funny Games te za razliku od tog filma stranci ovdje nisu ljudi nešto od puno riječi, već gotovo sve scene sa njima su BOO momenti, zastrašujuće situacije noseći možda najstrašnije maske koje sam ikad vidio u nekom filmu još od vremena Carpenterovog Halloweena iz 1978. godine i Michaela Myersa koji nam je još i tad pokazao i uvjerio nas kako jedna obična bijela maska preko lica može biti zastrašujuća tako da taj aspekat filma je izrazito dobitan, tri različite, ali jednako strašne i jezovite maske. Meni je osobno najviše ostao u sjećanju lik sa nekom maskom u stilu Jasona Vorheesa, izrazito sablasno, no svi su strašni, troje ih je te im u filmu uopće ne vidimo lice. Svi troje koji su odigrali strance su odlični, no najupečatljiviji dio ovog filma u glumačkom smislu mi je ipak nekako ipak prelijepa Liv Tyler u jednoj smrtnoj ozbiljnoj ulozi, možda čak i najzrelijoj u svojoj karijeri pokazujući da zna glumiti, da je talentirana i da zna jako dobro vrištati te da ima potencijal da bude nova “horror scream queen” dok Scott Speedman kao njezin muž nije loš, dosta je dobar.

The Strangers je jedan savršen i zastrašujuć prikaz kako teče prava igra između mačke i miša držeći publiku u strepnji i konstantnoj napetosti, kada čovjek gdje god krene se ne može sakriti jer su stranci svuda te da koristeći malu dozu nasilja, a veliku dozu napetosti se može uspjeti i napraviti jedan kvalitetan film. Jest da i naši likovi rade par blesavih scena, kada sve izgleda da bi veoma lako mogli pobjeći, nešto se sjebe i ne uspiju, no to definitivno ide na mlin samom filmu da je ko što sam i ranije rekao u konačnici: depresivan, realističan i zastrašujuć, a i na kraju krajeva, ljudi se baš i znaju u takvim momentima sjebati kad srce brzo lupa u strahu samo da bi preživjeli, dok bi u normalnoj situaciji sve bilo u redu i bolje bi reagirali. Još bih se samo htio osvrnuti na samu završnicu koja je izrazito napeta te sam pročitao dosta recenzija ljudi koji se žale ne samo da je loš, nego i to da ne saznajemo njihov motiv no to je meni i zastrašujuće i savršeno napravljeno kao što je i John Carpenter napravio sa Halloweenom: nismo saznali zašto Michael Myers ubija dadilje, sve saznajemo u vidu par riječi tzv. objašnjenja, no ništa konkretno ne saznajemo kao i ovdje te je sve to odrađeno da jednostavno čovjek ne zna zašto se to sve odvija, uz pomisao da pravog motiva i nema za takve strašne zločine, onako kad sve izgleda kao da je tako suđeno i kada pravog odgovora nema ostavljajući nas film sa jednom depresivnom i tužnom završnicom kada film jedino i tek tada postaje malo krvav, uz dašak ironije te samim krajem koji je zastrašujuć do bola! U globalu, The Strangers je jedan perfektan horror film, film koji igra na kartu napetosti i atmosfere uz minimum prikaza krvi, srljanja, itd… Meni u top 5 horrora ovog desetljeća. Dugo vremena me nije neki novi horror ovako oduševio i zastrašio da sam stalno bio u iščekivanju što će se slijedeće dogoditi, kako će se razviti situacija te kako će film završiti stavljajući me na razmišljanje o nasilju, o tome kako ovakve stvari se u svijetu odvijaju te kako film savršeno teče od samog početka do kraja. Nastavak je najavljen za 2011. godinu tako da slijedi nastavak na priču što jedva čekam vidjevši kako me ovaj film oduševio. Toplo ga preporučujem onima koji vole prave horrore te onima koji žele biti prestrašeni, baš kako je jedan kritičar i rekao: toliko je zastrašujuć da može spriječiti osobu da se ikad kući vrati, stoga za pogledati i prosuditi je li ugodno uvijek u kući te kako veli Edo Majka u svojoj pjesmi: Jesmo’l Sami?

10/10 Atmosferičan, napet i genijalno napravljen horror film! Jedan od najboljih novijeg doba!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Originalno trebao izaći u ljeto 2007. godine te nakon čak 2 odgađanja film je izašao u kina 30.5.2008. godine.

Mark Romanek je prvotno trebao režirati film.

Liv Tyler je patila od upale krajnika tokom snimanja filma.

Scenarij je prvotno nosio naziv “The Faces”.

Baziran na Keddie Resort ubojstvima koja su se dogodila 1981. godine u sjevernoj Kaliforniji.

Prema riječima Liv Tyler, završnica filma je sadržavala daleko više interakcije i dijaloga između ubojica te žrtava u originalnom scenariju, no opet prema riječima redatelja Bryana Bertina, odlučio je maknuti to kako bi same ubojice održao misterioznima i jezivima.

Bryan Bertino je rekao da je film inspiriran Manson ubojstvima iz 1969. godine.

Prema riječima redatelja Bryana Bertina, film je djelomično inspiriran jednim događajem koji je obilježio njegovo djetinjstvo. Jedne noći stranac dođe na njegova vrata, pitajući za nekoga tko tamo nije pa je stoga otišao. Kasnije je Bertino saznao da je većina kuća te noći u njegovom susjedstvu bilo opljačkano.

Pjesma Mama Tried koja se može čuti par puta u filmu je hit Merle Haggard and the Strangers iz 1968. godine.