They Live (1988.)

TAGLINES:

Who are they? And what do they want?

You see them on the street. You watch them on TV. You might even vote for one this fall. You think they’re people just like you. You’re wrong. Dead wrong.

ŽANR: sci-fi, horror, akcija,

REDATELJ: John Carpenter

PRODUCENT: Larry J. Franco

SCENARIST: John Carpenter

GLUMAČKA POSTAVA: Roddy Piper, Keith David, Meg Foster, Raymond St. Jacques, Peter Jason, itd…

GODINA IZLASKA: 1988. godina

VRIJEME TRAJANJA: 93. minute

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 3,000,000 $

UKRATKO RADNJA:

Usamljeni lutalica pod imenom George Nada dolazi u nepoznati grad u potrazi za poslom. Nakon prvotnih neuspjeha uspijeva pronaći posao na gradilištu, gdje upozna Franka, koji mu ponudi smještaj u prihvatilištu za siromašne, u čijoj blizini i sam stanuje sa svojom obitelji. Nada prihvati ponudu i useli se u prihvatilište dok ne pronađe neki stan, no odmah po dolasku počinje primjećivati neke sumnjive stvari te da svijet možda ipak nije onakav kakav prvotno izgleda.

RECENZIJA:

Kako sam odgledao dosta filmova Johna Carpentera jednog dana odlučih pogledati i ovaj film kojeg pored toliko drugih primamljivijih naslova nisam do tog momenta pogledao te ono što mogu reći jest šteta što ga nisam i ranije pogledao jer je u pitanju jedan ultra zabavan i originalan film. Snimljen 1988. godine kada Carpenter možda nije bio na vrhuncu slave i đira kakvom je bio krajem 70-tih i početkom 80-tih nakon remek djela kao što su An Escape From New York i The Thing, no i dalje su u pitanju zlatne 80-te kada je Carpenter štancao klasike tako da je Carpenter ovdje obavio sjajan, rekao bih čak maestralan posao uz budžet od 3 milijuna $ stvorivši jedan nezaboravan klasik. Sam film je jedan od najpodcjenjenijih filmova ikad koji zaslužuje daleko više pozornosti i slave te ko što je već slučaj sa većinom ostalih njegovih filmova, podbacio je na kino blagajnama. Film je nevjerovatno dobar, pomalo blesav i može se shvatiti kao napad na politiku Ronalda Reagana, tadašnje posrtajuće ekonomije 80-ih, te pohlepe i konzumerizma najizraženijeg u američkim visokim krugovima, a i zasigurno još više ga shvatiti kao jedno veliko upozorenje na današnje stanje koje vlada SAD-om.

Sam Carpenter je u filmu pomiješao svega živog od znanstvene fantastike, horrora, akcije i tone crnog humora te je sve to tako majstorski napravio da je film na kraju i više nego uspio. Carpenter je filmu podario i jedan ultra zabavan scenarij koji je svoju inspiraciju pronašao u kratkom djelu “Eight O’Clock in the Morning” Raya Nelsona. Onako kako sam ja film shvatio jest kao jedan oblik odgovora te sam film progovara o nečem sličnome što je Stanley Kubrick napravio sa A Clockwork Orange 1971. godine, a i bogami i čak još više na The Videodrome 1983. godine Davida Cronenberga (iako bi se tu mogao spomenuti i klasik Georgea Romera The Night Of The Living iz 1968. godine u vidu opće paranoje i straha) jer sva tri filma nekako o jednoj kontroverznoj temi koja se tiče sviju nas pričaju uz dosta kreativnosti, posebnosti i stavljanja ljudi na mišljenje, normalno svaki film sa svojom radnjom, no ta srž je ista: upravljanje i kontroliranje nečijim životom, nagoviještaj današnje situacije, loša politika, itd… Carpenter je za film kao i inače za većinu svojih filmova skladao i glazbu uz pomoć Alana Howartha tako da tu imamo jednu dosta čudnu temu koja je miks gitare, sintisajzera, čak i usne harmonike koja dosta pridonosi filmu. Nije upečatljiva kao recimo Halloween ili The Fog, no dobra je. Tematika ko što rekoh je dosta zabavna i prikazana uz dosta satire i crnog humora o svemircima koji žive među nama, izgledaju kao ljudi no nisu te uveliko utječu na nas, na naš život, razmišljanje, praktički kontroliraju naš život tako da je cijeli svijet zapravo jedna iluzija. Sam film je može se reći i inspirirao kasniji veliki filmski hit The Matrix iz 1999. godine, iako je prvotna razlika to što je Carpenter film prikazao kao jednu čistu akcijsku sci-fi satiru, dok je The Matrix malo drugačije prikazao uz možda čak i jedan ozbiljniji ton, ali također uz dosta akcije. Sam film možda malo sporo kreće u početnom djelu te u samom početku uviđamo siromaštvo u SAD-u te nagovještaj neke teške katastrofe, no jednom kad akcija i zabava krenu sa jednom nabrijanom atmosferom sve kreće ka jednom vrhunskom spektaklu sa glavnim likom priče Georgeom Nadeom, čovjekom koji je izgubio posao i koji hoće samo da pronađe novi posao u svijetu kojem će tek da spozna koliko je nevjerovatan i da nije onakav kakav se prvotno čini.

Film je sad već vjerujem zasigurno poznat svima koji su ga pogledali po kultnoj rečenici “I have come here to chew bubble gum and kick ass…and I’m all out of bubble gum” koja meni spada u jednu od najboljih one linera koje sam ikad čuo u nekom filmu i što je još zanimljivo reći jest da taj one liner zapravo nije ni bila u scenariju Johna Carpentera već je u pitanju čista improvizacija Pipera za što moram reći svaka čast. Dijalog je općenito odličan, od humora (Piper u trgovini viče trgovcu “You look like you should need to see a brazilian surgeon”) te čak i jedna dosta pametna i totalno istinita (“He who has the gold, makes the rules”) tako da se ima toga svačega za čuti. Piper iako prvotno možda ne izgleda kao pravi izbor za lik te iako je bivši hrvač izgleda dosta miran i normalno komunicira no zato odlično barata šakama, oružjem te je jedan sjajan lik, pravi pogodak za film uz jednu opičenu dobru frizuru (ko neka fudbalerka) i način pričanja. Uz Pipera u filmu se pojavljuje i ljubimac Carpentera Davida Keitha kojeg smo svi vidjeli u kultnom remek djelu The Thing 1982. godine koji također briljira u filmu u ulozi Franka. U filmu ko što rekoh prije ima dosta humora, satire, naročito mi se svidjelo kako je Carpenter prikazao svemirce kao bogataše koji kontroliraju svijetom putem novina i TV-a, tako da kad naš glavni junak obuče čudesne naočale uvidi da svijet nije onakav kakav izgleda, da ljudi nisu ljudi, da na kraju krajeva možemo živjetu u svijetu ne znajući što se to oko nas sve događa i s kime zapravo živimo i koga poznajemo i da ako se misli preživjeti čovjek se treba žestoko boriti. Specijalni efekti nisu nešto, no ne uzimam to filmu uopće za zlo jer i unatoč recimo tim lošim maskama svemiraca film i dalje izgleda impresivno dobro i zabavno uz čak i samu teleportaciju koja je dosta cool, daje onako jedan poseban 80′s štih u thrash maniri. Carpenter je također možda tu bespotrebno i bezveze dodao ženski lik Holly koju glumi Meg Foster koja mi je oduvijek nekako odbojna bila zbog tih svojih očiju, po meni bespotreban lik da bi i u jednom momentu izgledalo ko i neki kratki prikaz moguće ljubavne veze na što hvala Bogu film nije išao.

Jedna od kultnih i najboljih scena u filmu se događa negdje na sredini filma koja me doslovce impresionirala i koju sam premotao bar 3 puta da ponovo pogledam, jedna prava ulična tuča između naših glavnih likova Georgea i Franka, istinski kvalitetno i brutalno odrađeno, traje nekih 5 minuta, no stvarno je sjajno i vizualno prikazano, možda jedna od najboljih i najatraktivnijih tuča koje sam ikad vidio u nekom filmu što potpomaže k tome i činjenica da su svi udarci pravi bili osim u lice i međunožje. Osim te sjajne tuče u tim momentima sjajno se vidi i upornost Johna koji se ne predaje da dokaže Franku za naočale i svemirce, i unatoč svemu on se tuče samo da Franku dokaže da je u pravu i da shvati istinu. Ako i ovo sve nije bilo dovoljno Carpenter nam pridaje i jednu odličnu završnicu u štihu cijelog filma uz dosta paranoje, borbe sa svemircima i to sve uz dosta pucnjave, dakle prava doza akcije i napetosti uz jedan sjajan i pomalo smiješan kraj u kojem se nakratko pojavljuje i sam John Carpenter skupa sa Georgeom Romerom u ulozi filmskih kritičara koji kritiziraju sami sebe, dakle svoje filmove, da su kao eksploatatorima nasilja i koji su također svemirci. U globalu They Live je jedan ultra zabavan film Johna Carpentera, sad mi je postao u top 5 najboljih njegovih filmova, ima savršenu dozu akcije i crnog humora, na jedan poseban način prikazuje tadašnje vrijeme i predviđa što danas imamo u SAD-u uz otkačene glavne likove, dosta originalnosti, sjajne dijaloge te prejebenu završnicu. Jedina zamjerka mi je sporost u početku radnje, no ostalo sve mi je iznimno cool i odlično. Kritičari ga nisu baš nagradili kako treba što je šteta, izrazito je podcijenjen te je jedan od najzabavnijih i najotkačenijih filmova Johna Carpentera koji zagarantirano nudi tonu zabave, filmski klasik!

9/10 Ultra zabavan i originalan film, vrijedan gledanja i uživanja!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Rečenicu “I have come here to chew bubble gum and kick ass, and I’m all out of bubble gum” je dodao Roddy Piper. Prema riječima redatelja Johna Carpentera, Piper je uzeo rečenicu iz raznih ideja koje je imao u glavi za svoje intervjue za hrvačke mečove.

Tuča između Nade (Roddya Pipera) i Franka (Keitha Davida) je prvotno trebala trajati svega 20 sekundi, no Piper i David su odlučili odigrati tuču za prave lažirajući samo udarce u međunožje i lice. Pripremali su se za tuču 3 tjedna. Carpenter je bio toliko impresioniran da je odlučio produžiti scenu i ostaviti je na 5 minuta i 20 sekundi.

John Carpenter je stvarno htio jednog grubog i teškog individualca da igra Nadu. Odlučio je uzeti Roddya Pipera nakon što ga je pogledao u glavnoj ulozi u Wrestlemania III 1987. godine.  Carpenter se sjetio nastupa Davida Keitha u The Thing 1982. godine te je napisao ulogu Franka posebno za njega.