The Others (2001.)

TAGLINES:

Sooner or later she’ll see them, then everything will be different.

Sooner Or Later They Will Find You.

“No door is to be opened before the previous one is closed”

How do you keep them out, when they’ve already invited themselves in?

Do you believe in ghosts ? She didn’t…

Close Every Door, Turn Off Every Light, And Look For The Others

ŽANR: horror, drama

REDATELJ: Alejandro Amenabar

PRODUCENTI: Fernando Bovaira, Jose Luis Cuerda i Studio Canal

SCENARIST: Alejandro Amenabar

GLUMAČKA POSTAVA: Nicole Kidman, Alakina Mann, Christopher Eccleston, Fionulla Flanagan, itd…

GODINA IZLASKA: 2001. godina

VRIJEME TRAJANJA: 104. minute

ZEMLJA: USA/Španjolska

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 17,000,000 $

ZARADA: 209,947,037 $

UKRATKO RADNJA:

Približava se kraj 2. svjetskog rata i žena pod imenom Grace Stewart živi sa svoje dvoje bolesne djece u velikoj kući na pustom otoku Jersey, u Engleskom kanalu gdje očekuje svog muža koji se bori u ratu, iako se pribojava i misli da je već poginuo. Djeca imaju jednu dosta rijetku bolest zbog koje su alergična na svjetlo koja iziskuje dosta striktna, čudna i religijska pravila življenja postavljene od strane njihove poprilično zaštitničke majke Grace. Pošto su prijašnje sluge bez traga nestale Grace prima ponudu novih sluga u kuću te nakon njihovog dolaska u kuću čudne stvari se počnu događati u kući zbog kojih sama Grace počinje ispitivati samu sebe je li uistinu luda ili se stvarno netko skriva u kući pokušavajući ih otjerati odande.

RECENZIJA:

U današnje vrijeme kada horror filmovi su u većini slučajeva dosta loši je i više nego lijepo iskustvo i ugodno naići na neki odličan film koji vraća vjeru i nadu da valjda neće nama svima drag horror žanr izumrijeti te da se još kvalitetno hvala Bogu nešto događa u Hollywoodu. Film iz današnje recenzije je upravo takav, dvaput dosad pogledao, oduševio me na mnogo načina te s užitkom pišem ovu recenziju. The Others iz 2001. godine možda nije najoriginalniji film svih vremena, ali je svakako poseban i remek djelo žanra. Kombinacija Španjolske i SAD-a je urodila plodom i dala jedan izrazito velik i pozitivan rezultat. Ono što definitivno vrijedi prvo reći jest da je film kao neka kombinacija filmova tj. klasika kao što su The Haunting iz 1963. godine, The Innocents iz 1971. godine (dakle klasičnih filmova o duhovima i ukletoj kući) te svakako The Sixth Sense iz 1999. godine koji je napravio jednu pravu revoluciju u svijetu filma te godine postavši jedan od najprodavanijih filmova godine, zbog toga jer je povratio vjeru i život u jedan dosta do tada uspavan žanr te kao što možda većina znaju, zbog svog nevjerovatnog i šokantnog twista. Radnja u filmu je smještena u Engleskoj, oko 1945. godine te se skoro sva događanja događaju u kući koja je velika, koja je dosta mračna te skriva dosta tajni. Film funkcionira kao jedna savršena priča o duhovima jer je spooky, ima jednu sjajnu jezivu atmosferu punu nepredvidivosti, misterije, i sadrži zastrašujuće scene kojih nema možda puno u glavnom prikazu i planu, od pojave duhova i raznih događaja vezanih za njih već dosta toga samo osjetimo i čujemo. Sam film daleko više puca na atmosferu, na maštu gledatelja, a i također glavnih likova da nas zastraše. U svom prvom filmu na engleskom jeziku redatelj Alejandro Amenabar briljira u gotovo svakom segmentu. Vjerujem da većina vas nije čula za njega, no u pitanju je definitivno najbolji španjolski redatelj u zadnjih 20 godina. Nema puno filmova iza sebe, no i to malo što ima jest kolko čujem odlično (morat ću definitivno malo bolje zagledati u njegov opus) te sam Amenabar glasi za jednog od najboljih horror redatelja zadnjih 15-ak godina, od nevjerovatnih i pomalo šokantnih naslova iz 90-tih kao što su Thesis, Open Your Eyes, itd…

Amenabar je osim režije napravio jedan dosta dobar glazbeni score koji baš proganja od same uvodne špice i jedan dosta zanimljiv i kvalitetan scenarij filma te u tom segmentu je pokupio inspiracije razne od već spomenutih filmova i u tom svjetlu ga se komotno može usporediti i sa M. Night Shayamalanom koji je režirao i napisao scenarij za film The Sixth Sense kad je tehnika u pitanju zato što ima kvalitetno znanje izabiranja pravih glumaca za film, upotrebe svijetla koji izgleda dosta prirodno uz sam naglasak na prvenstveno korištenje dosta mraka uz svijeće te eventualni blagi prikaz dana, te prezentiranja priče, i to sve bez korištenja nimalo nekih specijalnih kompjuterskih efekata. Sve je odrađeno na jednom uvjerljivom i realističnom nivou, uz minimalističke efekte vračajući sve nas u vremena kao što su 50-te i 60-te, što se tiče priče i kvalitete. The Others je jedan sjajan primjer art filma, prave umjetnosti koji nadmašuje i samog sebe u miješanju vjere i religije (da se događaju stvari koje religija odbija), dobra i zla (da je zlo među nama), te naposljetku miješanja snova i stvarnosti (dosta se toga isprepliče, ko neka iluzija sve djeluje) jer cijeli film izgleda kao jedan veliki san, gotovo kao film The Shining. Kinematografija je prelijepa (Javier Aguirresarobe je obavio odličan posao) uz briljantnu scenografiu. Toliko se pazilo na detalje da je to gotovo nevjerovatno kako to sve izgleda. Kuća je prelijepa kolko god bila zastrašujuća, veliki je naglasak na njoj pošto je glavno mjesto radnje te uviđamo razne segmente kuće od stepenica do kuhinje, sobe do podruma te film fantastično hvata duh vremena u kojem i spada po radnji (dakle 40-te godine 20. stoljeća). Amenabar fantastično koristi kameru, ne koristi uzalud film da bi jeftino uplašio publiku iako ima par izrazito efektnih scena, već pažljivo i lagano gradi atmosferu i napetost od samog početka, tu neku dozu nelagode i straha uz cjelookupan fokus na likovima. Nekima će se činiti da film teče sporo, no u pitanju je jedna savršeno uvjerljiva priča uz upoznavanje samih likova, dakle kao jedna drama film teče i izgleda lagano poprimajući klasične horror elemente uz prikaz njihovog života koji od samog početka ne sliči na ništa dobro te je atmosfera dosta depresivna, iako naši likovi u nekim dijelovima filma su sretni, zapravo kroz cijeli film se miješa strah i paranoja od neviđenog te jedno veliko zajedništvo koje je potrebno da bi se preživjelo kroz zle muke koje se postepeno počinju događati.

Film ko što rekoh možda nije pretjerano originalan, ali sviđa mi se o čemu progovara tj. da je život (dakle u ovom slučaju) usamljenički, nepredvidiv i da može biti toliko zbunjujuć da čak možda ni ne znamo samog sebe u pravoj mjeri, tko smo, te sam film savršeno balansira psihološki horror te nadnaravno, te ko što sam rekao i ranije, veliki je plus što u filmu nije korišteno nimalo specijalnih kompjuterskih efekata već sa savršenom režijom, jednom recimo “Hitchcock” atmosferom (u utjecaju, nimalo u kopiranju) te glumom ovaj film se izdiže iznad većine koje smo mogli vidjeti u zadnje vrijeme. Naturalizam i inteligencija su dva glavna zastrašujuća elementa u filmu, upoznavanje likova, od majke Grace koja je previše zaštitnička prema svojoj djeci što i je cilj svake majke, no ovdje je to sve prikazano još i dublje (uz to što djeca ne smiju na svjetlo jer mogu jadni umrijeti zbog toga), a bogami i na jednom nevjerovatnom nivou (zaključavanju soba, striktnom učenju i ponašanju,) te da ljubav majke prema djeci nikad ne staje te da djeca u ovom filmu su pametna, možda čak i prepametna za svoju dob, da dosta toga kuže te da su kao i svaka djeca: pomalo naivna, razigrana, al opet pametna na neki neobičan način te dosta toga uočavaju i prije svoje majke Grace, naročito Anne što se tiče duhova i misterioznih događanja. Nešto dosta slično kao i mali Danny iz The Shining, jedan od onih filmova koji je prikazao kako dijete može biti pametno te kako kopča stvari koje većina oko njega ni ne kuži. U cijelu priču Amenabar je uspio ukombinirati i dvoje staraca sa nekom nijemom djevojkom koji od početka su pomalo sumnjivi, ne ulijevaju baš povjerenje, tj. izgledaju “too good to be true”. Cijeli film se može shvatiti i kao portret ljudskog uma: uma Grace da budem jasniji, zato što ovdje nije ono što um nalazi da je strašno, već kako se nositi sa svim stresom, strahom, kako razumjeti što se oko tebe i zašto događa? Cijela kuća se može shvatiti i kao metafora za Grace u smislu da zaštiti svoju djecu te da se na neki čudan način poveže sa svijetom. Sve zastrašujuće scene su koncipirane na onome što čovjek osjeti i misli da se događa, dakle nemamo realan prikaz svega što se događa i tih duhova, imamo razne neobjašnjive događaje vezane za lupanja vrata, klavir koji svira u sobi, a tamo nikog nema (što je dosta freaky skupa sa okretanjem brave), te sami glasovi. Jedna scena sa Grace i Anne se možda posebno ističe jer je dosta zastrašujuća gdje dolazi do vidjela mješanja stvarnosti i jave, gdje dolazi do maltene nepropaznavanja svoje kćerke u jednoj napetoj situaciji gdje sve izgleda dosta kao iluzija i umišljanje u glavi same Grace (istu scenu je kasnije parodirao Scary Movie 3).

Glumci u filmu su maestralni i to baš svi, gotovo da je gluma za Oscar bih čak rekao. Jedna velika i poznata Nicole Kidman ovdje doslovce briljira u možda svojoj najboljoj, najozbiljnijoj i najuvjerljivijoj ulozi u karijeri, svaka scena s njom je dobitna te komotno može se reći da je glavna zvijezda u filmu u prikazu koji nas uvjerava da unatoč svemu je ona jedna normalna osoba te da je zapela u jednoj uznemirujućoj bezizlaznoj situaciji, da voli svoju djecu te da se želi boriti protiv samog zla, iako ga ne vidi. Prava gluma za Oscara. Bio bi grijeh ne spomenuti i samu djecu koja glume u filmu. Dugo nisam vidio ovako kvalitetnu i dobru glumu mladih glumaca (još neki dobri primjeri su The Girl Next Door, Orphan). Čisto savršenstvo! Alakina Mann i James Bentley kao jedni totalni početnici i filmski debtantni su sjajni, uvjerljivi i baš pravi pogodak za film. Nimalo lake uloge, ali prvoklasno odrađene. Još što se tiče filma moram napomenuti sam već toliko hvaljen twist koji spada u jedne od najboljih ikad viđenih u nekom horror filmu. U tom dijelu se vidi utjecaj filma The Sixth Sense na ovaj film, twist koji okreće cijelu priču/radnju za 360° nevjerovatno je šokantan, neočekivan i iznenađujuć (nikako ga nisam očekivao te me iznenadio) te sam kraj poprima jednu novu dimenziju što je najbitnije i reći da se možda nekome neće svidjeti jer da bi ga se istinski shvatilo potrebno je dobro pratiti film ili čak još jednom pogledati cijeli film, no sviđa mi se te uz već spomenuti The Sixth Sense, a i rekao bi čak i film Orphan u pitanju je najbolji twist novijeg doba. U konačnici, film je maestralan, remek djelo žanra, uz The Sixth Sense najbolja priča o duhovima novijeg vremena koja kvalitetno hvata duh starijih filmova o ukletoj kući i duhovima, uistinu prekrasan film koji bi trebao poslužiti većini redatelja u tome da vide kako se radi pravi horror bez imalo korištenja nekih specijalnih efekata, kako se kvalitetno gradi atmosfera, prvorazrednom glumom te prikazu jedne dosta kompleksne priče. Film koji je daleko od samo jednog novog horrora, već je u pitanju jedan maestralno napravljen horror film (kod mene u top 5 ovog desetljeća) te definitivno za mene jedan od najboljih horrora kad je općenito u pitanju tematika duhovi i ukleta kuća koji neće razočarati, koji će zastrašiti gledatelja i koji predstavlja nešto malo novo i svakako posebno u današnjem svijetu gdje horror više nije ono što je prije bio.

10/10 Poseban i zastrašujuć film o duhovima i ukletoj kući, jedan od najboljih horrora novijeg doba!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Bolest koju djeca imaju u filmu je zapravo prava bolest poznata pod nazivom xeroderma pigmentosum. U pitanju je jedna dosta rijetka bolest pošto ju svega 1000 ljudi imaju u svijetu.

Pošto je u pitanju španjolska koproduckija film je krenuo nakon izlaska 7.9.2001. godine te postao jedan od najprodavanijih španjolskih filmova svih vremena, čak i manje od 2 mjeseca nakon izlaska u kino.

Prvi film koji je dobio nagradu za najbolji film na Goyas (španjolskim  nacionalnim filmskim nagradama) bez ijedne riječi izrečene na španjolskom jeziku.

Kuća u filmu je zapravo locirana na sjeveru Španjolske, točnije Santander.

Izvršni producent filma jest Tom Cruise što predstavlja njegovu posljednju kolaboraciju sa Nicole Kidman prije njihovog razvoda braka.

Scenarij Alejandra Amenabara je bio prvotno na španjolskom jeziku prije nego što je bio preveden na engleski jezik.

Nicole Kidman prvotno nije htjela glumiti u filmu te je na sve moguće načine pokušavala nagovoriti Amenabara i braću Weinstein da pronađu neku drugu glumicu za film pošto nije baš bila voljna glumiti u filmu koji istražuje tako mračna mjesta.

Alakina Mann i James Bentley su dobili svoje uloge nakon intenzivne potrage od čak 5 000 djece.

Razvod braka Nicole Kidman i Toma Cruisea je bio finaliziran istog tjedna kada je film izašao u kina.

The Strangers (2008.)

TAGLINES:

Lock the door. Pretend you’re safe.

We tell ourselves there’s nothing to fear – but sometimes, we’re wrong.

What are you afraid of?

Because you were home.

Inspired By Real Events

ŽANR: horror, triler

REDATELJ: Bryan Bertino

PRODUCENTI: Nathan Kahane, Doug Davison i Roy Lee

SCENARIST: Bryan Bertino

GLUMAČKA POSTAVA: Liv Tyler, Scott Speedman, Gemma Ward, Laura Margolis, Kip Weeks, itd…

GODINA IZLASKA: 2008. godina

VRIJEME TRAJANJA: 88. minuta

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 9,000 000 $

ZARADA: 82,344,798 $

UKRATKO RADNJA:

Mladi ljubavni par Kirsten i James se vraćaju nakon vjenčanja njihovog prijatelja u ljetnikovac Bogu iza nogu Jamesovih roditelja u kasne jutarnje sate. Nakon neuspjelog pokušaja Jamesa da zaprosi Kirsten, oboje bivaju tužni i ispričavaju se jedno drugom. Tužnu atmosferu još dodatno krene remetiti čudnovata djevojka kucajući na vratima i pitajući je li u kući djevojka pod imenom Tamara. Sve prvotno izgleda kao greška i da je djevojka jednostavno pogriješila kuću te par trenutaka kasnije James odlazi u grad kupiti cigarete. Kirsten biva sama u kući u tim trenucima te uskoro krenu neobjašnjivi napadi uz daljnja kucanja i lupanja po vratima od strane troje stranaca čija lica su prekrivena bijelim maskama. Kad se James vrati iz grada par se nađe u teškoj situaciji i nasilnoj borbi u kojoj pokušavaju na sve moguće načine da bi preživjeli noć!

RECENZIJA:

Na preporuku prijatelja sam pogledao ovaj film par mjeseci nakon izlaska filma u kino i ne samo da me oduševio, nego me dobro prestrašio viđenim (a to je stvarno rijetko da me neki film u današnje vrijeme tako kvalitetno prestraši). U pitanju je čuveni horror film The Strangers koji je izašao 2008. godine te zasigurno spada u najbolje i najstrašnije horrore novijeg doba. Film koji možda ne nudi ništa novo na prvo oko te je radnja više nego jednostavna i netko bi rekao ništa posebno,  no uz zavidnu scenografiju, režiju, napetost te glumu predstavlja nešto novo i nešto što većina horrora u globalu može samo sanjati. The Strangers (na našem jeziku Stranci) jest film koji po tematici spada u home invasion filmove, dakle filmove u kojima općenito neki mladi bračni par biva napadnut od strane nepoznatih ljudi i to u svojoj kući, kultna stvar koju sam još i prije u recenzijama rekao i napomenuo da su popularizirali filmovi Straw Dogs i A Clockwork Orange još davne 1971. godine koji su pokazali da se strašne stvari u kući mogu dogoditi te čak da ni u svom domu čovjek nije siguran od raznih manijaka. Kako inače volim ovakve filmove u ovom sam uživao, ne samo po tematici nego jer je i stvarno briljantno napravljen. Nedavno sam recenzirao poznati francuski horror Ils (Them) iz 2006. godine koji je ovaj film nadahnuo, iako su snimljeni negdje u isto vrijeme te ovaj film popularno slovi kao “američki remake” iako ja ne bi baš tako rekao, no sličnosti ima. Netko bi možda tu spomenuo i Vacancy iz 2007. godine, te u jednu ruku se tu mora naravno i spomenuti čuveni horror/triler Michaela Hanekea The Funny Games, dakle ovaj film je kao neki križanac svih tih, ali po meni još i bolji, strašniji te je zadnji u tom nizu početom sa Ils (Them) 2006. godine, preko The Funny Games i Vacancy 2007. godine te završenim ovim filmom 2008. godine. Prvenstveno je redatelj filma Bryan Bertino (kojemu je ovo dosad jedini film u karijeri) bazirao film na stvarnim događajima, na šokantnim Mansom ubojstvima iz 1969. godine, Keddie Resort ubojstvima iz 1981. godine te događajima koji su ga šokirali i zastrašili kad je bio mali. Koliko god je film home invasion tipa može ga se okarakterizirati i kao slasher u jednu ruku jer ima tu neke karakteristike (naročito u završnici filma), te prikaz ubojica sa njihovim maskama, oružjem, itd… Već sam početak filma počinje kao i spomenuti Ils (Them), ali i kao The Texas Chainsaw Massacre iz 1974. godine koji je i prvi uveo ovo pojavljivanje da uviđamo poruku na početku filma da ono što ćemo vidjeti se stvarno dogodilo, što i je istina u ovom filmu, ali se zasigurno nije tako odigralo nego je preuzet zapravo samo događaj te razne inspiracije i utjecaji od strane Bertina koje su pomiješane u ovaj film.

Ta informacija u samom početku jest zastrašujuća za start filma koji od samog početka počinje jednim događajem koji u početku izgleda besmislen, no na kraju to sve izgleda kako treba i na svom mjestu te je film od samog početka depresivan bez imalo prikaza u nadu i u nešto pozitivno. Likovi (dakle mladi ljubavni par Kirsten i James) su totalno bez života, kao da su se sa neke sahrane vratili, a ne vjenčanja, tako da od samog starta vlada neka bolesna i tragična atmosfera ne pokazajući da bi mogao ishod priče biti pozitivan, kao neka drama, iako je ljubav između njih prisutna te zajedništvo između njih vlada koje ubrzo počne remetiti dolazak nenadanih gostiju. Početak je tu da se poveže gledatelj s njima prije nego što krene pakao za njih. Ono što definitivno ide u prilog filma jest što nije predugačak i što je jednostavan. Samo što upoznamo naše glavne likove i saznamo nešto o njima događa se nešto strašno se počne događati što u početku izgleda kao ništa previše te kao slučajnost, no Bertino u tim momentima radi odličnu stvar igrajući se sa mrakom ne prikazajući lice jednog od stranaca koji je bez maske, već ga uviđamo u mraku i to vidljivo bez maske te iz sekunde u sekundu postaje sve zastrašujuće i zastrašujuće (razna kucanja, lupanja po vratima, kasnije i sam ulazak u kuću i dočekivanje na svakom koraku). Nešto slično smo vidjeli u Vacancy, samo što je ovdje to još udarnije i napetije. Karakterizacija likova nije nešto previše, no to ionako u ovom filmu nije ni potrebno. Potrebno je biti uvjerljiv, paranoičan, hrabar i da se gledatelj poistovjeti te suosjeća (u ovom slučaju sa bračnim parom) gledajući ih u strahu tako da kad god su naši likovi u opasnosti gledatelj to sve promatra kao da je i on u opasnosti sa konstantnim napadima i BOO momentima od strane nepoznatih ljudi. Ima dosta napetosti u filmu (zapravo to je glavna odlika filma), totalno je nepredvidiv te se poigrava sa ljudskim umom te daleko više (što je jako bitno za reći) igra na jednu zavidnu dozu psihičkog nasilja, napadima dostojnih da čovjeku srce stane, nego na prikaz krvi, nasilja, itd… Tako da fanovi toga će ostati razočarani, dakle ništa ala Hostel i Saw, no zato istinski ljubitelji horrora kao što su Halloween i Psycho će uživati sa jednom odličnom atmosferom punom napetosti i nepredvidivosti. Gotovo kao da čovjek gleda nešto što je izašlo iz radionice velikog Alfreda Hitchooka ili Johna Carpentera, da, toliko je dobar film, dapače, cijeli film se u jednu ruku može shvatiti i kao posveta Johnu Carpenteru, njegovom Halloweenu što je vidljivo u stvaranju atmosfere, trima maskama sličnima onoj iz Halloweena te oružju jednog od stranaca: kuhinjski nož što je omiljeno oružje Michaela Myersa. Bertino kao redatelj je odigrao sjajan posao te mi je drago vidjeti da ima ljudi u Hollywoodu koji ne rade besmislene remakeove te koji znaju svoj posao i raditi odlične horror filmova stvarajući atmosferu u štihu starih horrora iz 60-tih/70-tih, dakle takav stil imamo ovdje.

Horror u ovom filmu je u psihološkom smislu bez nepotrebnog srljanja prikazivajući kako se radi “pravi napad na mladi ljubavni par i držajući gledatelje u napetosti” tako da se dosta poigrava sa kretnjom kamere pokazivajući reakcije bračnog para, njihova lica, POV manijakalnih ubojica te kombinirajući zvuk koji je u dosta situacija zastrašujuć te prikazuje strah na najvišem nivou (primjer i više nego kad u par scena tokom napada i borbe za živu glavu u kući svira ploča na gramofonu i to country-folk glazba koja već u jednom atmosferičnom filmu pridaje dozu uvrnosti, naročito kad ploča kreće da preskače tako da dolazi tu i do frustracije, jeze itd…), a da ne pričam zvuk drvenih vrata te poigravajući se sa svjetlom i mrakom u pravim momentima servirajući što bi se reklo strah u kosti. Također nam dopušta da uvidimo stvari koje likovi prvotno ni ne vide, tako da je gledatelj taj koji prvo vidi napadače, a nešto kasnije to uviđa i bračni par (naročito u jednoj zastrašujućoj sceni kada napadač je iza Kirsten u pozadini). Svaka scena u filmu je s razlogom tu, ne prvenstveno da bi se poboljšala radnja jer se dosta u filmu čini kao da se sve vrti u krug, već kako bi se što više zastrašio gledatelj čemu u prilog ide da nema puno glumaca u filmu, da je sve odrađeno minimalistički te da je lokacija filma savršen prikaz izolacije, Bogu iza nogu mala kuća, pravo mjesto za napad kada ti skoro nitko ne može pomoći tako da ima dosta paranoje od strane bračnog para uz jedan klaustrofobičan štih. Stranci u filmu su savršeni, malo više efektniji od onih koje smo mogli vidjeti u sličnom filmu Ils (Them), te daleko bolje od onih u The Funny Games te za razliku od tog filma stranci ovdje nisu ljudi nešto od puno riječi, već gotovo sve scene sa njima su BOO momenti, zastrašujuće situacije noseći možda najstrašnije maske koje sam ikad vidio u nekom filmu još od vremena Carpenterovog Halloweena iz 1978. godine i Michaela Myersa koji nam je još i tad pokazao i uvjerio nas kako jedna obična bijela maska preko lica može biti zastrašujuća tako da taj aspekat filma je izrazito dobitan, tri različite, ali jednako strašne i jezovite maske. Meni je osobno najviše ostao u sjećanju lik sa nekom maskom u stilu Jasona Vorheesa, izrazito sablasno, no svi su strašni, troje ih je te im u filmu uopće ne vidimo lice. Svi troje koji su odigrali strance su odlični, no najupečatljiviji dio ovog filma u glumačkom smislu mi je ipak nekako ipak prelijepa Liv Tyler u jednoj smrtnoj ozbiljnoj ulozi, možda čak i najzrelijoj u svojoj karijeri pokazujući da zna glumiti, da je talentirana i da zna jako dobro vrištati te da ima potencijal da bude nova “horror scream queen” dok Scott Speedman kao njezin muž nije loš, dosta je dobar.

The Strangers je jedan savršen i zastrašujuć prikaz kako teče prava igra između mačke i miša držeći publiku u strepnji i konstantnoj napetosti, kada čovjek gdje god krene se ne može sakriti jer su stranci svuda te da koristeći malu dozu nasilja, a veliku dozu napetosti se može uspjeti i napraviti jedan kvalitetan film. Jest da i naši likovi rade par blesavih scena, kada sve izgleda da bi veoma lako mogli pobjeći, nešto se sjebe i ne uspiju, no to definitivno ide na mlin samom filmu da je ko što sam i ranije rekao u konačnici: depresivan, realističan i zastrašujuć, a i na kraju krajeva, ljudi se baš i znaju u takvim momentima sjebati kad srce brzo lupa u strahu samo da bi preživjeli, dok bi u normalnoj situaciji sve bilo u redu i bolje bi reagirali. Još bih se samo htio osvrnuti na samu završnicu koja je izrazito napeta te sam pročitao dosta recenzija ljudi koji se žale ne samo da je loš, nego i to da ne saznajemo njihov motiv no to je meni i zastrašujuće i savršeno napravljeno kao što je i John Carpenter napravio sa Halloweenom: nismo saznali zašto Michael Myers ubija dadilje, sve saznajemo u vidu par riječi tzv. objašnjenja, no ništa konkretno ne saznajemo kao i ovdje te je sve to odrađeno da jednostavno čovjek ne zna zašto se to sve odvija, uz pomisao da pravog motiva i nema za takve strašne zločine, onako kad sve izgleda kao da je tako suđeno i kada pravog odgovora nema ostavljajući nas film sa jednom depresivnom i tužnom završnicom kada film jedino i tek tada postaje malo krvav, uz dašak ironije te samim krajem koji je zastrašujuć do bola! U globalu, The Strangers je jedan perfektan horror film, film koji igra na kartu napetosti i atmosfere uz minimum prikaza krvi, srljanja, itd… Meni u top 5 horrora ovog desetljeća. Dugo vremena me nije neki novi horror ovako oduševio i zastrašio da sam stalno bio u iščekivanju što će se slijedeće dogoditi, kako će se razviti situacija te kako će film završiti stavljajući me na razmišljanje o nasilju, o tome kako ovakve stvari se u svijetu odvijaju te kako film savršeno teče od samog početka do kraja. Nastavak je najavljen za 2011. godinu tako da slijedi nastavak na priču što jedva čekam vidjevši kako me ovaj film oduševio. Toplo ga preporučujem onima koji vole prave horrore te onima koji žele biti prestrašeni, baš kako je jedan kritičar i rekao: toliko je zastrašujuć da može spriječiti osobu da se ikad kući vrati, stoga za pogledati i prosuditi je li ugodno uvijek u kući te kako veli Edo Majka u svojoj pjesmi: Jesmo’l Sami?

10/10 Atmosferičan, napet i genijalno napravljen horror film! Jedan od najboljih novijeg doba!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Originalno trebao izaći u ljeto 2007. godine te nakon čak 2 odgađanja film je izašao u kina 30.5.2008. godine.

Mark Romanek je prvotno trebao režirati film.

Liv Tyler je patila od upale krajnika tokom snimanja filma.

Scenarij je prvotno nosio naziv “The Faces”.

Baziran na Keddie Resort ubojstvima koja su se dogodila 1981. godine u sjevernoj Kaliforniji.

Prema riječima Liv Tyler, završnica filma je sadržavala daleko više interakcije i dijaloga između ubojica te žrtava u originalnom scenariju, no opet prema riječima redatelja Bryana Bertina, odlučio je maknuti to kako bi same ubojice održao misterioznima i jezivima.

Bryan Bertino je rekao da je film inspiriran Manson ubojstvima iz 1969. godine.

Prema riječima redatelja Bryana Bertina, film je djelomično inspiriran jednim događajem koji je obilježio njegovo djetinjstvo. Jedne noći stranac dođe na njegova vrata, pitajući za nekoga tko tamo nije pa je stoga otišao. Kasnije je Bertino saznao da je većina kuća te noći u njegovom susjedstvu bilo opljačkano.

Pjesma Mama Tried koja se može čuti par puta u filmu je hit Merle Haggard and the Strangers iz 1968. godine.

The Initiation (1984.)

TAGLINES:

. . the night new blood is pledged.

They pledge themselves to be young, stay young…and die young.

Be young stay young… and die young.

ŽANR: slasher, triler

REDATELJ: Larry Stewart

SCENARIST: Charles Pratt Jr.

GLUMAČKA POSTAVA: Daphne Zuniga, Vera Miles, Clu Gulager, Marilyn Kagan, Robert Dowdell, itd…

GODINA IZLASKA: 1984. godina

VRIJEME TRAJANJA: 97. minuta

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

UKRATKO RADNJA:

Kelly Fairchield je mlada djevojka koja od još od malih nogu pati od nasilnih noćnih mora koja uključuju njezine roditelje. Unatoč napretku u istraživanju noćnih mora, njezino stanje se pogorša tjekom “Hell Week” inicijacije Delta Ro Kai sestrinstva održane u trgovačkom centru njezinog oca. U kasnovečernjim satima, Kelly zajedno s prijateljicama provaljuje u trgovinu neznajući da se u istoj nastanio psihotični serijski ubojica. Zarobljena u novoj noćnoj mori, Kelly se mora boriti za opstanak kada misteriozni luđak počinje ubijati njezine prijatelje, jednog po jednog…

RECENZIJA:

80-te su bile plodno razdoblje za slashere i do dana današnjeg zlatno razdoblje ikad za slasher žanr. Film The Initiation iz današnje recenzije je još jedan u nizu slashera iz tog vremena kada je nakon Halloweena, a naročito Friday The 13th, ne svaki mjesec nego čak svaki tjedan neki novi slasher izlazio. The Initiation je vjerujem većini jedan dosta nepoznat naslov, no po svemu zaslužuje da ga se spomene jer je u pitanju jedan pa skoro odličan film, ako ne i bolji od nekih poznatijih slashera iz tog razdoblja te me jako dojmio. Izašao 1984. godine, na prvi pogled film ne nudi ništa novo već koristi klasičnu slasher formulu, no opet uz sve to on koristi jednu dozu kreativnosti, posebnosti, sjajnu glume i krvava ubojstva koja će zadovoljiti svakog fana slashera. Dosta slashera tog vremena je odlučilo ili neki događaj ili blagdan zaokupiti (primjer My Bloody Valentine, pa Friday The 13th, itd…) tako da je i ovaj uzeo pod svoju ruku nešto i to inicijaciju, u ovom slučaju ulazak djevojke i službeno u kultno društvo djevojaka sestrinstva uz razne tajnovite događaje koji su se događali u prošlosti koji igraju veliku ulogu u filmu. Kada bi morao u par riječi ga okarakterizirati rekao bih mješanac Happy Birthday To Me 1981. godine te Friday The 13th iz 1980., iako bi se tu dalo napomenuti i Chopping Mail iz 1986. godine (čisto zbog lokacije zadnje polovice flma). Kada spominjem Happy Birthday To Me prvenstveno mislim jer je ovo film koji je slasher u svakom pogledu, no opet neobičan jer ima dosta elemenata trilera i misterije, dok je Friday The 13th najbolji primjer brutalnosti ovog filma. Film je također jedan u nizu koji spada u sorority slashere započete odličnim Black Christmasom iz 1974. godine preko The House On Sorority Row 1983, te iako nije bolji od Black Christmas, po meni je daleko bolji od The House On Sorority Row.

Film je dosta neobičan i čudan i to se već vidi u samom početku, jedna dosta zastrašujuća i efektna scena koja izgleda nevjerovatno jer kao i u dosta horrora tog vremena uviđamo nešto što se dogodilo u prošlosti, da bi onda otišli na sadašnjost tako da treba tu dosta da se pohvataju konci jer je radnja dosta zamršena, no nimalo dosadna. Film bih također mogao podijeliti na dva dijela: prvi koji igra kao neka teen komedija, dok zadnji dio kao istinski pravi slasher. Da, ovaj film je dosta neobičan i po tome. Na jedan dosta neobičan način je odlično ukomponirao komediju u stilu recimo The Revenge Of The Nerds koji je izašao čak iste godine te savršenog slashera (kakvog bi svatko poželio) u zadnjoj polovici, tako da u prvom djelu filma imamo prikaz jednog fakulteta, sestrinstva što igra veliku ulogu jer se glavna bit filma vodi oko glavnog lika Kelly Fairchield koja se sprema za inicijaciju te koju je odlično odglumila prelijepa Daphne Zuniga. Daphne Zuniga je inače i počela u slasher žanru filmom The Dorm That Dripped Blood 1982. godine, no u kojem se nije naročito iskazala te je imala jednu dosta malu ulogu no ovdje je konačno zasjala, ovo joj je jedna od najboljih filmskih uloga prije nego se proslavila kasnije u poznatoj seriji Melrose Place, itd… Njen lik je okosnica filma te ju je zanimljivo pratiti kroz šta sve prolazi do samog kraja filma uključujući razne noćne more, flashbackove iz djetinjstva, život sa prijateljima te naposljetku borbe za živu glavu. Redatelj filma jest Larry Stewart te je ovo bio njegov prvi i jedini film u karijeri koji je obavio sjajan posao što se tiče režije prezentirajući cijelu priču uz dosta napetosti i misterije u štihu Happy Birthday To Me, sviđa mi se ton filma, brutalnost ubojstava te izbor raznoraznih lokacija od bolnice do shopping centra tako da treba dosta paziti na radnju i priču da bi se povezali konci jer je scenarij Charlea Pratta Jr. dosta zamršen, u par situacija besmislen, ima tu baš dosta toga što na prvo oko ne izgleda na svom mjestu što do samog kraja još se samo malo više zakomplicira u radnji te bi nekom moglo smetati i taj humor te to što akcija što se tiče ubojstava u punom izdanju kreće tek u zadnjoj polovici filma (zadnjih 30-40 minuta).

U tom prvom djelu ni nema puno ubojstava (ima čini mi se samo jedno te već tad uviđamo ubojicu tako samo što vidimo njegove ruke te da nosi neke čudne bolničke rukavice), dakle ništa specijalno definirano, no u redu je te do kraja filma počinje razni alat koristiti. Film od samog početka više igra na jednom psihološkom nivou, detaljnom upoznavanju likova (naročito glavnog lika) uz već spomenuti humor koji se dosta javlja u prvoj polovici filma, tako da imamo tu dosta otkačenih scena što se tiče i priče o seksu, načinu pričanja, opijanja, itd… Dakle dosta smiješan je i sam dijalog što je dosta neobično jer većina slashera i iz tog vremena, a naročito danas slabo kombiniraju humor na pravi način no ovaj to čini i to kvalitetno, jedan je od najboljih primjera takve kombinacije tako da film zapravo u nijednom momentu i nije dosadan već je zanimljiv dok se ne događaju ubojstva, filmovi kao što su Just Before Dawn ili The House On Sorority Row dok ubojstava nema su full dosadni, no ovaj to svakako nije, naročito bih spomenuo jednu scenu sa nekim dečkom sa faksa u tom djelu vezanu za lik Daphne Zuniga koja prvotno počinje dosta napeto, a završava dosta smiješno (čak sam ju jedno 3-4 puta premotao zbog toga kolko je dobra scena, i što je napeta, smiješna, al i zbog toga što Daphne uviđamo u oblaćenju, a ženska stvarno ima zgodno tijelo što me podsjeća i na to da spomenem da se u filmu u par scena pojavljuju sise i to dosta dobre, prirodne sise što možda nisam očekivao, no svakako me iznenadilo ugodno uz prikaz par dosta općenito zgodnih treba. Gluma u globalu je na jednoj zavidnoj razini, uz već spomenutu Daphne Zunigu tu imamo i par glumaca koji su se proslavilu u par kultnih horrora, Clu Guluger iz Return Of The Living Dead te Veru Miles iz Psycho kao roditelji Kelly Fairchield te odlični Peter Read kao čovjek koji pomaže da Kelly što lakše prebrodi noćne more i traume iz djetinjstva. U zadnjoj polovici filma kreće makljaža u full slasher izdanju i to na jednoj dosta neobičnoj lokaciji i to na jednom visokom nivou, odnosno zadnja polovica filma se odigrava u nekom velikom shopping centru gdje ubojstva u velikom luku se počinju događati uz već klasičan način da nitko isprve ne primjeti da netko ubija, do zadnje žrtve Kelly kada situacija biva sve napetija i napetija.

Ubojstava u tim momentima ima mnogo, kvalitetna su i krvava kao u Friday The 13th tako da se čak ni jedan veliki majstor make up efekata kao što je Tom Savini ne bi postidio tako dobrih efekata, naročito mi je dobro ubojstvo lukom i strijelom (nešto što je iste godine kvalitetno odradio i Silent Night, Deadly Night). Twist pred sam kraj filma vezan za ubojicu je totalno neočekivan, dakle teško ga se može predvidjeti, te ono što ono mogu reći za njega da je u duhu twista u Happy Birthday To Me, dakle taj štih, zapravo ne bi se čudio da je u cjelosti taj film utjecao na ovaj (normalno u pozitivnom smislu to govorim). No za razliku od onog koji je isto wow neobičan ovdje mi je besmislen taj twist, iako je odlično odrađen te ostavlja gledatelja u misli, WTF? jer je ko što rekoh radnja u globalu malo teška za pratiti i shvatiti tko tu koga, zašto, itd… tako da je taj twist možda još malkoc to sve zakomplicirao, no kraj je stoga i više nego zadovoljavajuć te je pozitivan za razliku od Happy Birthday To Me koji završava u dosta napetom i nepredvidivom tonu. U konačnici, film mi se svidio, izuzetno je dobar slasher u pitanju, pravi primjer odlične kombinacije humora i horrora, sjajne glume i krvavih ubojstava, no malo ga je previše srozao jedan dosta teško shvatljiv scenarij koji je u dosta situacija zakomplicirao radnju tako da zbog toga nema savršene ocjene, već malo manje od toga, no i dalje mi se jako svidio film, čak i daleko više od nekih poznatijih naslova iz tog vremena kao što su The Prowler te The House On Sorority Row, jedan od najboljih i najbrutalnijih slashera tog vremena koji spada u samu kremu 20 najboljih slashera 80-tih te po meni uz Black Christmas najbolji sorority slasher film ikad!

8/10 Iznenađujuće zanimljiv i napet slasher, jedan od najboljih iz 80-tih!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Prvi film Daphne Zunige u glavnoj ulozi.

Filmski debi Hunter Tylo.

Prvotni izbor za redatelja nije bio Larry Stewart već netko drugi, no kako je snimanje filma kasnilo po rasporedu te je bio premašen budžet tada su producenti filma doveli Larrya Stewarta.

Dolls (1987.)

TAGLINES:

They want to play with you.

They walk. They talk. They kill.

ŽANR: horror

REDATELJ: Stuart Gordon

PRODUCENTI: Brian Yuzna i Charles Band

SCENARIST: Ed Naha

GLUMAČKA POSTAVA: Guy Rolfe, Hilary Mason, Stephen Lee, Ian Patrick Williams, Carolyn Purdy Gordon, itd…

GODINA IZLASKA: 1987. godina

VRIJEME TRAJANJA: 77. minuta

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

UKRATKO RADNJA:

Grupa putnika (kćer Judy, njezin otac te maćeha) zbog oluje u kojoj im je zapeo auto odluče provesti noć u obližnjoj velikoj kući kojoj su vlasnici jedan stariji bračni par koji proizvode lutke. Njima se još pridruže i troje mladih koji zbog istih razloga odluče provesti noć u misterioznoj kući. Kada kćer Judy primjeti da su lutke žive počinju čudne stvari da se događaju po kući, tijela se počinju nagomilavati u noći koju nitko neće skoro zaboraviti!

RECENZIJA:

Kako sam teški ljubitelj horrora sa lutkama nakon dosta odgađanja odlučih pogledati ovaj film. Ono što me prvotno iznenadilo jest kad sam vidio da je redatelj filma Stuart Gordon, da, Stuart Gordon, čovjek koji je prije ovog filma snimio par poprilično bolesnih horrora kao što su legendarni Re-Animator 1985. godine, a godinu kasnije još bolesniji From Beyond. Stuart Gordon je čovjek koji je odličan redatelj, ljubitelj poznatog horrora pisca Lovecrafta i koji je baš poznat po tim horrorima (navedeni naslovi su upravo i ekranizacije Lovecrafta) te teži prikazu dosta krvi, nasilja itd… nešto slično kao Sam Raimi (i po kvaliteti i viziji) tako da me ugodno iznenadilo vidjeti ovako nešto totalno drugačije iz njegove radionice. Čak je i doveo skupa poznatog producenta i prijatelja Briana Yuznu koji je s njim radio na navedenim filmovima da producira film što je već samo po sebi zagarantiran uspjeh po kvaliteti. Film je totalno drugačiji od bilo čega što je Gordon do tog momenta napravio, a i kasnije. Dugačak svega 77 minuta brzo proleti te mi nije smetalo uopće što je tako kratak, iako filmu ne bi škodilo da je dodano još nekoliko minuta. Film je snimljen 1985. godine, no zbog cijele post produkcije i izvedbe s lutkama nije izašao do 1987. godine kada su horrori s lutkama bili strašno popularni, npr. Curtains 1983. godine, pa i Poltergeist isto pomalo 1982. godine, odlični Magic još 1978. godine je napravljen, al ono što još više vrijedi napomenuti jest da je ovaj film pokrenuo jednu pravu malu revoluciju što se tiče horrora s lutkama te nakon ovog filma izašao je godinu dana kasnije Child’s Play sa čuvenim Chuckyem te još godinu dana kasnije čuveni Puppet Master, itd… te su oba filma bila mnogo inspirirana ovim filmom. Nažalost film nije pokupio pravu pažnju i slavu što je velika šteta jer film po svemu spada u istu ligu sa navedenim naslovima.

Ono što je super za film jest to da iako je napravljen sa malo novaca te slabom produkcijom to se gotovo i ne vidi što samo pokazuje koliko je film dobar i uvjerljiv, pa i to da izgleda ko da je skuplje napravljen nego što zapravo jeste. Snimljen u Italiji baš ima onako neki feel talijanskog horrora, stilski je na nivou te se vidi od gotovo samog početka da je ovo totalno ko što rekoh jedan drugačiji film od svih koje je napravio Stuart Gordon i prije, a i nakon ovog filma te da je htio publici pokazati da može nadmašiti samog sebe u prikazu nečeg novog te da može zastrašiti publiku i bez puno krvi, prikaza nasilja, itd…. Radnja filma je poprilično jednostavna, no brutalno zastrašujuća i posebna, kao neka bajka o moralu, u duhu bajki braće Grimm o nevinosti mladih prikazanih kroz ljubav, mržnju, te naposljetku ubojstvo, o tome kako treba održati ljubav prema lutkama i nevinost, inače nećeš dobro završiti. Uvod filma je odličan, uvodna scena je možda čak i najbolja koju sam ikad vidio u nekom horroru sa lutkama, a vidio sam ih dosta, jako zastrašujuće. Sviđa mi se kako je film krenuo te što nam je kasnije predstavio što stvarno spada u klasik horror žanra po pojavi, od nevremena, odnosno oluje, auto koji zapne u blatu, a da ne pričam velika i misteriozna kuća koja skriva puno tajni, no opet Gordon to kvalitetno prezentira tako da cijela priča izgleda uvjerljivo sa daškom crnog humora i što je najbitnije zastrašujuće! Atmosfera je od početka sjajna i glavni predvodnik u filmu. Mislim da je i više nego dovoljno prikaz sablasne velike kuće pune soba sa velikim hodnicima u kojima su lutke i igračke (dakle dosta poigravanja sa mrakom imamo, napetost na svakom koraku) i to sve pojačano jednom jezivom glazbom koja nosi ovaj film i servirana je u full napetim situacijama. Radnju pratimo od samog početka kroz oči djevojčice, njen pogled na društvo koje naglo odraslo, koje je bahato i koje je očito zaboravilo prebrzo kako je to vjerovati da bilo što na svijetu postoji. Film bi se najlakše mogao okarakterizirati kao horror film o lutkama uz priču o ukletoj kući te djevojčici koja po prvi puta osjeti sreću tako da sve to izgleda ko što sam već rekao neka bajka i to dosta jezovita bajka što i priliči tome da i gledamo radnju baš iz njene perspektive.

Od samog početka točno uviđamo naše likove tako da se da tu pretpostaviti tko je dobar, a tko je zao, odnosno tko bi mogao nastradati, a tko ne. Likovi ko likovi su solidni, naročito stari par i vlasnici kuće kojeg su odigrali fenomenalno Guy Rolfe i Hillary Mason, baš onako jezoviti starci sa britanskim naglaskom, te Carrie Loraine kao mala Juddy. Od ostalih likova mi je zapravo najjadnije bilo vidjeti dvije trebe obučene kao Madonna, dok mi se u jednu ruku i svidio Stephen Lee kao Ralph, smiješan i zbunjen mladić koji je nosioc crnog humora, dok roditelje male Judy neću ni komentirati jer mi nisu nešto baš. Prva polovica film djeluje možda malo usporeno, no sasvim dovoljno da uvidimo likove te da ih upoznamo, naročito kad se svi skupe za stolom što savršeno postavlja ton za ostatak filma te nagovješćuje da nekakvo zlo će se dogoditi. Specijalni efekti su maestralno napravljeni, i dan danas izgledaju brutalno dobro i kvalitetno, dakle nikako outdated. Lutke su zastrašujuće i to doslovce! Kombinacija kompjuterske animacije i pravih porculanskih lutaka koje na kraju izgledaju kao prave živuće porculanske lutke. Izuzetno dobro izvedeno sa malim budžetom te se na dosta detalja pripazilo da izgledaju savršeno. Ubojstva su jezovita, servirana u pravim momentima, ne previše nasilna i brutalna (dakle ništa kao Gordonov Re-Animator ili From Beyond), no opet inovativna da prestraše gledatelja, posebno kad njih više više krene u akciju. U par situacija me moram priznati dobro protreslo to što sam vidio jer film ima dosta zastrašujućih scena od kojih bi posebno izdvojio kao najdraže ubojstvo sa malim vojnicima, jako dobro. Lutaka ima mnogo u filmu, stvarno jako puno, od neke lutke pod imenom Punch, ima čak i dosta općenito igračaka, dakle  jedna velika galerija svega i svačega (slično kao Puppet Master) samo što je ovdje malo još i zastrašujuće, nitko se specijalno ne ističe te mi se stvarno sviđa ta facijalna ekspresija lutaka, njihov pogled, a da ne pričam okreti glavom što stalno rade.

Scenarij mi se nije toliko svidio, inače scenarist filma jest Ed Naha kojem je ovo jedini komercijalni uspjeh i koji je inače poznati pisac sci-fi knjiga, dok su Gordon i Yuzna briljirali on nije baš jer mislim da je mogao biti i bolji u vidu da više saznamo o lutkama, njezinim vlasnicima i moćima koje imaju, dakle neki konkretni odgovori, razrada i uvid u cijelu situaciju, to mi je falilo no sviđa mi se cijeli film u globalu jer kolko god bio on horror film o lutkama, opet nije kao svakidašnji takav tip horrora, već je dosta neobičan, kao neka bajka, ima duh djetinjstva, uz dašak crnog humora i sa jasnom moralnom porukom čine ovaj film unikatnim uz naravno same lutke koje su jezovite. Završnica je briljantna sa svim tim lutkama i igračkama, ima tu čak i jedan mali twist, dok je sam kraj totalno neočekivan, no prezentiran opet u jednom pozitivnom duhu koji zadovoljava uz jednu jasnu poruku, uz zadnje prizore koji su jezoviti te sam kraj zasigurno ostavlja prostor za nastavak kojeg je Stuart Gordon planirao, no nikad nije došao u realizaciju što je šteta jer vjerujem da se mogao izgraditi neki serijal od filma. Dolls je jedan izuzetno dobar, zastrašujuć i kvalitetno napravljen horror sa lutkama, uz Child’s Play i Puppet Master najbolji horror sa lutkama iz 80-tih, iako mi je malo slabiji od Child’s Play ukupno gledajući je jedan od općenito najboljih horrora 80-tih koji je mogao biti još i bolji da je imao malo kvalitetniji i razrađeniji scenarij, no i dalje mi se jako svidio, preporučam ga svima koji vole ovaj podžanr horrora i koji hoće vidjeti kako se može napraviti jedan prejeben horror sa malo para, a i također za sve fanove Stuarta Gordona, u jednom drugačijem, ali jednakom dobrom svjetlu!

8/10 Jezovit i kvalitetan horror sa lutkama, jedan od najboljih ovog podžanra!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Snimljen zapravo prije slijedećeg Gordonovog filma From Beyond (1986.) te je sniman na istim setovima, no izdan je godinu kasnije zbog post produkcije te namještanja svih specijalnih efekata na lutkama.

Guy Rolfe je za svoju ulogu filmu morao obojati kosu u bijelo te nije bio baš zadovoljan kada je uvidio da mu je kosa ispala žute boje.

Zvukovi šaptanja lutaka su napravljeni od strane raznih prijatelja i obitelji Stuarta Gordona, uključujući njegove djece te žene Carolyn Purdy-Gordon.

Stuart Gordon je u jednom trenutku bio zainteresiran da napravi tj. režira nastavak ovog filma.

They Live (1988.)

TAGLINES:

Who are they? And what do they want?

You see them on the street. You watch them on TV. You might even vote for one this fall. You think they’re people just like you. You’re wrong. Dead wrong.

ŽANR: sci-fi, horror, akcija,

REDATELJ: John Carpenter

PRODUCENT: Larry J. Franco

SCENARIST: John Carpenter

GLUMAČKA POSTAVA: Roddy Piper, Keith David, Meg Foster, Raymond St. Jacques, Peter Jason, itd…

GODINA IZLASKA: 1988. godina

VRIJEME TRAJANJA: 93. minute

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 3,000,000 $

UKRATKO RADNJA:

Usamljeni lutalica pod imenom George Nada dolazi u nepoznati grad u potrazi za poslom. Nakon prvotnih neuspjeha uspijeva pronaći posao na gradilištu, gdje upozna Franka, koji mu ponudi smještaj u prihvatilištu za siromašne, u čijoj blizini i sam stanuje sa svojom obitelji. Nada prihvati ponudu i useli se u prihvatilište dok ne pronađe neki stan, no odmah po dolasku počinje primjećivati neke sumnjive stvari te da svijet možda ipak nije onakav kakav prvotno izgleda.

RECENZIJA:

Kako sam odgledao dosta filmova Johna Carpentera jednog dana odlučih pogledati i ovaj film kojeg pored toliko drugih primamljivijih naslova nisam do tog momenta pogledao te ono što mogu reći jest šteta što ga nisam i ranije pogledao jer je u pitanju jedan ultra zabavan i originalan film. Snimljen 1988. godine kada Carpenter možda nije bio na vrhuncu slave i đira kakvom je bio krajem 70-tih i početkom 80-tih nakon remek djela kao što su An Escape From New York i The Thing, no i dalje su u pitanju zlatne 80-te kada je Carpenter štancao klasike tako da je Carpenter ovdje obavio sjajan, rekao bih čak maestralan posao uz budžet od 3 milijuna $ stvorivši jedan nezaboravan klasik. Sam film je jedan od najpodcjenjenijih filmova ikad koji zaslužuje daleko više pozornosti i slave te ko što je već slučaj sa većinom ostalih njegovih filmova, podbacio je na kino blagajnama. Film je nevjerovatno dobar, pomalo blesav i može se shvatiti kao napad na politiku Ronalda Reagana, tadašnje posrtajuće ekonomije 80-ih, te pohlepe i konzumerizma najizraženijeg u američkim visokim krugovima, a i zasigurno još više ga shvatiti kao jedno veliko upozorenje na današnje stanje koje vlada SAD-om.

Sam Carpenter je u filmu pomiješao svega živog od znanstvene fantastike, horrora, akcije i tone crnog humora te je sve to tako majstorski napravio da je film na kraju i više nego uspio. Carpenter je filmu podario i jedan ultra zabavan scenarij koji je svoju inspiraciju pronašao u kratkom djelu “Eight O’Clock in the Morning” Raya Nelsona. Onako kako sam ja film shvatio jest kao jedan oblik odgovora te sam film progovara o nečem sličnome što je Stanley Kubrick napravio sa A Clockwork Orange 1971. godine, a i bogami i čak još više na The Videodrome 1983. godine Davida Cronenberga (iako bi se tu mogao spomenuti i klasik Georgea Romera The Night Of The Living iz 1968. godine u vidu opće paranoje i straha) jer sva tri filma nekako o jednoj kontroverznoj temi koja se tiče sviju nas pričaju uz dosta kreativnosti, posebnosti i stavljanja ljudi na mišljenje, normalno svaki film sa svojom radnjom, no ta srž je ista: upravljanje i kontroliranje nečijim životom, nagoviještaj današnje situacije, loša politika, itd… Carpenter je za film kao i inače za većinu svojih filmova skladao i glazbu uz pomoć Alana Howartha tako da tu imamo jednu dosta čudnu temu koja je miks gitare, sintisajzera, čak i usne harmonike koja dosta pridonosi filmu. Nije upečatljiva kao recimo Halloween ili The Fog, no dobra je. Tematika ko što rekoh je dosta zabavna i prikazana uz dosta satire i crnog humora o svemircima koji žive među nama, izgledaju kao ljudi no nisu te uveliko utječu na nas, na naš život, razmišljanje, praktički kontroliraju naš život tako da je cijeli svijet zapravo jedna iluzija. Sam film je može se reći i inspirirao kasniji veliki filmski hit The Matrix iz 1999. godine, iako je prvotna razlika to što je Carpenter film prikazao kao jednu čistu akcijsku sci-fi satiru, dok je The Matrix malo drugačije prikazao uz možda čak i jedan ozbiljniji ton, ali također uz dosta akcije. Sam film možda malo sporo kreće u početnom djelu te u samom početku uviđamo siromaštvo u SAD-u te nagovještaj neke teške katastrofe, no jednom kad akcija i zabava krenu sa jednom nabrijanom atmosferom sve kreće ka jednom vrhunskom spektaklu sa glavnim likom priče Georgeom Nadeom, čovjekom koji je izgubio posao i koji hoće samo da pronađe novi posao u svijetu kojem će tek da spozna koliko je nevjerovatan i da nije onakav kakav se prvotno čini.

Film je sad već vjerujem zasigurno poznat svima koji su ga pogledali po kultnoj rečenici “I have come here to chew bubble gum and kick ass…and I’m all out of bubble gum” koja meni spada u jednu od najboljih one linera koje sam ikad čuo u nekom filmu i što je još zanimljivo reći jest da taj one liner zapravo nije ni bila u scenariju Johna Carpentera već je u pitanju čista improvizacija Pipera za što moram reći svaka čast. Dijalog je općenito odličan, od humora (Piper u trgovini viče trgovcu “You look like you should need to see a brazilian surgeon”) te čak i jedna dosta pametna i totalno istinita (“He who has the gold, makes the rules”) tako da se ima toga svačega za čuti. Piper iako prvotno možda ne izgleda kao pravi izbor za lik te iako je bivši hrvač izgleda dosta miran i normalno komunicira no zato odlično barata šakama, oružjem te je jedan sjajan lik, pravi pogodak za film uz jednu opičenu dobru frizuru (ko neka fudbalerka) i način pričanja. Uz Pipera u filmu se pojavljuje i ljubimac Carpentera Davida Keitha kojeg smo svi vidjeli u kultnom remek djelu The Thing 1982. godine koji također briljira u filmu u ulozi Franka. U filmu ko što rekoh prije ima dosta humora, satire, naročito mi se svidjelo kako je Carpenter prikazao svemirce kao bogataše koji kontroliraju svijetom putem novina i TV-a, tako da kad naš glavni junak obuče čudesne naočale uvidi da svijet nije onakav kakav izgleda, da ljudi nisu ljudi, da na kraju krajeva možemo živjetu u svijetu ne znajući što se to oko nas sve događa i s kime zapravo živimo i koga poznajemo i da ako se misli preživjeti čovjek se treba žestoko boriti. Specijalni efekti nisu nešto, no ne uzimam to filmu uopće za zlo jer i unatoč recimo tim lošim maskama svemiraca film i dalje izgleda impresivno dobro i zabavno uz čak i samu teleportaciju koja je dosta cool, daje onako jedan poseban 80′s štih u thrash maniri. Carpenter je također možda tu bespotrebno i bezveze dodao ženski lik Holly koju glumi Meg Foster koja mi je oduvijek nekako odbojna bila zbog tih svojih očiju, po meni bespotreban lik da bi i u jednom momentu izgledalo ko i neki kratki prikaz moguće ljubavne veze na što hvala Bogu film nije išao.

Jedna od kultnih i najboljih scena u filmu se događa negdje na sredini filma koja me doslovce impresionirala i koju sam premotao bar 3 puta da ponovo pogledam, jedna prava ulična tuča između naših glavnih likova Georgea i Franka, istinski kvalitetno i brutalno odrađeno, traje nekih 5 minuta, no stvarno je sjajno i vizualno prikazano, možda jedna od najboljih i najatraktivnijih tuča koje sam ikad vidio u nekom filmu što potpomaže k tome i činjenica da su svi udarci pravi bili osim u lice i međunožje. Osim te sjajne tuče u tim momentima sjajno se vidi i upornost Johna koji se ne predaje da dokaže Franku za naočale i svemirce, i unatoč svemu on se tuče samo da Franku dokaže da je u pravu i da shvati istinu. Ako i ovo sve nije bilo dovoljno Carpenter nam pridaje i jednu odličnu završnicu u štihu cijelog filma uz dosta paranoje, borbe sa svemircima i to sve uz dosta pucnjave, dakle prava doza akcije i napetosti uz jedan sjajan i pomalo smiješan kraj u kojem se nakratko pojavljuje i sam John Carpenter skupa sa Georgeom Romerom u ulozi filmskih kritičara koji kritiziraju sami sebe, dakle svoje filmove, da su kao eksploatatorima nasilja i koji su također svemirci. U globalu They Live je jedan ultra zabavan film Johna Carpentera, sad mi je postao u top 5 najboljih njegovih filmova, ima savršenu dozu akcije i crnog humora, na jedan poseban način prikazuje tadašnje vrijeme i predviđa što danas imamo u SAD-u uz otkačene glavne likove, dosta originalnosti, sjajne dijaloge te prejebenu završnicu. Jedina zamjerka mi je sporost u početku radnje, no ostalo sve mi je iznimno cool i odlično. Kritičari ga nisu baš nagradili kako treba što je šteta, izrazito je podcijenjen te je jedan od najzabavnijih i najotkačenijih filmova Johna Carpentera koji zagarantirano nudi tonu zabave, filmski klasik!

9/10 Ultra zabavan i originalan film, vrijedan gledanja i uživanja!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Rečenicu “I have come here to chew bubble gum and kick ass, and I’m all out of bubble gum” je dodao Roddy Piper. Prema riječima redatelja Johna Carpentera, Piper je uzeo rečenicu iz raznih ideja koje je imao u glavi za svoje intervjue za hrvačke mečove.

Tuča između Nade (Roddya Pipera) i Franka (Keitha Davida) je prvotno trebala trajati svega 20 sekundi, no Piper i David su odlučili odigrati tuču za prave lažirajući samo udarce u međunožje i lice. Pripremali su se za tuču 3 tjedna. Carpenter je bio toliko impresioniran da je odlučio produžiti scenu i ostaviti je na 5 minuta i 20 sekundi.

John Carpenter je stvarno htio jednog grubog i teškog individualca da igra Nadu. Odlučio je uzeti Roddya Pipera nakon što ga je pogledao u glavnoj ulozi u Wrestlemania III 1987. godine.  Carpenter se sjetio nastupa Davida Keitha u The Thing 1982. godine te je napisao ulogu Franka posebno za njega.

Black Christmas (1974.)

TAGLINES:

If this movie doesn’t make your skin crawl… It’s On Too Tight!

Christmas is coming early this year. And it’s murder.

The sort of Christmas you don’t dream of.

A Christmas of another colour brings a killer on the loose!

It was the Night, Before Christmas, and All Through the House, a Creature was stirring. The Stockings were Hung by the Chimney with care, but it was Hard to Say that St. Nick would be there. A Christmas of another Colour, brings a Killer on the Loose.

Have Yourself a Scary Little, Black Christmas. It’s Not at All Like the Ones You Used to Know.

He Knows When You’re Sleeping, He Knows if You’re Awake, He KNOWS…

It’s beginning to look a lot like — bloodshed! Christmas is almost here, and a deranged, axe-wielding psycho is terrorizing a sorority. As it happens, the mad murderer also makes obscene phone calls — and he lives right above the girls…

ŽANR: slasher, triler

REDATELJ: Bob Clark

PRODUCENT: Bob Clark

SCENARIST: Roy Moore

GLUMAČKA POSTAVA: Olivia Hussey, Keir Dullea, Margot Kidder, John Saxon, Marian Waldman, itd…

GLAZBA: Carl Zittrer

GODINA IZLASKA: 1974. godina

VRIJEME TRAJANJA: 98. minuta

ZEMLJA: Kanada

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 620,000 $

ZARADA: 4,053,0000 $

UKRATKO RADNJA:

Božićni su praznici u jedno maloj kanadskoj kući sestrinstva te sve izgleda veselo i pozitivno. Božićni duh prevladava, no ono što nitko od djevojaka ne zna jest da se kućom šulja jedan pomahnitali i poremećeni manijak koji ubija žene. Ubrzo počinju dobivati bolesno perverzne pozive koje u početku nitko ne shvaća ozbiljno, no kad jedna od njihovih prijateljica nestane uz ubojstvo jedne 13-godišnje djevojčice iz ulice svi postaju zabrinuti te se u cijeli slučaj uključuje i policija na čelu sa šefom, Kennethom Fullerom.

RECENZIJA:

Evo jednog filma kojeg sam dosad 3 puta čak pogledao i svaki put uživao u njemu. Vjerujem da većina vas nije nika čula za ovaj film, no pogleala je puno filmova inspiriranih ovim filmom, naročito prosječni pratitelji horror žanra, dok pravi  horror freakovi su zasigurno čuli za ovaj film i dobro ga poznaju. U pitanju je legendarni kanadski horror klasik Black Christmas iz 1974. godine koji je napravio jednu malu pravu revoluciju u svijetu horrora, naročito u svijetu slashera jer ovo je prvi pravi slasher film (ja ga tako poimam) koji je dodao i predstavio razne karakteristike i posebnosti koje su mnoštvo slashera kasnije uspješno ili neuspješno kopirali te gradili svoj uspjeh. Zasigurno najbolji primjeri odličnog slashera koji su izgradili svoj uspjeh na ovom filmu te vadili inspiracije iz njega su Friday The 13th i možda čak najočitiji primjer klasik Johna Carpentera Halloween koji je dosta toga uzeo iz ovog filma te u jednu ruku snažno poboljšao i doveo na novi nivo, no to ne znači da je ovaj film manje vrijedan ili nikakav. Jednako je odličan te ujedno jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih horror filmova svih vremena. Redatelj filma Bob Clark je očito bio ispred svog vremena i to se jako vidi u filmu i uz sam budžet koji je dosta mal on je izvukao maksimum i napravio remek djelo. Od cijele njegove karijere ovo je slobodno mogu reći njegov najvažniji film, ako ne i najbolji film kojeg je napravio uz još jedan odlični božićni film iz 1983. godine A Christmas Story. Ovo je jedan od prvih filmova koji je iskoristio Božić u negativnom kontekstu, tj. da u filmu nije sve med i mlijeko, komedija, zadovoljstvo s blagdanima, itd… nego je Bob Clark odlučio postaviti na Božić nešto totalno suprotno, od veliko doze napetosti, misterije, ubojstva, jednostavno kako i sam naslov sugerira, jedan mračan i nimalo pozitivan prikaz Božića.

Sam film počinje u veselom duhu ne odavši ništa da bi se nešto veoma loše moglo događati (uviđamo jednu standardnu Božićnu pjesmu, atmosfera je super i vesela, zabava u jednom sestrinstvu), no veoma ubrzo sve kreće polaziti u krivu. Spomenuo sam da je Bob Clark bio ispred svog vremena, e pa već u samom početku gradi jednu laganu atmosferu koja s vremenom postaje sve nepredvidiva i depresivna kombinirajući jednu dosta čudnu temu na klaviru (bas akordi na klaviru) koja baš dodaje jezi u filmu tako da svaka čast i skladatelju Carlu Zittreru uz krucijalno bitne elemente koje su kasnije obilježile kako slasher tako i općenito horror žanr od čudnih i zastrašujućih poziva na telefonu koje djevojke u sestrinstvu primaju do inovativnog korištenja kamere općenito i uz klasičan POV ubojice (kad čovjek zna da je netko tamo, al ne vidi ga) što su kasnije filmovi kao When A Stranger Calls uzimali te Friday The 13th, Halloween, itd… Sama radnja je jednostavna, ali neobično efektna i zastrašujuća možda zato jer je Bob Clark cijelu priču dosta uvjerljivo prikazao uz sam mračan prikaz Božića. Od samih poziva koji su nevjerovatno bolesni i vulgarni (gotovo slično pa me podsjetilo na The Exorcist koji je izašao godinu dana ranije što se tiče izbora riječi) do nekih izjava i općenito šumova preko telefona što stvarno uz spomenutu glazbu stvara jezu kod gledatelja. Još jedan uvjerljivi dio filma jesu likovi: fenomenalno su okarakterizirani, zanimljivi, dijalog je uvjerljiv i u par situacija čak i smiješan (scena sa likom Johna Saxona i jednim policajcem u policijskoj stanici vezana oko telefonskog broja kuće sestrinstva je urnebesno smiješna) i što je najbitnije da se čovjek suosjeća s njima u full napetim situacija i sve to zahvaljujući odličnom scenariju punom misterije te sjajnim glumcima (posebno glumicama koje su odradile svoj posao odlično te sve redom izgledaju ko “the girls next door”, prirodno lijepe i pametne) dakle nimalo napuhnuto, umišljeno, itd… što samo dodaje kvaliteti u ovom filmu te od samih glumaca moram spomenuti prelijepu Oliviu Hussey u glavnoj ulozi koja mi se baš dopala, Margot Kidder (kasnije zasjala kao Lois Lane u Supermanu) dok je ovdje pijanica te osoba dugog jezika te fascinantno dobrog i legendarnog glumca Johna Saxona koji je vjerujem svima poznatiji iz čuvenog horror serijala A Nightmare On Elm Street koji je ovdje čak i bolji te upečatljiviji nego u serijalu A Nightmare On Elm Street iako igra gotovo istu ulogu, dakle šerifa policije i to stvarno dobro u želji da shvati što se to događa sa kućom sestrinstva.

Bob Clark je odlično pomiješao karakterizaciju likova, osjećaj straha te samu napetost sa prikazom i poigravanjem mraka, sjene, itd… i što je jako bitno: u filmu nema nimalo krvi, nasilja, itd… što su neki slasheri kasnije pucali na takve stvari što je sjajno odrađeno uz zavidnu dozu finese te film nije dosadan nimalo jer dok ubojstava nema uviđamo život u kući sestrinstva, njihove odnose, da nije sve bajno u kući što se tiče njihova života, konstante telefonske pozive te čak imamo i mali prikaz ljubavne veze glavnog lika Jess i njezinog dečka koji će do kraja filma igrati sve bitniju ulogu. Ubojstva u filmu stvarno nema puno, no odlično su ubačena tako da nas film ne bombardira stalnim ubojstvima, nego prvo pričom, telefonskim pozivima pa zatim ubojstvima koja ovdje nisu nimalo primarni cilj filma, al i uz to što nisu krvava i naglašena baš su napeta i jeziva. Sviđa mi se kako i uz to što je film horror i dalje ima taj neki božićni duh (ljudi se gađaju grudama, djeca pjevaju božićne pjesme, prikaz bora). Ovo je također prvi film koji u tematici ima kuću sestrinstva (kasnije smo dobili filmove kao The House On Sorority Row i odlični The Initiation po tom šablonu). Bob Clark sa sjajnim POV ubojice je odlično prikazao strah u filmu te opću paranoju u kući koja sve više eskalira pred kraj filma te ubojicu ni ne vidimo u filmu, ne saznajemo ništa o njemu što je u jednu ruku i dobro i zastrašujuće uz samu pomisao da se netko u tvojoj kući skriva spreman da te napadne te me nije razočaralo u konačnici (vidimo ga tek jednom u sjeni te u jednoj situaciji kako viri kroz rupu, no cijelog nikako) te saznajemo da se zove Billy (sam film po tome je utjecao i na kultni slasher Silent Night, Deadly Night iz 1984 godine). Ubojica je dosta dobar, samo se šulja po kući uz njegov glavni teritorij: tavan kuće te najzastrašujuće u cijeloj priči po meni su telefonski pozivi kojih ima na tone u filmu i svaki je jeziv, dakle to je najvažniji ključ terora u kući. Dosta si toga gledatelj sam u glavi stvara sliku jer nije dosta toga prikazano uz već sam spomen i ubojice misleći si tko je taj manijak i kako može takve stvari raditi, da se ne zna čak ni motiv svih njegovih ludosti. Sam film se poigrava i s time da da ipak bude  i ponešto sumnjivaca sa strane i misterija u igri da osoba i unatoč svim mogućim informacijama o ubojici strepi misleći si da nije netko drugi još u igri tj. tko bi to mogao biti jer reakcije pojedinih likova baš još onako dodatno malo zakompliciraju radnju da čovjek ipak bude fokusiran na sve do samog kraja.

Atmosfera je od gotovo samog početka depresivna te sve napetija i napetija do samog kraja što moram napomenuti odnos ubojice i općenito žrtava u ovom filmu jer nije klasičan ko u ostalim slasherima što smo imali priliku vidjeti, niti vidimo ubojicu, niti je nešto posebno izražen taj odnos, same žrtve nisu ni svjesni ubojice oko sebe (naročito već spomenuta final girl koja ga spazi tek pred sam kraj filma) tako da tu na tren dobivamo pred kraj jednu kratku borbu preživljavanja i bijega od ubojice koja ko što rekoh nije kao u kasnijim slasherima, no zadovoljan sam. Završnica je dosta mračna, nepredvidiva te je sam kraj genijalno jeziv, jedan od najboljih krajeva u nekom filmu kojeg sam ikad vidio, prizori koji se motaju na kraju su prejebeni uz zadnju scenu skupa sa zvukom telefona koja je neprocjenjivo dobra, pravi prikaz filma koji je od početka do kraj jeziv i zastrašujuć. Kako to danas obično biva u Hollywoodu i ovaj film je dobio svoj totalno nepotreban remake koji je sve samo ne dobar. Black Christmas jedan od najboljih i ko što rekoh prije najznačajnijih slashera ikad,u top 5 najboljih horror filmova koji imaju u tematici Božić te uz My Bloody Valentine najbolji kanadski slasher ikad. Stvarno ga je vrijedno pogledati ne samo zbog svog utjecaja na žanr već što je stvarno u pitanju jedan iznimno kvalitetan film, mračan, nepredvidiv i odličan u svakom segmentu. Klasik za sva vremena i obavezna domaća zadaća za sve fanove slasher i općenito horror žanra!

10/10 Jedan od najboljih i najutjecajnijih slashera ikad, vječni klasik!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Uloga gospođe Mac je bila ponuđena Betti Davis.

Uloga Petera je bila prvotno ponuđena Malcolmu McDowellu, no on ju je odbio.

Edmond O’Brien je trebao glumiti poručnika Fullera no zbog zdrastvenih problema (srce) je morao odustati od uloge, te ga je u zadnjem trenutku zamjenio John Saxon.

Gilda Radner je trebala igrati ulogu Phyllis Carlson, no odustala je mjesec dana prije snimanja zbog obaveza prema showu “Saturday Night Live”.

Skupina ljudi odgovorna za mnogobrojne glasove koje je slao ubojica preko telefona u nju upadaju i: Bob Clark, Nick Mancuso i par žena.

Originalni naziv filmskog scenarija je bio Stop me, no Bob Clark je bio taj koji je izmislio ime Black Christmas za film govoreći kako mu se dopadala ironija događanja nečeg mračnog tokom takvog blagdana.

Cijenjen među horror fanovima kao prvi film koji je izmislio popularni stil poziv ubojice iz kuće.

Poznat i pod nazivom Silent Night, Evil Night.

Priča za film je navodno inspirirana serijom ubojstava koja su se dogodila u Montrealu, Quebecu oko Božića.

Snijeg viđen van kuće sestrinstva je zapravo bio lažan, jer iznenađujuće je bilo malo snijega u vrijeme snimanja.

Snimljen u 40 dana.

Prema riječima Boba Clarka originalni scenarij za film je sadržavao scene ubojstva daleko grafički jače, no Clark je osjetio da bi bilo daleko efektnije da se ton i prikaz ubojstava smanji te da sveukupno izgleda suptilnije na ekranu. Scenarist Roy Moore se složio zatim s njim.

A Clockwork Orange (1971.)

TAGLINES:

Being the adventures of a young man … who couldn’t resist pretty girls … or a bit of the old ultra-violence … went to jail, was re-conditioned … and came out a different young man … or was he ?

Being the adventures of a young man whose principal interests are rape, ultra-violence and Beethoven.

The Breakthrough Presentation Of Stanley Kubrick’s Clockwork Orange For The Millions Who Were Not Allowed To See It Until Now!

ŽANR: sci-fi, drama

REDATELJ: Stanley Kubrick

PRODUCENT: Stanley Kubrick

SCENARISTI: Stanley Kubrick i Anthony Burgess

GLUMAČKA POSTAVA: Malcolm McDowell, Warren Clarke, Michael Bates, James Marcus, Michael Tarn, itd…

GODINA IZLASKA: 1971. godina

VRIJEME TRAJANJA: 136. minuta

ZEMLJA: UK/USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 2,2 000,000 $

ZARADA: 26,589,400 $

UKRATKO RADNJA:

U socijalnoj državi budućnosti, Alex  zao mladi huligan, spava čitav dan i provodi noći lutajući gradom sa svojim drugovima, napadajući nevine ljude na ulicama i u njihovim domovima. Nakon što ga policija napokon zarobi, Alex prolazi kroz rehabilitaciju u formi terapije odbojnosti, jednako brutalne i strašne kao bilo koji njegov prijestup.

RECENZIJA:

Vrlo sam sretan i ponosan što sam pogledao nedavno po prvi put ovaj film i što ga eto sad imam priliku recenzirati, čuveno remek djelo Stanleya Kubricka A Clockwork Orange (prevedeno Paklena Naranča) iz 1971. godine. Pogledao sam ga prije nekih 10-tak dana i toliko me oduševio da mi je sada postao omiljeni film Stanleya Kubricka. Film je rađen prema istoimenom romanu Anthonya Burgessa te kad je izašao daleke 1971. godine je izazvao toliko kontroverze i nerazumijevanje kod većine kritičara što danas izgleda možda dosta smiješno i to prvenstveno zbog nasilja kao i ostali kultni filmovi iz tog vremena (The Last House On The Left, Straw Dogs, itd…) koji je popularizirao ovu tematiku te njega ima no ono je korišteno čisto u kontekstu teme i prikaza priče, nikako eskploatacijski kao možda neki filmovi iz tog vremena što su napravili, čak ga nema ni puno, no i to malo što ima je dosta šokantno jer je Kubrick to sa neizmjernom finesom, kvalitetom i perfekcionizmom te naposljetku sa satirom izveo da portretira nasilje kao npr. balet uz ples koristeći klasičnu glazbu. Ovo je film koji je postavio termin “ultraviolence” i totalno ga proslavio, no ovaj film nudi nešto daleko i više, fantastičnu karakterizaciju likova, snažnu i nevjerovatnu priču uz dosta već spomenutu satiru i kritiku na tadašnje društvo sa dosta komentara, moralnih pitanja i preispitivanja samog sebe. Kubrick je radnju u filmu postavio u blisku budućnost i po ljudskom ustroju, itd… te sam film po tome spada u sci-fi no unatoč svemu tome tome radnja uveliko baš liči britanskoj svakodnevici 70-tih obilježenoj socijalnim nemirima, štrajkovima, nezaposlenošću, nezadovoljstvom vladinom politikom, itd… Svojevoljno operirajući unutar skromnog budžeta (posebno uzme li se u obzir da mu je prethodni film bila 2001: A Space Odyssey) Kubrick je svoj posao obavio bez greške zato što je Kubrick oduvijek bio jedan veliki kreativac i majstor koji i sa malo para može čudo napraviti. Dvosmislenost (koja je bitan element većine Kubrickovih filmova) je postignuta prikazom priče u prvome licu. Radnja je dosta noebična, no i dalje se može prebaciti i u današnje vrijeme gdje imamo delikvente na svakom kutu ulice, silovanja, nasilja općenito, itd…

Radnju dakle pratimo iz glave glavnog lika Alexa, njegovo  pripovijedanje dobiva ovdje ispovijedni karakter te se on sa pričom svog života i postupaka zbližava s gledateljem pa tako koliko god ga mrzili u početku zbog svega što radi i priča do kraja filma ne možete, a da ga ne žalite ili da mu ne želite sve najbolje i da se izvuče iz toliko problema, što na kraju krajeva sjajno prikazuje kako život nije nimalo lak i da je u većini slučajeva nepravedan, prevrtljiv, da se treba boriti i da nasilje ništa dobro ne donosi u životu. Sam početak baš počinje u Kubrickovom stilu, sa jednom čudnom sci-fi temom, te klasičnim pogledom Kubrickovih likova (ovdje Alexa) s kojim se upoznajemom uvidjevši kako je on u početku radnje taj koji izigrava frajera skupa sa svojim prijateljima, da je glavni vođa ekipe i da uništava sve oko sebe ne mareći za nikoga drugog osim sebe tako dok u drugoj polovici filma se kolo sreće okreće za njega (završava u policiji) te pod operacijom britanske vlade ide na jednu metodu (Ludovick metodu) tako da tada uviđamo dosta uznemirujućih scena što je dosta i ironično zapravo recimo to pranje mozga da gledajući nasilje totalno se zamrzi nasilje, postane odbojno vidjevši (sa doslovce otvorenim očima) kako netko drugi to radi, a kad ga ti radiš baš je super i sve do tog momenta si uživao u njemu, a sve to zašto? Da bi bio normalan i bio prihvaćen u društvu  što opet budi dosta pitanja, jel smije svijet uzeti nekog pod svoje da bi ga uspio preobratiti u normalu da bi ga društvo prihvatilo, jel smije sustav/vlada uopće dirati u nečiji život? Kubrick s ovim filmom budi kao i inače dosta pitanja uz normalno samu ironiju i satiru što budi dosta prvenstveno moralnih pitanja i preispitivanja samog sebe. Najzastrašujuće mi je bilo nakon svega toga zapravo vidjeti toliki prijezir društva da su čak roditelji rođenog sina odbacili da bi vjerovali  prije nekom strancu sa ulice i primili istog na mjesto sina! Alex je najvjerovatnije jedan od najgorih kriminalaca tzv. villaina ikad viđenih na ekranu koji je istovremeno fantastično okarakteriziran, zanimljiv, nemilosrdan, čak i smiješan zbog svog načina govora koji je ustvari kombinacija nekoliko jezika, no u globalu zvuči ko neki engleski lokalni govor ili žargonizam te je on jedan od rijetkih negativaca za kojeg do kraja filma skoro žališ i želiš da se izvuče vidjevši kroz šta lik sve prolazi, za razliku od nekih za koje biste molili da što prije umre. Fascinantni su kostimi njega i njegove ekipe, šeširi koji nose te sveukupno njihovo druženje koje je u dosta situacija prožeto crnim humorom.

Kubrick je duh vremena prikazao kroz jedan niz nezaboravnih prizora te jednom fascinantnom glazbom. Filmske je eksterijere npr. snimao na postojećim lokacijama kako bi razlike između stvarnosti i filma bile minimalne, dok je scenografiju na jedan svojstven način obogatio brojnim detaljima koji u pojedinim prizorima pokazuju zapuštenost, otuđenost i ispraznost svijeta u kojem više nema zakona, dok drugdje funkcioniraju kao ironičan komentar na sve ono što se smatra vrhunskim dosezima civilizacije, od religije do suvremene umjetnosti, obje parodirajući do groteske tako da ima u filmu nebrojenih i to konstantnih prizora koje će se vjerujem većini urezati u pamćenje. To da je Kubrick bio živi perfekcionist se odavno već zna, no po meni ovo je čak njegov najsavršeniji film gdje sve baš ide po špagi. Glazba je već priča za sebe i po meni najjači adut u kompletnom filmu i to uglavnom čuveni Beethoven i njegova 9. simfonija, no ima tu stvarno prezakon klasične glazbe i čuvenog klasika “Singin In The Rain” koja uveliko čini ovaj film savršenstvom te je servirana u pravim momentima kad su baš napete situacije ili čak i smiješne (pjevanje u kadi). Nema baš puno filmova u povijesti filma koji kroz cijeli film imaju tako dobru glazbu koja na jedan čudan način paše filmu, nikad bolje neki film nije kombinirao klasičnu glazbu. Za razliku od prethodnog Kubrickovog filma gdje je klasična glazba pratila valcer svemirskih tijela i satelita, ovdje prati prizore premlaćivanja i silovanja, no i trenutke kad se sve okreće protiv glavnog lika Alexa, kad ironija i osveta stupaju na snagu te se u samom filmu pojavljuje u dosta momenata i jedna dosta čudna tema tipa sci-fi koja također baš neobično paše filmu i samo diže kvalitetu ovom klasiku. Samo silovanje i premlaćivanje izgleda šokantno i dan danas, no Kubrick je to pokazao sve uz neizmjerni osjećaj i kreativnost. Dok bi netko drugi to eksploatirao i prikazao eksplicitno on je to sve sveo na minimum, no opet da prati priču i šokira gledatelja. Trenutak u kojem glavni lik Alex pjeva ‘Singing in the Rain” izvrsno opisuje bezobzirnost jednoga delikventa koji društvene norme prekoračuje iz zabave te sve to je prikazano uz cijelu jednu satiru koja je koliko god poprilično uznemirujuća istovremeno i zanimljiva prikazavši ludi um mladića koji je istovremeno teški nasilnik i ogromni ljubitelj klasične glazbe.

Moram priznat da iako nisam možda baš pretjerani ljubitelj britanskih filmova da me ovaj doslovce oduševio, dijalog je sjajan (naročito Alexa te više nego vrijedi pripaziti na to što priča i kako priča), dosta toga je stvarno zanimljivo i zabavno te dugo stvarno nisam pogledao film od preko 2 sata gdje sam doslovce uživao u svakoj izrečenoj riječi, u svakoj sekundi filma gdje ništa ne zvuči i ne izgleda dosadno, nego baš kako treba i na svom mjestu. Scena sa umjetnim kipom penisa pri pokušaju pljačke jedne žene mi je zasigurno jedna od omiljenih scena koja uz što izgleda pomalo bizarno je i dosta smiješna od koje uz dosta neobičnih situacija sve kreće ka zlu za glavnog lika. Gluma je pregenijalna, jedan od najbolje odglumljenih filmova koje sam ikad vidio. Svatko je savršeno odigrao ono što treba, no ipak je uz Kubrickov perfekcionizam i talent glavna zvijezda filma Malcolm McDowell koji čini ovaj film i vodi ga iako su i svi sporedni likovi sjajni. Uvjeren sam da da je netko drugi bio na njegovom mjestu da to ne bi bilo kako treba. Savršeno je portretirao život jednog mladića kojem su nasilje i glazba sve u životu te kako je život prevrtljiv (danas si glavni, sutra si nitko i ništa) uz poznatu izreku “sve se vraća, sve se plaća”, kada lanci prijateljstva pucaju, kad općenito ne znaš kome vjerovati, a svuda se osjećaš nepoželjno zbog svoje ne baš slavne prošlosti, iako si “navodno” sad normalan, te da na kraju dobivaš ono što zaslužiš. Sam kraj je genijalan, ironičan i pomalo smiješan, no savršen ko i cijeli film koji mi je ne samo postao sad meni daleko omiljeni film Stanleya Kubricka (uz The Shining iza njega) nego općenito jedan od najdražih filmova svih vremena koji spada u jedne od najboljih filmova svih vremena, savršen je u svakom pogledu, provokativan, satiričan, nimalo ga nije vrijeme pregazilo, realističan je uz savršenu glumu i glazbu. Poetika i poruka filma i dalje su netaknute te je film čak bio nominiran za nebrojeno puno nagrada uključujući i poznatu filmsku nagradu Oscar. Jedan od najboljih filmova 70-tih koji je bio daleko ispred svog vremena. Nema bolje preporuke od svega rečenog. Tko god ga nije dosad pogledao morao bi i to što prije!

10/10 Jedan od najboljih filmova svih vremena, remek djelo!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Rečeno je da je Stanley Kubrick napravio ovaj film zbog neuspjeha u pokušaju da 1970. godine snimi film pod imenom Waterloo o životu Napoleona Bonapartea.

Anthony Burghess je prvotno prodao prava za film Micku Jaggeru za 500$ zbog brze love. Jagger je mislio napraviti film skupa sa Stonesima no tada je prodao prava za film Kurtu Russellu koji je bio odlučen da režira film zato što je njegov stil baš pasao materijalu te je on planirao postaviti Olivera Reeda za ulogu Alexa.

Tinto Brass je bio još jedan izbor za redatelja.

U jednom trenutku je netko spomenuo da se izmjeni priča u smislu da umjesto 4 tinejdžera budu 4 tinejdžerice u mini suknjama ili 4 umirovljenika.

Tim Curry i Jeremy Irons su odbili ulogu Alexa.

Kad je priča zapala u ruke Stanleya Kubricka on je izjavio da neće napraviti film ako ne bude glumio Malcolm McDowell.

Autor Anthony Burgess prvotno nije vjerovao Kubricku da bude redatelj, no na kraju je bio presretan sa rezultatima te je izjavio da je film napravio knjigu da ispadnje jedna od njegovih najmanje omiljenih knjiga koje je napisao.

Jedan od 2 filma koji su dobili X rating po originalnom izlasku te koji je bio nominiran za Best Picture at the Academy Awards.

Prvi film koji je koristio Dolby Sound.

Stanley Kubrick je preuzeo na sebe sav posao reklamne kampanje uključujući postere, reklame, trailer, itd…

Iako popularno mišljenje vlada da je film dobio zabranu u UK-u on zapravo nikad nije bio zabranjen u UK-u.

Prvi rez filma (prije dolaska nekolicine asistenata montežara) je tekao nekoliko sati.

Entertainmet Weekly ga je 2006. godine stavio na 2. mjesto od 25 najkontroverznijih filmova svih vremena, Premiere ga je postavio kao jednog od 25 najopasnijih filmova ikad, američki filmski institut na 70. mjesto najboljih filmova svih vremena 2007. godine dok američki filmski institut za sci-fi filmove na 4. mjesto od 10 2008. godine.

Stanley Kubrick je naredio svom asistentu da uništi sav nekorišten video materijal.

Završna scena je bila napravljena nakon 74 pokušaja.

Malcolm McDowell je svoj nastup kao Alex bazirao na manirizmu i vokalnom grču britanskog komičara Erica Morecambea.

Iako je igrao 15-godišnjaka u filmu Malcolm McDowell je imao 27 godina.

The Hills Run Red (2009.)

TAGLINE:

Trespassers will be slaughtered.

ŽANR: slasher

REDATELJ: Dave Parker

PRODUCENTI: Roee Sharon, Jonathan Tzachor, John Carchietta, Robert Meyer Burnett i Carl Morano

SCENARISTI: John Carchietta, John Dombrow i David J. Schow

GLUMAČKA POSTAVA: Sophie Monk, Tad Hilgenbrink, William Sadler, Janet Montgomery, Mike Straub, itd…

GLAZBA: Frederik Wiedmann

GODINA IZLASKA: 2009. godina

VRIJEME TRAJANJA: 81. minuta

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

UKRATKO RADNJA:

Filmski fanatik koji ima opsesiju pronaći kompletnu kopiju čuvenog izgubljenog slasher The Hills Run Red što ga navodi da zajedno sa par svojih prijatelja krene na putovanje prema lokaciji gdje je film originalno sniman. Kad stignu u šumsku zabit pronađu prve tragove koji govore da su na dobrom putu u pronalaženju filma. No kako se sve više približavaju usamljenoj kući u kojoj su snimani njegovi zadnji djelovi spoznaju da sva krvava ubojstva koja su vidjeli u foršpanu su stvarna, a kad ih zaskoči i sam ubojica Babyface ostaje im samo da pokušaju spasiti vlastite živote ili će se i oni sami naći kao dio filma i to samo kao jedne od mnogobrojnih stvarnih žrtava maskiranog luđaka.

RECENZIJA:

Evo recenzije slashera od kojeg sam stvarno dosta očekivao, i uz svu moguću pompu, reklamu i mišljenja, a na kraju jako, jako malo dobio. Privukao me sam cover filma koji izgleda premoćan, nažalost to je jedna od rijetkih pozitivnih stvari vezana za film, mislim ovo razdoblje općenito nije nimalo bajno što se tiče slasher žanra no ovo je stvarno živo smeće od filma. Redatelj Dave Parker je napravio film kao totalni amater i to doslovce se vidi od samog starta, od korištenja kamere, pravljenje jedne dosta loše atmosfere za što se teško može i reći da je atmosfera, ponavljanje jednih te istih prizora, itd… Uvod filma je još i sjajan i doslovce je puno obećavao, možda jedan od najboljih otvaranja u slasher film koji sam ikad vidio i dobrano se vidi utjecaj od epizode Masters Of Horror John Carpenter’s Cigarette Burns iz 2005. godine, stvarno dosta dobro, no velika je šteta i sramota da je na tome sve skoro ostalo. Sam problem filma jest da je on totalno teško da ga se definira i da je u njega ubačeno svega živog. U jednom luku je slasher i tu on prvenstveno i spada jer ima sve karakteristike slashera, no tu također dobijamo i jednu cijelu misteriju kroz film koja se vodi, te torture porn koji se javlja u zadnjoj polovici filma skupa sa survival horrorom, itd… Redatelj, a ni scenarist nisu napravili sjajan posao što se tiče svega toga, sve živo to su kombinirali, stavljali u film, kupili inspiraciju iz raznih filmova i napravili na kraju živi proljev. Da su kreativniji bili i bolje to iskombinirali možda bi i ispalo nešto vrijedno i kvalitetno, ovako je jadno. Čak i sam naslov filma previše vuče na Cravenov The Hills Have Eyes, iako dosta dobro ovako zvuči.

Ono što nakon uvodne scene uviđamo je strašno. Hrpa mladih koji ne samo da ne znaju glumiti nego im je dijalog nevjerovatno jadan, žalostan plus njihova karakterizacija koja je svedena na nulu. Ovo je jedan od najgorih horrora što sam vidio (što se tiče glume), a i općenito bih se usudio reći. Sviđa mi se cijela ideja za film koja je poluoriginalna jer zasigurno pohvaljujem pristup da mladi potraže ostatke nekog davnog izgubljenog filma koji je proglašen najstrašnijim horrorom svih vremena, da ono što je trebao biti film je ustvari stvarnost, no nažalost sve je na tome stalo i što se tiče radnje i originalnosti, dakle trebalo se više produbiti priča i nešto malo bolje napraviti, dodati u priču da bude zanimljiva i posebna jer ovako sve to izgleda ne samo da je već viđeno negdje nego da je u pitanju samo razlog da se dovede hrpa mladih u šumu te da ih se što prije zakolje što možda nekom zvuči zanimljivo, no ovdje je predosadno jer uz što su mladi nezanimljivi imamo jedan ultra loš i predvidljiv scenarij i uz samu glumu sve to izgleda totalno jadno. Jednostavno je ne samo previše moderan nego i umjetan, ko neki faker (jedna scena u početku mi je naročito bila nevjerovatno kad jedan od likova na netu vrti trailer tog čuvenog horrora kojeg idu tražiti, a on ne da izgleda da nije iz tog razdoblja, već je skroz lažan jer ko i sam cijeli film nema pravi štih i izričaj odličnog slashera iz recimo zlatnog razdoblja 80-tih. Spomenuo sam kameru koja je loša, naročito kad su mladi u šumi, totalno ko neka amaterska snimka (na trenutke izgleda ko The Blair Witch Project), stvarno loše, a da ne pričam već spomenuta ekipa mladih od koje bih spomenuo jedino lik Sophie Monk koja je jebeno zgodna, ko prava porno glumica u licu, dok od jačih glumačkih aduta (zapravo jedini glumački adut) jest poznati glumac William Sadler koji mi se ajmo reći donekle svidio, dok su ostali boli glava loši i nimalo pamtljivi tako da se neću ni osvrtati na njih.

Kroz film u prvom djelu sve je prilično dosadno, niti upoznajemo likove kako treba, ništa se pretjerano ne događa uz cijeli pristup i prikaz šume koji neodoljivo podsjeća i na Wrong Turn, Deliverance, Friday The 13th pa i čak Just Before Dawn, itd… Dakle radnja je totalno neoriginalna, no ajd to jer većina današnjih slashera i općenito horrora nije originalna tako da bih kroz to još i prošao donekle već što ni taj miks cijeli ne valja, što to totalno loše izgleda, na jedan loš način je prikazan taj utjecaj kojeg je ovaj film uzeo iz svih tih filmova. Scenografija je sjajna, no osjetim da redatelj ni to nije iskoristio kako treba, ni šumu kako treba, da proba utjerati strah gledateljima u kosti, niti kameru, ni da atmosferu stvori jer atmosfere skoro ni nema već se bacio u more klišeja sa već predvidljivom radnjom koja tobože nudi kao neki twist koji je skoro od samog starta predvidljiv (gotovo je nemoguće ne skužiti ga) te tek u zadnjih 30 i nešto više minuta dobijamo klasični slasher štih u jednom blijedom izdanju. U tim momentima u punom prikazu i uviđamo ubojicu pod imenom Babyface koji se do tog momenta samo šuljao po šumi i koji je jedini pozitivan čimbenik u cijeloj priči. Brutalan je, zastrašujuć, vuče malo na Jasona Voorhessa i po izgledu, oružju (scene sa sjekirom su odlične), vrijedi spomenuti i to da je jedan od rijetkih slasher ubojica koji koristi i pištolj (još jedan primjer jest ubojica iz kultnog slashera The Prowler iz 1981. godine).  Definitivno je imao potencijal da bude jedna nova horror ikona, no nažalost sve druge stvari su uništile cjelookupnu ideju da se napravi nešto više s njim.

Zadnji dio filma je klasičan što se tiče gotovo svega, i radnje, prikaza mladih u borbi za živu glavu te prvenstveno ubojstva koja su recimo dobra, no specijalni efekti nisu nešto, previše su korišteni i naglašeni uz hektolitre i hektolitre krvi što je meni malo previše, iako volim taj torture porn te taj dio će svakako zadovoljiti gore fanove i fanove torture porna (štih ala Saw i Hostel). Završnica je u najmanju ruku nevjerovatna te da nije smiješno, bilo bi žalosno kako se sve tako ovdje odigrava, kud i prebrzo i besmisleno uz jedan dosta neobičan kraj koji izgleda i neodoljivo podsjeća kao da je izašao iz Carpenterovog filma In The Mouth Of Madness što je dosta neobično da film počinje i završava kao da je izašao iz Carpenterove radionice, te još što moram reći jest da je film prekratak (oko 80 minuta), no uz već to što je loš film teško da ćete se obazirati na to već ćete samo gledati na sat moleći da što prije završi. The Hills Run Red je ne loš slasher, već je jedan ultra loš slasher, jedan od najgorih koje sam ikad vidio u svom životu, a vido sam ih stvarno puno. Imao je potencijala i donekle originalnu ideju i pristup da bude jedan dobar i zanimljiv slasher, no uz loš scenarij, režiju, glumu te samu radnju ispao je jedna velika katastrofa te ga je sve to napomenuto toliko uništilo da više nego vrijedi preskočiti ovaj film te pogledati jedan malo sličan, ali daleko bolji slasher koji je jedan od najboljih slashera iz ovog desetljeća i to Behind The Mask: The Rise And Fall Of Leslie Vernon (2006.). Nevjerovatno je kako film može sjajno početi, a da skoro sve nakon toga totalno ispadne sranje.

2/10 Jedan od najgorih slashera ikad, katastrofa!

Irreversible (2002.)

TAGLINE:
Le temps détruit tout – Time destroys everything

ŽANR: drama

REDATELJ: Gaspar Noe

PRODUCENTI: Brahim Chioua i Vincent Cassel

SCENARIST: Gaspar Noe

GLUMAČKA POSTAVA: Monica Bellucci, Vincent Cassel, Albert Dupontel, itd…

GLAZBA: Thomas Bangalter

GODINA IZLASKA: 2002. godina

VRIJEME TRAJANJA: 97. minuta

ZEMLJA: Francuska

JEZIK: Francuski

UKRATKO RADNJA:

Tijek događaja jedne traumatične noći u Parizu je prikazan obrnutim kronološkim slijedom. Prelijepa Alex je brutalno silovana i pretučena u jednom pothodniku. Njen dečko i bivši ljubavnik uzimaju stvar u svoje ruke i unajmljuju dva kriminalca da im pomognu pronaći silovatelja da bi mogli izvršiti osvetu. Istodobno prelijep i užasan pregled razarajuće prirode uzroka i posljedica kao i prikaz kako vrijeme može sve uništiti.

RECENZIJA:

Malo sa amerikanštine evo opet mene na francuskim filmovima, ovaj put na Irreversible (na našem jeziku Nepovratno) koji nije horror već jedna uistinu teška, uznemirujuća i prvenstveno depresivna drama. Sinoć sam ga ponovo nakon podosta vremena pogledao i mogu reći da me i dalje drži pokošenog i impresioniranog kao i taj prvi put kad sam ga pogledao. Režije se primio Gaspar Noe koji se prije ovog filma proslavio sa još jednim veoma šokantnim filmom iz 1998. godine I Stand Alone kojeg nisam dosad pogledao no čuo sam da je isto izrazito šokantan film kao i ovaj tako da ga budem pogledao. Gaspar Noe je također napisao scenarij, editirao i fotografirao film i ono što mogu zasigurno reći za njega da je jedan od najtalentiranijih i najperspektivnijih redatelja u Francuskoj koji jako dobro snima filmove i koji jako dobro zna pokazati stvarnost onakvu kakvu je, mračnu stranu ljudi te prikazati običnom čovjeku jednu zastrašujuću priču. Ono što prvenstveno dijeli ovaj film od većine drugih i možda sličnih jest što priča u filmu je ispričana obrnuto nego kako normalno filmovi idu, dakle od kraja do početka i to doslovce, dakle umjesto standardnog načina gdje film/priča kreće od početka radnje do kraja ovdje imamo sve to obrnuto i to sve u 13 podijeljenih scena svaka bitna za priču filma, te kako jedna scena završi film nas vodi još jedan korak nazad ka početku filma, itd… Dakle mora se dobro i pažljivo pratiti film da bi se skužio jer ako se profula jedna scena već se čovjek izgubi u već dosta zamršenoj radnji. Dosta slično kao i u odličnom trileru Christophera Nolana Memento iz 2000. godine koji je nadahnuo ovaj film (dakle taj stil prikazivanja priče). Čak i sam početak prvo počinje kao sam kraj sa završnim slovima, odjavnom špicom, itd… Dosta čudan i neobičan potez, ali svakako zanimljivo i jedinstveno. Film samim tim pristupom nas tjera da prvo vidimo brutalnu osvetu u ovom filmu, a zatim sve ono sve što je prethodilo osveti i što ju je inspiriralo uz dosta uznemirujućih scena. Noe je definitivno htio napraviti jedan jako šokantan film koji će ljudi zaintrigirati, natjerati na mišljenje, šokirati i slobodno mogu reći da je uspio i da se pokazao kao jedan veliki majstor sa stilom.

Prvi dio filma (oko pola sata) je dosta čudan. Uhićenje dvojice najboljih prijatelja Marcusa i Vincenta dok ih ljudi na ulici zajebavaju jer su izašli iz gay bara, pa do kretnje kamere koja nije što bi se reklo steady, nego jako u pokretu te dosta scena dobijamo iz svih mogućih kuteva i to jako brzo što može izgledati dosta cool u početku, no lagano postaje naporno. Čak se i lik iz Noevog I Stand Alone pojavljuje nakratko u samom početku. Glazba je također pomalo freaky u početku, ko neki motor koji se naglo pali, pa lagano gasi. Uglavnom dosta tihe frekvencije kako bi se (po riječima Noe) traumatizirala publika i uvela u priču i u ono što ih dalje čeka. Hvala Bogu pa veoma skoro nakon toga se kamera smiruje. Film je također mračan u smislu da je dosta scena snimljeno u mraku (naročito u prvom djelu filma) što možda izgleda malo teže za gledati no dosta je kvalitetno s time prikazan noćni život Pariza i sve moguće zle radnje koje se događaju u Parizu od prostitucije, raznih tuča, silovanja, itd… Gledajući kako je film napravljen moguće je da se čovjek zbuni malo i ovo ono (i zbog zamršene radnje, načina snimanja i prikaza priče) no ja nisam jer sam se potrudio što više pohvatati konce i skužiti šta se to sve događa. Priča je dosta jednostavna i pomalo slična kao u I Spit On Your Grave i The Last House On The Left, dakle imamo silovanje + osveta, prikaz mračne strane ljudi, nasilja no način na koji je to sve napravljeno, prikazano (dakle u ovom filmu imamo taj dio totalno obrnuto, prvo osveta pa zatim silovanje) te uz podosta uznemirujućih scena (ne moram ni spominjati prvotne scene sa aparatom za gašenje više puta po glavi do raznih trasvestita u njemu) plus sa fascinantnom glumom čine ovaj film unikatnim. Dijalog je izuzetno pun psovki i općenito je nevjerovatan od samog početka filma do kraja, iako je u dosta momenata i zanimljiv. Scenarij Gaspara Noe je bio svega 3 stranice dugačak do početka snimanja filma tako da je gotovo sve u filmu čista improvizacija za što moram reći svaka čast svim glumcima bez obzira što u nekim situacijama neke riječi zvuče bizarne i strašne (naročito u čuvenoj sceni silovanja). Nasilja već u početku ima dosta, jedna od čuvenijih scena je spomenuto udaranje više puta u glavu sa aparatom za gašenje, izgleda premoćno u smislu koliko je snažno brutalna ta scena. Sa svojim neobičnim tokom saznamo da Marcus i Vincent traže osvetu zbog Marcusove žene Alex, kompletna premisa jest potraga za osvetom te se počinju ponašati kao životinje, silovanje  te svi razni događaji koji su vodili ka tom tragičnom događaju te uviđamo dvojicu prijatelja u tuči, raznim svađama dok negdje u 41. minuti dolazimo do čuvene scene silovanja koja po meni spada u jednu od najbolesnijih i najstrašnijih scena silovanja i općenito nasilja koje sam ikad vidio u svom životu, strašnih 9 minuta bez imalo prestanka! Već u samo vrijeme izlaska filma ta scena je digla prašinu no za razliku od možda nekih drugih scena silovanja Noe je u toj sceni savršeno prikazao patnju žene, moć muškarca nad ženom uz dosta i detalja (prikazom penisa nakon silovanja te prikazom pothodnika uz dosta jaku crvenu boju). Scena silovanja je izuzetno eksplicitna, prožeta teškim psovkama i jakim nasiljem, veoma teška za pogledati. Izuzetno me pogodila ta scena jer je toliko realno bolesna i strašna da sam skoro i zaplakao.

Atmosfera je u cijelom filmu tužna, bolesna i nevjerovatna (nedavno sam recenzirao horror film Martyrs u kojem sam spomenuo sličnost s ovim filmom – oba filma savršeno prikazuju kakvi monstrumi ljudi mogu biti uz jednu fascinantnu glumu, dosta šokantnih scena te jednom bolesnom atmosferom i naposljetku prikazom beznađa). Nakon svega toga film se malo smiruje tako da je taj zadnji dio filma uglavnom u jednom smirenom i veselom tonu osim kobne svađe koja se događa koja je rezultat cijele tragedije (slično kao i u The Last House On The Left imamo jednu malu grešku koja zauvijek promijeni živote mnogih ljudi) te uviđamo daljnju idilu između glavnih likova Alex, njenog dečka Marcusa i prijatelja Pierra. Veoma mi se svidjela i jedna scena koja uključuje njih troje i to u tramvaju gdje svi troje pričaju o seksu, odnosima između žene i muškarca, itd… Dosta zanimljivo. Gluma je predobra, fascinantno realistična i dirljiva, Vincent Cassel je sjajan te prezgodna Monica Bellucci me više nego impresionirala svojom snažnom i dirljivom glumom, ovo joj je zasigurno jedna od najboljih uloga u karijeri. Pred kraj (točnije početak radnje) film počinje biti malo tužan jer osoba shvati u cijelosti što se to dogodilo sa Alex prije svađe i silovanja, te kako su bezveze na kraju završili Vincent i Marcus koji su htjeli osvetu, kako to bješe “oko za oko, zub za zub” no u tome svemu su dosta toga prošli ne napravivši ništa kako treba dok jadna Alex završava kako završava. Film je dosta tužan, dirljiv sa dosta ironičnim i tzv. “sretnim završetkom” (koji je zapravo početak radnje) te u tim završnim momentima me iznenadio ugodno poster u samim završnim scenama (u pozadini se pojavljuje poster filma Stanleya Kubricka 2001: A Space Odyssey.) Irreversible me mogu i više nego reći jako dobro protreso i stavio na razmišljanje o životu, prijateljstvu, kako treba davati odluke, komu treba vjerovati, itd… te kako je na kraju krajeva život prevrtljiv, kako se život ne može povratiti, da vrijeme uništava sve te ono što učinimo učinimo. Film je šokirao Cannes festival te je primio dosta nagrada (potpuno normalno i više nego jasno da je zasluženo). Malo me prvih pola sata sasjeklo zbog načina snimanja, previše mraka, i tako to, no sve ostalo je sjajno i genijalno napravljeno. Snažna preporuka bez obzira na dosta uznemirujućih scena, jedna od najboljih drama koje sam ikad pogledao te jedan od najboljih francuskih filmova svih vremena.

9/10 Nevjerovatno uznemirujuća i dirljiva drama, velika preporuka.

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Scena silovanja je snimljena više puta i jedino ograničenje kod glumaca osim samog početka i kraja je bila da ne bude duža od 20 minuta.

Krv na licu Monice Bellucci pri kraju scene silovanja je dodana digitalno i to naknadno, baš kao i efekti na smrvljenim licima u sceni tuče u klubu,

Silovateljove genitalije viđene nakon silovanja su dodane digitalno.

Tijekom scene zabave kratko nakon ili (prije) silovanja kad je Vincent Cassel upitan za svoje ime on odgovori Vincent umjesto ime svog lika Marcus. Brzo se snalazi govoreći “just kiding” tako da ne bi morali brisati cijelu kompliciranu scenu.

Newsweek je objavio da je je ovo film godine što se tiče naglih izlazaka publike iz kina.

Redatelj Gaspar Noe je imao svega tri stranice scenarija prije samog početka snimanja, tako da je cijeli dijalog improviziran.

Pothodnik kod scene silovanja je obojan u crveno i dat mu je betonsko-gumeni pod.

Cijeli film je snimljien na Super 16, prebačeno na high-def video da bi se namjestila boja i editiralo sve te zatim prebačeno na Super 25.

Prvih 30 minuta filma ima buku u pozadini od 28Hz slično zvuku kojeg proizvede potres kako bi izazvao nelagodan osjećaj i vrtoglavicu kod publike.

Tagline (“Le temps détruit tout” što znači “Time destroys everything”) je prva fraza u filmu izgovorena te zadnja napisana.

Monica Bellucci i Jo Prestia su kompletirali 6 pokušaja scena silovanja u dvije noći. Bellucci je rekla da je prvi pokušaj bio ustvari najlakši pošto je na naknadnim pokušajima imala povišenu svijest oko toga što će se dogoditi i morala je spriječiti to kako joj se ne bi uplitalo sa njezinom karakterizacijom.

Strahujući da će biti etiketiran kao homofob, redatelj Gaspar Noe je otišao nazad u Rectum nakon što je glavna produkcija bila završena i snimio cameo sebe kao muškarca koji masturbira.

Cijela priča je ispričana unatrag što znači da svaka sekvenca počinje u momentu gdje slijedeća sekvenca u filmu završava.

Orphan (2009.)

TAGLINES:

Can you keep a secret?

There’s omething wrong with Esther.

You’ll never guess her secret.

Evil has a new home.

ŽANR: horror, triler

REDATELJ: Jaume Collet-Serra

PRODUCENTI: Joel Silver, Susan Downey, Jennifer Davison Killoran i Leonardo DiCaprio

SCENARIST: David Leslie Johnson

GLUMAČKA POSTAVA: Isabelle Fuhrman, Vera Farmiga, Peter Sarsgaard, Jimmy Bennet, Aryanna Engineer, CCH Pounder

GLAZBA: John Ottman

GODINA IZLASKA: 2009. godina

VRIJEME TRAJANJA: 123. minute

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

ZARADA: 76,699,632 $

UKRATKO RADNJA:

Tragični gubitak njihova nerođenog djeteta uništio je brak Kate i Johna Coleman, a Kateino krhko psihičko stanje narušavaju noćne more i demoni iz njezine prošlosti. U pokušaju da održe barem privid normalnog života, par odlučuje usvojiti dijete. Johna i Kate u lokalnom sirotištu na vrlo čudan način privuče djevojčica po imenu Esther, no Esther nije onakva kakvom se čini. Gdje god je neka nevolja tu je i Esther, a nakon što se zabrine za sigurnost svoje obitelji, Kate pokušava potaknuti Johna i ostale da sagledaju Esther u drukčijem svjetlu. Međutim, na njezina upozorenja obrate pažnju tek kada je možda prekasno… za sve!

RECENZIJA:

Sjećam se da sam ovaj film prije par mjeseci pogledao te mi je dalje u svježem sjećanju. Nisam nešto pretjerano očekivao od filma, dosta sam sličnih filmova na skoro istu tematiku ovo desetljeće pogledao koji su na mene ostavili dosta mlak dojam no ovaj film to definitivno nije i komotno mogu reći da me oduševio. Ono što me prvo privuklo ka filmu (mislim da je više nego jasno) jest poster samog filma i čuvena rečenica sa postera, “There’s something wrong with Esther” i stvarno, nešto je jebeno pogrešno sa Esther, no idemo redom. Film bih najlakše opisao kao jedan standardan film o zlu djetetu, znači svatko tko prati taj podžanr zna odprilike što očekivati, no ipak uz par dodataka te bi ga najlakše usporedio i naveo kao kombinacija ovih četiriju filmova: The Omen 4 (usvojenje djevojčice nepoznatog porijekla), Mikey (traženje ljubavi u obitelji), The Good Son (zima te osoba koja jedina shvaća što se to događa) i The Bad Seed (šta drugo nego glavni ženski lik koji je živo zlo) te bih rekao da je ovaj film definitivno najbolji s ovom tematikom zlo žensko dijete od vremena klasika kao što je već spomenuti The Bad Seed, uz razliku što je ovdje u pitanju posvojeno dijete dok tamo nije bilo te je ovaj film zasigurno pomalo uzimao od svih ovih navedenih i dodao svoj štih što je učinilo ovaj film dosta unikatnim. Filma se prihvatio malo poznati redatelj Jaume Collet-Serra koji do ovog filma je režirao svega par filmova, a najznačajniji jest dosta dobar remake kultnog klasika House Of Wax iz 2005. godine. Mora se priznat da je više nego odličan posao napravio. Jako dobro baratanje kamerom, stvaranje atmosfere i napetosti te odličan prikaz jedne obitelji koja je u početku idilična, a na kraju postaje sve totalno suprotno zbog uljeza koje dolazi u kuću koje kvari tu cijelu idilu i koje je puno zla uz odlične kuteve snimanje, uz puno pažnje na detalje te mi se veoma svidjelo što je u filmu zima pošto volim zimu u horrorima i trilerima.

Uvodna scena mi dosta liči kao neka vrsta posvete filmu It’s Alive dok se veoma uskoro zatim upoznajemo sa likovima koji predstavljaju jednu malu  savršenu obitelj (tako barem izgledaju uz zapravo neke jasne i prikrivene probleme koji se otkrivaju tokom filma) koje usvajanje male djevojčice Esther još više zakomplicira, iako prvotno sve izgleda u redu ubrzo postaje suprotno. U 2 sata što traje film mogu se kvalitetno upoznati baš svi likovi te se suosjećamo s njima tako da nije nimalo svejedno kad dođe trenutak da bi netko od njih mogao nastradati. Karakterizacija likova je sjajna naorčito u psihološkom smislu. Vera Farmiga je obavila sjajan posao u ulozi majke, dok je u jednom sličnom filmu Joshua iz 2007. godine koji je dosta slabiji od ovog filma bila dosta slaba i nikakva ovdje je dosta dobra, jaka i pametna te jedina odprilike već od početka konta da se sa Esther nešto čudno događa (slično ko lik Elijah Wooda u klasiku The Good Son iz 1993. godine – nitko joj ne vjeruje u sve što priča, naročito jer se Esther ponaša fino na površini, a ona ima jednu mračnu prošlost što sve više dolazi na vidjelo). Filmom obiluje veoma dobra atmosfera puna napetosti i prvenstveno misterije pošto nikako da se skuži što se to događa sa malom Esther, tko je ta mala, odakle je i zašto čini sve te zle stvari? Svaka čast za jedan pametan scenarij koji nažalost nije savršen jer je u zadnjoj trećini filma dosta kiksao, no najbitnije jest da me držao u iščekivanju, zanimljiv je i definitivno ne ostavlja nikog ravnodušnog, i što se tiče same tematike na kraju krajeva (film je čak imao u traileru izjavu Esther u filmu da mora da je teško voljeti usvojeno dijete jednako kao svoje rođeno, ne moram ni pričati da je Warner Bros odmah morao to maknuti). Film zasigurno potiče dosta na razmišljanje o djeci i općenito zlu oko nas jer ovdje bit nije neko supernatural dijete u pitanju obuzeto npr. Sotonom, već najobičnije dijete koje je pravi predstavnik termina “pure evil”. Ostatak ekipe je super također odradio posao (uz spomenutu Veru Farmigu i CCH Pounder u maloj ulozi) dok Peteru Sarsgaardu uloga oca po meni baš nije nešto legla, nije baš bajno obavio posao. Gluma je strašno i iznenađujuće dobra što se tiče mlađih glumaca koji u velikom luku nose ovaj film, Aryanna Engineer u ulozi Max te prvenstveno Isabelle Fuhrman u ulozi zle Esther. Mislim da bi trebalo zapamtiti ime Isabelle Fuhrman pošto je to glumica u razvitku karijere u Hollywoodu, za koju će se vjerujem još čuti i za koju vjerujem da će imati jednu blistavu karijeru. Esther je ujedno najbolje i okarakterizirana u cijelom filmu. Od početka se vidi da je mala čudna zbog naglaska i načina oblaćenja zbog čega je većina i ismijava no ono što se kasnije sazna o njoj je zbilja šokantno i nepredvidivo. Nigdje se ne uklapa, dakle svuda je kao uljez te kolko god bila negativac ujedno je i totalno tužan lik, žališ ju (naročito kad čovjek shvati istinu o njoj) nitko je ne trpi osim očuha te jedino što radi da bi privukla pozornost su ubojstva te još neke druge stvari koje su izrazito bolesne (naročito jedna scena koja ima veze sa alatom – prestrašno). Da je netko drugi bio na mjestu Isabelle Fuhrman mislim da ne bi bilo baš uspješno. Sviđa mi se njena sablasna odjeća koja samo dodaje jezi u ovom filmu. Od svog tog nekog ruskog naglaska do opakog izgleda i pogleda. Nevjerovatno kako na površini može biti fino dijete, a u duši opako zlo.

Ima par ubojstava, no ne previše, te su učinjena sasvim dobro (naročito prvo) pošto film prvenstveno puca na misteriju, napetost i kvalitetnu atmosferu, no svejedno su definitivno šokantna (naročito vrijedi opaziti detaljnije ubojstva i dijalog dok se ona odvijaju). Kroz cijeli film Esther manipulira sa svima (prvenstveno sa Max koju dribla samo tako) i radi stvarno dosta nevjerovatnih i bolesnih stvari te jedina koja kuži da je mala čisto zlo od skoro samog početka jest spomenut lik Vere Farmige Kate. Trenutak kad se konačno dozna istina (dakle twist) vezano za Esther je nevjerovatan i dosta šokantan. Jedan od najboljih i najšokantnijih twistova koje sam ikad vidio no nakon toga film pada i jedino što ga održava jest lik Esther, no dosta je slab i predvidljiv (moram se složiti sa jednom recenzijom što sam vidio, 2/3 film je genijalan, dok zadnja trećina je loša sa standardnim klišejima, borbom za preživljavanje i predvidljivim krajem. Moram čak napomenuti u par trenutaka u toj zadnjoj četvrtini koje su me maltene podsjetile na Fatal Attraction. Mogli su napraviti daleko bolju završnicu i sam kraj tako da je tu scenarij na štetu kiksao. Posebno mi se i daleko više dopao “alternate ending” koji je čak i više “chilling” nego originalni kraj, definitivno bolji od originalnog kojeg toplo preporučujem pogledati (šteta velika što njega nisu stavili da bude službeni kraj filma). Vrijedi napomenuti i da se Leonardo Di Caprio pojavljuje kao jedan od četiriju producenata što me ugodno pomalo iznenadilo. Film je naišao na podijeljeno razmišljanje kritike i publike, no zasigurno je u pitanju jedan od najboljih novih horrora, možda čak i najbolji iz 2009. godine koji je jeziv, ima šokantan twist te bi čak usudio se reći najbolji film na ovu temu još od vremena klasika kao što su Mikey, The Good Son čuvenog The Bad Seed. Svakako vrijedno pogledati, naročito za fanove ovakvih tipova filmova, prvenstveno zbog lika Esther!

8.5/10 Iznenađujuće dobar film, jedan od boljih novih horrora!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Warner Bros je bio primoran da promijeni originalni trailer filma i makne rečenicu što izjavljuje Esther:”It must be hard to love an adopted child as much as your own” nakon mnogo prosvjeda od strane roditelja koji su usvojili djete te raznih udomiteljskih organizacija.
Slika Saarna Instituta je zapravo slika fakulteta Alma u St. Thomasu, Ontario, Canada. Zgrada je uništena u požaru 28.5.2008.

U ranijim predlošcima za scenarij, pjesmu koju Esther pjeva jest “Que Serra, Sera (Whatever Will Be, Will Be) od Doris Day.

Film je originalno napisan da se snimi u jesen te je čak i par scena snimljeno za film, no taman prije snimanja u Prosincu 2007. godine Toronto je zakačio nevjerovatan snijeg tako da je film morao da se prilagodi ka zimi.

Lik Esthera je originalno napisan kao djevojčica sa plavom kosom i malo delikatnijim obilježjima. Isabelle Fuhrman ne paše tim zahtjevima, no uspjela je dobiti ulogu jer je fenomenalno odradila audicije.

Isabelle Fuhrman se pojavila na audiciji obučena u staromodnoj haljini zajedno sa vrpcama oko vrata i zgloba.

Peter Sarsgaard osim u ulozi Johna se pojavljuje u početku filma u ulozi doktora.