The Fog (1980.)

TAGLINES:

Lock your doors. Bolt your windows. There’s something in the FOG!

When the fog rolls in… the terror begins!

It is night, it is cold, it is coming.

JOHN CARPENTER, who startled the world with “Halloween” now brings you the ultimate experience in terror.

ŽANR: horror

REDATELJ: John Carpenter

PRODUCENTI: Charles B. Bloch, Debra Hill, Barry Bernardi i Pegi Brotman

SCENARISTI: John Carpenter i Debra Hill

GLUMAČKA POSTAVA: Adrienne Barbeau, Jamie Lee Curtis, Janet Leigh, Tom Atkins, Hal Halbrook, itd…

GLAZBA: John Carpenter

GODINA IZLASKA: 1980

VRIJEME TRAJANJA: 89. minuta

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 1,000,000 $

ZARADA: 21,378,000 $

UKRATKO RADNJA:

Stanovnici malog gradića u Kaliforniji pod imenom Antonio Bay su spremni da 21.4. proslave 100 godina od osnutka gradića. Noć prije proslave jedan stari ribar uz vatru priča klincima priču o osnutku grada i priču o duhovima te kako se prije 100 godina nešto vraški strašno desilo odnosno da je brod pun gubavaca skupa sa zlatom nasukao na stijene pri čemu se cijela posada skupa sa brodom utopila, a bogati ljudi su uzeli svo zlato. Sada 100 godina kasnije duhovi gubavaca se vraćaju u krvavu osvetu za zlatom te počinju plašiti stanovnike gradića uz pomoć magle i ubijati ih.

RECENZIJA:

Nakon velikog uspjeha sa izuzetno bitnim filmom Halloween iz 1978. godine koji je može se reći zauvijek postavio pravila za slasher žanr i obilježio ga vrata Hollywooda su se širom otvorila mladom i perspektivnom horror redatelju Johnu Carpenteru koji je pokazao da ima veliki talent. Prvi film koji je uslijedio nakon čuvenog Halloweena jest The Fog (na našem jeziku Magla), jedan od najboljih filmova o duhovima koji je izašao dvije godine nakon tog prvotnog enormnog uspjeha i dolazi iz faze kad je Carpenter bio u najjačem kreativnom điru što je dvije godine kasnije dostignuo sa još jednim remek djelom, sci-fi/horror klasikom The Thing. I u ovom filmu Carpenter je baratao malim budžetom, čak nažalost nije toliko bio zadovoljan filmom kad je bio snimljen pa je zatim dodao još scena, itd… no uspio je napraviti remek djelo koristeći svoje prepoznatljive stvari kao što su stvaranje atmosfere, napetosti te sve to uz neizmjernu pomoć izuzetno kvalitetne glumačke postave te same glazbe. Čak i uvodne scene kad se ništa previše ne događa nego već uviđamo gradić Antonio Bay tokom noći su sjajne.

Veoma jednostavna priča na papiru, no Carpenter je totalno kvalitetno i profesionalno napravio ovaj film koji i unatoč spomenutom malom budžetu izgleda totalno uvjerljivo i što je najbitnije kvalitetno (šta drugo reći nego long live the 80′s i Carpenterov pristup filmovima). Specijalni efekti su sjajni, iako možda nisu nešto posebno i mogli su biti možda malo bolji, no u redu te ne uzimam to kao neki minus te je Carpenter osim režije i scenarija (kojeg je napisao skupa sa svojom dugodišnjom kolegicom i poslovnom partnericom Debrom Hill) doprinio filmu sa odličnom glazbom i to se više nego vid i osjeti. Izrazito creepy glazba, u pravim momentima servirana i jednostavno perfektno paše filmu (uz bok Halloweenu). Jedna od najboljih horror tema što se mene tiče. Film obiluje napetošću te je atmosfera predočena sjajno. Uvod ne može biti savršeniji koji fenomenalno postavlja ton za ono što kasnije dolazi, mala priča prije spavanja uz vatru sa velikim Johnom Housemanom koji se nakratko pojavljuje u početku filma koji ispriča jednu jezivu priču o gradiću, i da, sam Carpenter se isto pojavljuje nakratko u filmu i to u početku kao radnik u crkvi što mi je bilo baš drago vidjeti. Kao i u The Thingu koji je uslijedio dvije godine kasnije: izrazito klaustrofobičana atmosfera koja ne ulijeva nimalo nade u spas i sretan završetak te gdje god se okreneš magla je svuda i što god napravio jednostavno ne možeš joj pobjeći. Karakterizacija likova je iznimno dobra, sve redom obični, ali zato i simpatični ljudi koji se svi iz svog razloga nađu u gradiću Antonio Bay u kojem ih uhvati opasnost za koju većina ni ne sluti da vreba, kvalitetno ih se upozna naročito glavni lik Stevie Wayne koju je odglumila Adrienne Barbeau, stvarno uvjerljivo.

Gotovo svi likovi se ne upituju zašto su u opasnosti, nego jednostavno kako izaći iz nje. Jedino svećenik Malone prima sve to dosta hladno i očito zna što se događa (on kako se ispostavlja je, odnosno posjeduje ključan faktor u razriješenju cijele misterije). Nema rupa u scenariju, film teče glatko te ne budi dosadu što je jako bitno. Prikaz duhova gubavaca skupa sa maglom je napravljen veoma dobro, uvjerljvo, krvi previše nema ko ni ubojstva, no to nije previše bitno i nikako ne kvari užitak filma jer scene sa njima su kraljevski sjajne (naročito one pred kraj filma koje su veoma efektne i chilling kad gotovo svi likovi zapadnu u jedno mjesto pokušavajući se spasiti od magle). Savršen primjer kako se i s malo para može veoma efektno napraviti da nešto izgleda realno zastrašujuće. Još jedan veliki adut filma što me iznimno impresioniralo jest prvoklasna filmska postava, prvenstveno tu mislim na tri ikone horror žanra: uvijek prelijepa Addrienne Barbeau u glavnoj ulozi koju bih posebno pohvalio jer stvarno briljira u filmu te joj je ovo jedna od uistinu najboljih filmskih uloga u životu (simpatičan glas i izuzetno snažna i dirljiva gluma), zanimljivo je za nju reći da ni s jednim drugim glavnim likom ne djeli minutažu u filmu što je nevjerovatno, te majka i kćerka Janet Leigh i Jamie Lee Curtis su u filmu koji su također sjajni te iako nažalost ne provode previše vremena u filmu zajedno svakako je veliki plus ih imati u filmu. Legendarni glumci kao što su Hal Halbrook i Tom Atkins također jednostavno su sjajni.

Film koji se jednostavno mora vidjeti i doživjeti jer od početka do kraja nudi vrhunski horror ugođaj i atmosferu što nema baš puno horror filmova u ovakvoj kvaliteti, posjeduje jednostavno ono nešto što se ne može opisati riječima, ono nešto što velika većina horrora današnjice nema i ono nešto što samo John Carpenter može maestralno napraviti. Sam kraj je savršen, iznenadio me i to ugodno jer ga nisam baš takvog na kraju očekivao. Carpenter je oduvijek bio majstor za završnice i sam kraj tako da i ovdje možete očekivati jedan sjajan i nepredvidiv kraj koji zadaje u zadnjoj sceni jedan završni scare prije nego krene “The End”. U globalu, jedan od najboljih filmova na temu o duhovima. Sadrži sve elemente što takav film treba imati: drevni zločini, nagovještaj zla te samo otkriće zašto se te zle stvari događaju te jezivo neočekivan kraj. Film koji spada među ne samo najbolje Carpenterove filmove, nego općenito među najbolje horror filmove ikad. Film iako nema puno krvi, specijalnih efekata je uspio prvenstveno odličnom pričom i ko što rekoh prije: režijom, glazbom, glumom i atmosferom, dakle sve ono čemu svaki horror film teži. Remake istoimenog filma je izašao 2005. godine kojeg sam nedavno pogledao i za kojeg mirne duše mogu reći da je doslovce katastrofa i kojeg nikako ne preporučujem za pogledati već da ga se u debelom luku preskoči te pogleda i uživa samo u ovom jedinstvenom originalu koji me istinski oduševio i kojem ću se uvijek vraćati.

10/10 Remek djelo Johna Carpentera, klasik za pamćenje!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Likovi Nick Castle, Dan O’Bannon i Tomy Wallace su nazvani po Carpenterovim pravim poslovnim kolegama iz filmske industrije.

John Carpenter ima mali cameo u početku filma kao neki pomoćni radnik/asistent u crkvi.

Nakon prvog editiranja filma Carpenter je bio nezadovoljan sa rezultatom (samo 80 minuta je bilo) te je stoga dodao prolog sa starim ribarom koji uz vatru priča djeci priču o duhovima i osnutku gradića Antonio Bay.

Iako je film snimljen sa malim budžetom, Carpenter je odlučio film snimiti u widescreen Panavision obliku. Time je Carpenter htio dati gledatelju bolji osjećaj filma te da ne izgleda ko da je proizveden malim budžetom.

Carpenter je priznao da je inspiraciju za priču pronašao u Britanskom filmu The Trollenberg Terror iz 1958. godine u kojem su se čudovišta skrivala iza oblaka, dok je inspiraciju za film dobio kada je posjetio Stonehenge skupa sa Debrom Hill.

Glavnog duha gubavaca Blakea je utjelovio make up specijalist filma Rob Bottin.

Adrienne Barbeau i Jamie Lee Curtis se ne pojavljuju zajedno u filmu.

Christopher Lee je prvotno trebao glumiti svećenika Malonea, no kako je bio zauzet odluka je pala na Hala Halbrooka.

Kurt Russel je bio u igri za film.

The Last House On The Left (1972.)

TAGLINES:

To avoid fainting, keep repeating “It’s only a movie, it’s only a movie…”

Mari 17 is dying. Even for her the worst is yet to come.

It’s just across the street from “Joe”.

It rest’s on 13 acres of earth on the very center of hell…!

ŽANR: horror

REDATELJ: Wes Craven

PRODUCENT: Sean S. Cunningham

SCENARIST: Wes Craven

GLUMAČKA POSTAVA: Sandra Cassel, Lucy Grantham, David Hess, Fred J. Lincoln, Jeramie Rain, itd…

GLAZBA: David Hess

GODINA IZLASKA: 1972. godina

VRIJEME TRAJANJA: 91. minuta

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 90,000 $

ZARADA: 3,100,000 $

UKRATKO RADNJA:

Mari Collingwood planira proslaviti svoj 17-ti rođendan sa svojom najboljom prijateljicom na koncertu neke rock skupine u New Yorku. Prije samog koncerta djevojke krenu u malo potragu za marihuanu koja ih dovede ravno u zamku odnosno u ruke grupe sadističkih i bolesnih kriminalaca koja ih odvede u šumu, i divljački siluje i naposljetku ubije. Tražeći zaklon zbog kvara na automobilu odluče prespavati u kući Marinih roditelja. Pukom slučajnošću roditelji shvate tko im je u kući te što se desilo sa njihovom kćerkom te puni bijesa i mržnje krenu u tešku i brutalnu osvetu.

RECENZIJA:

Poslije Vijetnama u Hollywoodu je krenuo i procvijetao veliki niz šokantnih horrora koji su zauvijek promijenili horror žanr. Jedan od njih je i legendarni i nezaboravni hit Wesa Cravena The Last House On The Left koji je jako puno utjecao na daljnji razvoj horror žanra i koji spada među najbolje horror filmove svih vremena jer sve do tog momenta hladnokrvnog nasilja nije toliko bilo u filmovima, no ovo je jedan od filmova koji je to zauvijek promijenio uz realističan prikaz nasilja u modernom društvu koji je poludio. Imao sam eto priliku prvo pogledati remake, pa onda ovaj original, te iako je remake ponudio priču na malo drugačiji i recimo moderniji način uz bolje efekte, meni je nekako original draži. Sam film je baziran na filmu Ingmana Bergmana Virgin Spring iz 1960. godine (glavna tematika je ista – silovanje i ubojstvo djevojke te osveta roditelja te djevojke zbog tog ubojstva). Ono što je prvenstveno značajno za ovaj film jest da je ovo veliki redateljski debi budućeg kralja horrora Wesa Cravena te na mjestu producenta se pojavljuje Sean S. Cunningham (stvoritelj kasnije izuzetno poznatog serijala Friday the 13th i drugih filmova).

Do ovog filma obojica su bili manje više amateri tako da su se s ovim filmom još uhodavali i učili kako raditi filmove te ovaj film predstavlja njihov prvi pravi uspjeh. Može se reći da su napravili više nego dobar posao imajući upravo na umu da je ovo maltene njihov prvi film i da su se juš skupljali iskustvo. Ovo je kultni film što se tiče rape and revenge tematike te od svih rape and revenge filmova koje sam vidio ovaj mi je definitivno najdraži koji je postao ubrzo sinonim i klasik za ovu strašnu tematiku kojeg su kasnije podosta fimova kopiralo (jedan od primjera koji mi sad pada na pamet jest Chaos iz 2005. godine sa skoro istim scenarijem te istim plakatom tj. promidžbom za film te mnogi drugi). Sam film je malog budžeta, i ono što može odbiti nekog od gledanja (osim par dosta uznemirujućih scena), jest dosta traljava glazba i dokumentarni pristup filmu, no meni taj dokumentarni pristup osobno previše ne smeta, dapače, u pitanju je jedan veliki plus jer nekako kvalitetno pridaje realističnosti ovoj cijeloj priči dok glazba je dosta mješovita i nažalost ne baš efektna, u nekim trenucima je sjajna (nekako ko škotski folk), dok u većini dosta loša.

Film prikazuje i to savršeno kako jedna mala greška može dovesti do jedne velike greške pa do još jedne (od najobičnijeg izlaska u grad na koncert koje završi sa putovanjem u šumu sa hrpa kriminalaca koji spadaju u samo dno ljudskog roda) i sve to izgleda dosta nepredvidivo i komplicirano da si čovjek zamisli u glavi jednu sliku tipa što je ovo, kako se ovo desilo te kako će se sve ovo završiti jer dosta toga izgleda bezizlazno i nevjerovatno. Također je fascinantno i prikaz kako običan normalan čovjek u jednom trenutku može postati kompletan manijak jer mu je netko naudio njegovom bližnjem, maltene ko životinja se počne ponašati te isključuje razum, a uključuje srce (vjerujem da se dosta roditelja našlo u takvoj situaciji te se barem malo pomislili na ovakav čin kad im je netko naudio djetetu) te uz dosta ironije, pomalo i humora (naročito od strane kriminalaca, iako i policajci su isto donekle smiješni) i hladne jezivosti uz dosta okrutnosti. Sam film teče dosta brzo tako da nema previše besmislica i glupost (oko sat i pol što traje film dosta brzo prođe). Film obiluje dosta smiješnim dijalozima, naročito me zaintrigiralo kad se događaju u ozbiljnim situacijama, no dosta toga je i veoma zanimljivo (definitivno svaka čast Cravenu za dobar scenarij). Naročito rečenice koje izgovara vođa bande Krug su prejebene (“Piss your pants” ili “Why don’t you lay back down and enjoy being inferior”). Gluma je na nivou kolko može biti, sasvim solidna i pristojna. Sam scenarij je odbio dosta glumaca tako da je jedino najzvučnije ime u filmu je David Hess kojem je ovaj film otvorio kasnije vrata ka Hollywoodu (čovjek je skladao i za velikog Elvisa Presleya te glazbu i za ovaj film).

David Hess se isto tako prvenstveno izdiže iznad svih svojom fantastičnom glumom kao glavni kriminalac i vođa bande, jedan od najstrašnijih negativaca koje sam ikad vidio sa jednim oštrim pogledom i zastrašujućim glasom. Scene mučenja, silovanja te naposljetku ubojstva su zasigurno glavni dio filma te su i dan danas uznemirujuće jer su one (kao i cijeli film) prikazane na jedan realističan i uistinu brutalan način. Možda ne previše eksplicitno, no i dalje zastrašujuće, ne za svakoga i što je najbitnije: dosta uvjerljivo. Osveta od strane roditelja mi se također svidjela da naplate smrt svoje kćerke tako da se pri kraju filma kolo sreće okreće za kriminalce, cijela ta ironija i loša sreća dolazi na vidijelo u stilu “sve se vraća, sve se plaća”, no prvi dio filma me malo ipak više impresionirao, šokirao i dirnuo, dok mi je sam kraj sasvim solidan, napet i u konačnici očekivan. Film kad je izašao je izazvao dosta kontroverzi, bio je posvuda zabranjen, a tamo gdje ga se moglo pogledati reakcije su bile da su ljudi bili šokirani te su čak neki i povraćali. Film je također reklamiran kao Sex Crime of the Century te najpoznatiji tagline filma što ljudi ponajviše pamte jest “To avoid fainting keep repeating, it’s only a movie, it’s only a movie…”. Remake originala je izašao prošle godine (dakle 2009.) te ga je vrijedno pogledati jer je isto sjajan, no meni je original ipak malo draži, definitivno najšokantniji u kompletnoj karijeri Wesa Cravena kojeg toplo preporučujem zbog svoje realističnosti, prvoklasne glume Davida Hessa te kulturne važnosti za horror žanr.

8/10 Šokantan i hladnokrvan debi Wesa Cravena dostojan budućeg majstora horrora!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Kad je Wes Craven odnio ovaj film u MPAA te su ga odmah označili oznakom X. Tad je skratio film za 10 minuta, pa nakon još jednog neuspjeha skratio film za 20 minuta te je opet dobio ništa. Film je i dalje imao oznaku koju su tada imali uglavnom dobivali porno filmovi. Napokon je odlučio namontirati opet film kakav je bio na početku sa svim scenama te je uz trud i pomoć jednog svog prijatelja film dobio oznaku R.

Distribucijske kompanije Hallmark i Atlas International su pokušali kad je počelo prikazivanje filma u Njemačkoj prikazati film kao stvarni snuff film.

Mješavina crvene i plave hrane bojana sa sirupom od kramela je korištena za lažnu krv koja u usporedbi sa većinom krvi u filmovima zapravo izgleda pravo.

Film je baziran na filmu Ingmana Bergmana Virgin Spring iz 1960. godine.

Film je zabranjen u Velikoj Britaniji već 30 godina.

Film je 32 godine bio zabranjen u Australiji. Tek je 2004. godine po prvi bio službeno izdan i dostupan u DVD formatu.

Wes Craven je ime Krug iskoristio dosta godina kasnije u svom filmu A Nightmare On Elm Street za glavnog negativca filma, Freddy Krueger. U oba filma ime je ime iskorišteno za ubojice tinejdžera.

David A. Hess koji je glumio glavnog negativca Kruga je skladatelj te je sam je stvorio većinu glazbe za film, također je napisao neke pjesme za Elvisa Presleya.

Fred Lincoln koji u filmu glumi Weasela se poslije ovog filma dao u porno vode kao režiser i dosad je snimio 250 filmova.

Redateljski debi Wesa Cravena.

Napisan 1971. godine, originalni scenarij je namjeravao biti izuzetno grafički brutalan hardcore film sa odlukom da se svi glumci i radnici na filmu obvezuju takvom filmu, no nakon što je krenulo snimanje teška odluka je pala da se debelo editira ka daleko blažem filmu.

Ils (2006.)

TAGLINE:

You’ll never feel safe in your home again.

ŽANR: horror, triler

REDATELJI: David Moreau i Xavier Palud

PRODUCENT: Richard Grandpierre

SCENARISTI: David Moreau i Xavier Palud

GLUMAČKA POSTAVA: Olivia Bonamy, Michael Cohen, itd…

GLAZBA: Rene-Marc Bini

GODINA IZLASKA: 2006. godina

VRIJEME TRAJANJA: 74. minuta

ZEMLJA: Francuska

JEZIK: Francuski

UKRATKO RADNJA:

Učiteljica Clementine živi u Rumuniji sa svojim mužem Lucasom gdje predaje francuski u jednoj školi. Jednog dana pri povratku kući primjeti nepoznati auto u blizini kuće dok već navečer se počnu čudne stvari događati od čudnih telefonskih poziva do upaljenog TV-a u boravku, no to je tek početak terora kad se počnu redom napadi događati od strane nepoznatih osoba, dok mladi par pokušava svim snagama da im pobjegne i prežive noć.

RECENZIJA:

Kako sam u zadnjih par dana pogledao par francuskih horrora odlučih postaviti recenziju i još jednog francukog horrora iz ovog zlatnog desetljeća za francuze što se tiče horror žanra. Film se zove Ils (na engleskom Them) iz 2006. godine te je baziran na stvarnim događajima jer navodno se jednom paru u Rumuniji nešto slično dogodilo kao i osobama u ovom filmu, te vidjevši kako je realističan film na kraju ispao ne bi se čudio da se taj događaj u Rumuniji stvarno i dogodio, iako je moguće da je u pitanju samo čista fikcija da bi se malo podigla prašina i strah kod ljudi. Ovo je film koji je totalno drugačiji od svih ostalih što se tiče francuske horror kinematografije ovog desetljeća i to moram odmah napomenuti jer ovo je film koji puca na jednu izuzetno kvalitetnu atmosferu, napetost te nepredvidivost ko oni neki stari horrori iz 60-tih i 70-tih te rad velikih majstora jeze i napetosti kao što su John Carpenter i Alfred Hitchook. Tko god poznaje imalo opus tih legendi može očekivati nevjerovatnu napetost i atmosferu u tom štihu. Redatelji i to čak 2 redatelja (David Moreau i Xavier Palud) su obavili neizmjerno kvalitetan posao što se tiče režije. Sam film je malog budžeta, nema nešto specijalnih efekata no to gotovo ništa ne oduzima draži i posebnosti filma.

Prvenstveni cilj filma jest bio da zastraši i to u velikoj dozi sa tom svom nekakvom jednostavnošću što je na kraju ispao veliki plus. U filmu također nema gotovo nimalo krvi, eksplicitnog nasilja, torture porna i takvih stvari što je dosta viđeno u ostalim francuskim horrorima i općenito drugim horrorima “ala Roth” tako da će fanovi takvih stvari ostati više nego razočarani. Tematika filma je neizmjerno jednostavna, no zastrašujuća (dovoljno se prisjetiti kultnog Hanekevog klasika The Funny Games iz 90-tih), te efektno prikazana uz dosta misterije i nepredvidivosti što mi se jako dopalo. Ja inače volim ovakve vrste filmova gdje se tema vuče tipa “home invasion” od strane nepoznatih osoba tako da me ovaj film očarao što se tiče toga. Sam početak me neizmjerno dojmio kad uviđamo “Them” koji od početka žustro napadaju, dakle veoma kvalitetno film počinje, s cijelim time se budi i misterija tko su oni, očito ih ima puno te kako film teče saznamo da su nose kapuljače na glavi i tako dalje (normalno kako film teče svojim tokom). Film je dugačak jedva 70 i nešto minuta, no radnja teče dosta brzo, u glavnom điru radnje je mladi bračni par koje u samom početku upoznajemo, koji su dosta jednostavni, ali i pametni ljudi (definitivno plus glumcima Michaelu Cohenu i Olivie Bonamy zbog izuzetno realistične i jednostavno sjajne glume), no ubrzo im se počnu strašne i gotovo neobjašnjive stvari događati (već oko 30-te minute pa nadalje) što je proizvelo dosta nevjerovatnih situacija, od lupanja po vratima, prozori se počnu tresti, pa čak i glasne glazbe što je dovoljno da zaintrigira osobu te ga isprepada zbog viđenog. Sviđa mi se kako je cijeli napad i ta invazija na braćni par prikazan tokom noći što još više ulijeva strah uz odlično korištenje mraka, kompletne scenografije i općenito prvoklasne režije dvojice redatelja. Od tih trenutaka film postaje sve napetiji i napetiji što je možda čak i najveći plus u filmu da ima jednu sjajnu atmosferu, da realistično bude zastrašujuć bez gotovo imalo krvi kako malo ovih novijih horror filmova ima jer cijelo vrijeme strašni napadi se događaju sa svih strana, a ti se maltene moliš i gledaš kako će likovi preživjeti što moram napomenuti da su u ovom filmu glavni likovi dosta pametni, skoro nimalo glupavi, bore se i više nego ravnopravno te donose pametne odluke pokušavajući pobjeći iz svog doma koji sve više liči na neku kuću iz pakla. Sviđa mi se sama ideja da čuvene “Them” gotovo u velikoj većini filma skoro ni ne vidimo, uvijek su u nekom mraku, ima ih podosta te čekaju da napadnu bez gotovo ikakvog razloga, no dosta su brzi te jednako neumoljivi. Kroz cijeli film se vodi ta bitka mačke i miša koja me držala i više nego u napetosti i iščekivanju šta će se slijedeće dogoditi jer me je film jako dobro uživio u priču te je istovremeno cijela ideja i zastrašujuća realno gledajući da netko te u tvojoj vlastitoj kući može napasti i pokušati ubiti (dosta jezivo moram priznati).

Moram se još osvrnuti na samu završnicu za koju sam još davnih dana čuo da je možda čak i najbolja stvar u filmu i da je jako šokantna skupa sa samim krajem i jeste, stvarno šokiralo me to što sam vidio. Kad se konačno sazna tko su “Them” stvarno čovjek ostane šokiran, ja sam ostao paf, izuzetno dobar twist, a tek sam kraj koji je doslovce zastrašujuć. Nema te krvi, mesa, itd… što ga može zamijeniti, stvarno posebno. Izuzetno dobar scenarij u kojem ja osobno ne bi ništa mijenjao, dakle odlično. Doslovce šokantan uz zadnju scenu koja je nevjerovatna te ukratko objašnjenje što se to sve dogodilo, motiv, te još jednom da je film baziran prema stvarnim događajima. Film je jedan od najstrašnijih horrora ovog desetljeća (u to nema sumnje), no jedini razlog zašto mu neću dati savršenu ocjenu jest jer mi je ipak prekratak te me sličan film koji je može se reći i inspiriran pomalo ovim filmom The Strangers iz 2008. godine (iako prvenstveno oba filma iz istih stvari su kupili inspiracije) malo bolji kojeg sam ja pogledao prije ovog i koji me malo više dojmio i impresionirao, no u bilo kojem slučaju, ovo je jedan ultra napet i zastrašujuć horror film, jedan od najboljih iz ovog desetljeća koji neće zakazati te predstavlja jedan istinski užitak za prave ljubitelje horror žanra koji prepoznaju i znaju kvalitetu.

8/10 Dosta zastrašujuć i kvalitetan horror, topla preporuka!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Snimljen u 30 dana.

Prema riječima redatelja Davida Moreaua glavna glumica Olivia Bonamy je patila od klaustrofobije tako da većina njenog nastupa što je puzala kroz uske tunele je bio rezultat pravog straha od uskog prostora.

The Exorcist (1973.)

TAGLINES:

The movie you’ve been waiting for…without the wait.

Something beyond comprehension is happening to a little girl on this street, in this house. A man has been called for as a last resort to try and save her. That man is The Exorcist.

The Devil Inside.

The Scariest Movie Of All Time Has Returned. In The Version _You’ve Never Seen Before_.

Somewhere between science and superstition, there is another world. The world of darkness.

Nobody expected it, nobody believed it, and nobody could stop it. The one hope, the only hope: THE EXORCIST.

ŽANR: horror

REDATELJ: William Friedkin

PRODUCENTI: William Peter Blatty i Noel Marshall

SCENARIST: William Peter Blatty

GLUMAČKA POSTAVA: Ellen Burstyn, Linda Blair, Max von Sydov, Jason Miller, Lee J. Cobb, itd…

GLAZBA: Jack Nitzsche i Mike Oldfield

GODINA IZLASKA: 1973. godina

VRIJEME TRAJANJA: 122. minute

ZEMLJA: USA

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 15, 000 000 $

ZARADA: 440, 000 000 $

UKRATKO RADNJA:

Chris je filmska glumica koja je nedavno poslom došla u Washington. Iznenada, ona počne primjećivati neobične promjene u ponašanju i izgledu svoje dvanaestogodišnje kćeri Regan. Iako sve djeluje kao ispad shizofrenije – djevojčica se baca po krevetu, vrišti i udara o zid, psihijatri joj, zgroženi slučajem, ne uspijevaju pomoći. Kako nesvakidašnja bolest napreduje, očajna Chris odluči zaboraviti liječnike i potražiti pomoć u crkvi. Naime, njoj se učini da se možda radi o slučaju ulaska demona ili vraga u ljudsko tijelo i možda bi baš svećenici mogli imati na to odgovor. Ona se tako sprijatelji s mladim svećenikom iz obližnjega mjesta, a koji se i sam bori sa svojim osobnim problemima…

RECENZIJA:

Mislim da nema jednostavno osobe koja nije čula za famozni klasik horror žanra “The Excorcist” koji je po mnogima jedan od najstrašnijih, ako ne i najstrašniji horror film svih vremena. Ja sam do prije par godina prvo slučanjo zapao na drugi dio kojeg se ne sjećam baš nešto previše te ću ga morati ponovo pogledati, no nedavno sam konačno dao priliku originalu koji je davne 1973. godine doslovce šokirao svijet te nikog nije ostavio nimalo ravnodušnim viđenim jer je predstavio nešto novo i unikatno u svijetu filma. Sam film je najpoznatiji i najbolji film o egzorcizmu baziran na knjizi Williama Petera Blattya koji je ovom filmu napisao jedan dosta jeziv scenarij (čovjek je ujedno producirao film te režirao treći nastavak u serijalu). Ono što još više zastrašuje što se tiče cijelog filma jest da je osim knjige film baziran na stvarnim događajima egzorcizma iz 1949. godine što je prvotno inspiriralo i samu knjigu Williama Petera Blattya. Redatelj William Friedkin je obavio izuzetno dobar posao, dinamična režija koja savršeno nas uvlači u film, vizualno/tehnički film i dan danas izgleda sjajno, njegov daleko najbolji i najpoznatiji film u karijeri s kojim je puno obećavao za daljnji rad i uspjeh u Hollywoodu, no nažalost kasnije je podosta podbacio sa redom loših filmova. Uspio je ovdje predočiti jednu strašnu i bizarnu priču koja se događa nevinoj osobi, učiniti je nevjerovatno stvarnom i približiti je svakom tko pogleda film te ono najbitnije  zastrašiti i šokirati ljude u čemu je film uspio.

Sam film možda u trenucima sporo teče, te ima dosta likova, na kraju krajeva čak je skoro 2 sata dugačak, no izuzetno snažno počinje, nikako nije dosadan, te što je jako bitno, nijedan lik nije ovdje bezveze stavljen jer su svi bitni i kvalitetno okarakterizirani (jest da onaj detektiv me malo nervirao kakvo je đubre u filmu, no sasvim je ok) te nakon kratkog upoznavanja s likovima koji u ovom slučaju predstavljaju jednu klasičnu malu i radišnu obitelj u Washingtonu kreće glavna premisa u filmu koja se da osjetiti još od samog početka da neko zlo je u zraku, neka nadnaravna sila i da će se nešto strašno dogoditi (razni zvukovi, neobjašnjive situacije počnu kružiti po kući) dok ne preraste u nešto izuzetno strašno što ponese film u jedan totalno nepredvidiv smjer. Ono što me u cijeloj priči jako impresioniralo jest prikaz i mogućnost da Sotona obuzme osobu te samo istjerivanje Sotone iz osobe. Friedkin cijelu priču nije prikazao nužno kao fikciju, nego kao stvarnost te ju je uspio predočiti svakom, možda prvenstveno što se kaže “malom čovjeku” tipa da se sve ovo svuda i svakome može dogoditi što je strašan aspekt filma. Ovo je jedan od najboljih filmova ikad što se tiče odličnog pokazivanja klasične borbe koja traje još od nastanka ovog svijeta i koja nikako ne prestaje: borba između dobra i zla, Boga i Sotone u čemu je film i više nego uspio da prikaže da je zlo oko nas i kako se boriti sa svim tim. Cijela radnja je usmjerena na malu i nevinu djevojčicu Regan koju je odglumila Linda Blair, koju obuzme Sotona i za koju se prvenstveno bori požrtvovana majka (ovo je jedan od kultnih filmova skupa sa Rosemary’s Baby i The Omen što se tiče te tematike) što donosi niz bizarnih situacija (većina je doslovce nevjerovatnih) uz bizarne psovke, reakcije a tek sam izraz lica Regan koji je neprocjenjiv (obilno korištenje šminke što u svakom trenu izgleda uvjerljivo) i mijenjanje glasa što više nego govori da je nešto opako i nasilno u cijeloj priči (sama scena sa Regan i njezin hod na stepenicama kao pauk je dovoljan znak bizarnosti priče). Osim Linde Blair naročito me dojmio Jason Miller koji do ovog filma nije nikad glumio u nekom filmu, ali je zato obavio svjetski posao u prikazu svećenika koji jedini donekle shvaća što se to događa te želi pomoći u ovom filmu, no svi su redom jedinstveno sjajni.

Specijalni efekti su jedan od glavnih aduta u filmu, totalno inovativni i novi za tadašnje vrijeme, ima ih dosta i svaki put kad ih se vidi na ekranu su meastralni i šokantni, no unatoč njima posebno me možda još više dojmila sama pomisao da se ovakve stvari događaju u svijetu te neizostavna glazba koja je postala jedan od najprepoznatljivih stvari iz filma, dosta jednostavna tema, no veoma efektno strašna i lako pamtljiva. Film dosta vuče i kombinira religiju prvenstveno katolike te cijeli prikaz Crkve koja je dosta slaba u filmu tipa da se ne žele baš boriti sa zlom te cijeli njihov stav oko izbavljenja sotone. Cijeli film je konstantna borba između dobra i zla, svećenika koji ne znaju, a i baš ne žele se izgleda pomiriti sa istinom i baš istinski pomoći, pokušaj da se pomogne djevojčici skupa sa napetom završnicom što se i moglo očekivati, mukotrpno izbavljenje Sotone (posebno važi opaziti u tim trenucima na red bizarnih psovki od strane Regan te križ okrenut naopako). Na kraju krajeva film je uspio u svom konceptu i namjeri, sa jednom originalnom idejom, pristupom te sa svim stvarima što svaki horror film teži je uspio šokirati publiku te predočiti jednu strašnu priču. Film je toliko postao dio popularne kulture da je zanimljivo i reći da je Scary Movie 2002. godine parodirao film sa par scena u svom drugom nastavku u naravno komičnijem tonu dok je The Excorcist na kraju ispao jedan od ne samo najprodavanijih horror filmova svih vremena, nego i općenito svih vremena koji svaki fan horrora koji nije vidio mora jednostavno barem jedanput pogledati u svom životu jer spada u sam vrh najkvalitetnijih i najstrašnijih horror klasika svih vremena koji izgleda sjajno i dan danas te jednako zastrašujuć kao i kada je napravljen.

10/10 Remek djelo žanra, dio horror abecede, a must see!

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Ellen Burstyn je pristala glumiti u filmu jedino ako njen lik ne kaže u filmu (po scenariju) da vjeruje u vraga.  Producenti su se složili maknuti iskaz iz scenarija.

Johnu Boormanu je bila pružena prilika da režira film, no on je odbio izjavom da je priča previše okrutna prema djeci, no ipak je na kraju odlučio režirati drugi dio u serijalu 4 godine kasnije, Exorcist II: The Heretic.

Jane Fonda i Shirley MacLaine su bili jedno vrijeme u igri za ulogu Chris MacNeil.

Audrey Hepburn je također bila u igri za istu ulogu, no njen zahtjev je bio da glumi samo kad bi se film snimao u Rimu, dok Anne Bancfrot je bio još jedan izbor, no zbog trudnoće je otpala za ulogu.

Jill Clayburgh je bila na audiciji za ulogu Sharon.

Jedan gledatelj u kinu se onesvijestio tokom filma i slomio čeljust, a za sve je krivio šokantnost filma. Studio se na kraju se dogovorio van suda sa gledateljem isplativši mu nepoznatu sumu novca.

Svećenika Dyera je odglumio William O’Malley, pravi svećenik koji i dan danas predaje na na Fordham fakultetu.

Originalni raspored snimanja je bio 84 dana, no snimanje u Americi je bilo 224 dana.

Zbog svog kontroverznog sadržaja film se nije mogao naći na videu u UK-u sve do 1999. godine kada je konačno pušten film u svom kompletnom izdanju.

Stanley Kubrick je želio režirati film, no jedino ako ga može i producirati, no studio je bio malo zabrinut da bi mogao otići preko budžeta i raspored tako da je na kraju izbor bio Mark Rydell, no William Peter Blatty je inzistirao da William Friedkin režira film.

Stacy Keach je bio prvotni izbor Williama Petera Blattya da igra ulogu svećenika Karrasa dok William Friedkin nije opazio Jasona Millera u jednoj predstavi na Broadwayu te unatoč činjenici da Miller nikad nije glumio u filmu Keach je bio odbačen iz projekta te je Miller došao na njegovo mjesto.

Prema riječima Williama Petera Blattya, redatelj William Friedkin je jedno vrijeme također Genea Hackmana razmatrao za ulogu svećenika Karrasa.

Ovo je film u kojem je makeup legenda Dick Smith uzela Ricka Bakera za svog asistenta.

William Peter Blatty je bazirao svoju knjigu na stvarnom činu egzorcizma koji se dogio 1949. godine dijelom u Cottage Cityu, Marylanu te Bel-Noru, Missouri u kojem je navodno ministar izbavio Sotonu iz 13-godišnjeg dječaka pod imenom Robbie te da je cijeli proces trajao 6 tjedana.

Geraldine Page je odbila priliku da igra ulogu majke koja je na kraju otišla Ellen Burstyn.

Zvuk sotone koji napušta tijelo Regan jest zapravo zvuk svinja spremih da ih se zakolje.

Po samom izlasku filma u kino film je toliko jako utjecao na publiku da su u mnogim kinima pozvani bolničari da pomognu ljudima koji su se onesvijestili ili koji su jednostavno poludili.

Entertainment Weekly i Maxim su glasali za film kao najstrašniji film svih vremena.

Prvi horror film koji je bio nominiran za Best Picture Academy Award.

Martyrs (2008.)

TAGLINES:

They did not finish to be alive…

ŽANR: horror, drama

REDATELJ: Pascal Laugier

SCENARIST: Pascal Laugier

GLUMAČKA POSTAVA: Morjana Alaoui, Mylene Jampanoi, Catherine Begin, itd…

GODINA IZLASKA: 2008. godina

VRIJEME TRAJANJA: 100. minuta

ZEMLJA: Francuska

JEZIK: Francuski

BUDŽET: 2,8 000 000   €

UKRATKO RADNJA:

1970-tih djevojka Lucie koja je proglašena nestalom više od godinu dana je pronađena lutajući ulicama u katatoničnom stanju.  Nije sposobna nikome opisati niti ikome reći što joj se dogodilo, ali je otkriveno da je provela gotovo godinu dana u napuštenoj klaonici , u jednoj sobi gdje je bila mučena i zlostavljana. To nažalost nije bila obična otmica niti djelo nekog pedofila, već nešto puno strašnije.

RECENZIJA:

U zadnjih par dana sam se ponovo ufurao u francuske filmove, prvenstveno horror žanr tako da evo recenzije o možda čak i najboljem francuskom horroru ovog desetljeća koji me doslovce oduševio, a to dosta govori jer ovo desetljeće francuzi inače doslovce vladaju što se tiče horror žanra i to je mislim svima već jasno (amerikanci im nisu ni do koljena i mogu se jednostavno posramiti koja sve smeća snimaju u ovom desetljeću), dok francuzi u širokom luku briljiraju. Sam redatelj (ujedno i scenarist filma) jest mladi Pascal Laugier koji je do ovog filma napravio samo jedan film i to horror Saint Age iz 2004. godine kojeg nisam dosad pogledao, no čovjek ima veliki potencijal i talent i nadam se da će se još čuti za njega i da će imati blistavu karijeru jer je on ovim filmom pokazao da je veliki ljubitelj žanra i da kvalitetno razumije žanr, a da ne pričam da je odličan redatelj koji majstorski barata kamerom i da zna odlično rasporediti i prezentirati jednu dosta mračnu i nimalo laku priču u film koji se gleda u dahu za maksimalni doživljaj. Čovjek je trebao biti i redatelj remake-a Hellraiser, no nažalost otpao je iz cijelog projekta (ne znam nažalost ni razlog tog čudnog poteza).

Martyrs izgleda možda na prvi pogled kao još jedan u nizu vala francuskih horrora što imamo danas, no on predstavlja nešto još daleko više, moćnije i šokantnije što većina prethodnika nije uspjela baš u potpunosti prikazati i možda čak predstavlja pravi vrhunac i kremu francuske horror kinematografije koje će biti teško u skoroj budućnosti nadmašiti i ujedno je jedan od najboljih horrora ovog desetljeća. Ovo je jedan dosta depresivan horror film koji ni u čemu nije pozitivan te tako od samog početka kreće, dovoljno je jak da uzmemiri, realističan je, pametan te također snažan da pokosi čovjeka u tugi i bolu zbog viđenog (već sam početak naglašava to sve i to u stilu Leon: Profesionalac), brutalno toliko da i nedužne glave poput male djevojčice bivaju ubijene što je više nego dovoljno da čovjeka protrese dok taj cijeli uvod ima osvetnički štih I Spit On Your Grave: “oko za oko, zub za zub”. Film ima jednu bolesnu atmosferu od samog starta koju bih najrađe i najlakše usporedio sa šokantnom dramom Gaspara Noe Irreversible iz 2002. godine u prikazu bolesnog svijeta u kojem živimo, koji savršeno prikazuje onaj mračan pogled na ljude, njihov život, reakcije i razmišljanja sa podosta šokantnih i brutalnih scena te odličnom dozom drame koja je ovdje fantastično upakirana sa horrorom.

Tematika na trenutke izgleda dosta kao Hostel, pa i Saw te sam film jest brutalan kao neki raniji francuski horrori, no ovaj film je meni bolji od svih tih te ovi navedeni se ne mogu usporediti s njim prvenstveno jer je realistično težak za pogledati i brutalan (dakle specijalni efekti su više nego sjajni i šokantni te su prvenstveno vjerodostojni nimalo lake priče), izrazito je napet i uz sve to ima odličnu karakterizaciju likova što neki raniji spomenuti horrori nisu imali baš nešto naročito i to naročito na ovakvom visokom nivou (prvenstveno dviju glavnih likova oko kojih se vodi ta cijela tužna i tmurna priča) do kojih ti je baš stalo, jer oni nisu ovdje bezvezno prikazani, već kao pravi ljudi sa istinskim osjećajima, problemima, sa patnjom i bolnom prošlošću koja igra veliku ulogu u filmu. Uz sve to film fascinantno prikazuje ono što je danas dosta prisutno u svijetu, tj. da se na tone godišnje događa da ljudi bez traga nestaju, da oko nas biva trgovina ljudima, razna mučenja, no da rijetko tko tome staje na kraj i da se usudi boriti protiv toga te imamo taj cijeli prikaz tog mučenja ljudi koji je poprilično uznemirujuć. Gluma i to prvenstveno dviju glavnih glumica Morjane Alaoui te Mylene Jampanoi je nevjerovatno dirljiva i uvjerljiva što stvarno mnogo doprinosi filmu. Odličan je prikaz psihičkog stanja i beznađa skupa sa depresijom jer to u globalu i je ovaj film, prikaz beznađa i depresije skupa sa dosta uznemirujućih scena što nije za svačiji želudac. Prvotni dio filma je dosta mračan i šokantan (već uz par flashbackova mučenja te prikaza osvete), dovoljno je kvalitetan da se upoznaju likovi (što je fascinantno spomenuti da se cijela radnja odvija u nekoj kući, dakle to je središte cijele priče) dok već na polovici filma se još gore stvari kreću događati (lanci povjerenstva pucaju, dolazi do tragedije, nemira, a tek bizarne scene otkrivanje zarobljene žene po kući sa nekom neobičnom napravom na glavi što dosta bolno i krvavo izgleda te ispušta zvukove ko neka životinja što dosta zvuči zastrašajuće kroz film (u dosta situacija se taj zvuk i javlja) koje u zadnjih pola sata eskaliraju u neke od najtežih pola sata koje sam ikad gledao u svom životu.

Torture porn do samog kraja, ništa možda prejako naglašeno, ali konstantno, postepeno i zastrašujuće te jako teško za pogledati kao i cijeli film u konačnici koji postepeno uvlači gledatelja u priču i svijet filma. Sam kraj prvotno možda izgleda besmisleno i iznenađujuće, čak i zbunjujuće bih rekao no nije, ali je zato donekle zadovoljavajuć znajući što je do tada sve bilo viđeno te je istovremeno nepredvidiv (treba samo malo bolje pratiti radnju da bi se skužilo čemu takav kraj jer film ima/sadrži dosta nekih sakrivenih poruka/simbola upotpunjeni savršenim dijalogom koji dosta stavlja na razmišljanje o životu općenito i životu nakon smrti) koje na kraju krajeva savršeno zaokružuje poantu ovog nevjerovatnog filma. Film me dosta uznemirio, šokirao, čak i zastrašio viđenim, no izuzetno me impresionirao jednim pametnim i zrelim scenarijem, dirljivom glumom te sveopćim prikazom na mračni pogled ljudi, da netko može biti tako okrutan i nemilosrdan prema ljudima te cjelookupnim prikazom na šokantni svijet koje nas okružuje i za kojeg većina nisu ni svjesni (u smislu da ovakvi bolesnici uopće postoje). Toliko mi se svidio film da mi je postao sada već omiljeni francuski horror film i jedan mi je od omiljenih francuskih filmova ikad skupa sa Irreversible. Nažalost kolko čujem američki remake filma se već radi što je samo po sebi WTF? i nevjerovatna glupost (klasičan stereotip amerikanaca koji svojim pristupom hoće nešto napraviti, no na kraju obično unište već odličan film) koji će vjerovatno traljavo ispasti i od kojeg ne očekujem puno, dok ovaj film iako nije za svakoga uistinu vrijedi pogledati jer je u pitanju remek djelo žanra i jedan od najboljih horror filmova ove dekade.

10/10 Savršenstvo i remek djelo francuske kinematografije.

ZANIMLJIVOST O FILMU:

U prethodnom filmu Pascala Laugiera Saint Age iz 2004. godine glavni lik je Anna Jurin. U Martyrsu je Anna ime jedne od glavnih ženskih likova dok je Lucia Jurin drugi ženski lik.

Shivers (1975.)

TAGLINES:

T-E-R-R-O-R beyond the power of priest or science to exorcise.

BEING TERRIFIED IS JUST THE BEGINNING!

Going MAD is just the beginning…

ŽANR: sci-fi, horror

REDATELJ: David Cronenberg

PRODUCENT: Ivan Reitman

SCENARIST: David Cronenberg

GLUMAČKA POSTAVA: Paul Hempton, Barbara Steele, Lynn Lowry, Joe Silver, Ronald Modzik, itd…

GLAZBA: Fred Mollin

GODINA IZLASKA: 1975. godina

VRIJEME TRAJANJA: 87. minuta

ZEMLJA: Kanada

JEZIK: Engleski

BUDŽET: 179, 000 $

UKRATKO RADNJA:

Znanstvenik u zgradi eksperimentira sa parazitima koji bi trebali u budućnosti koristiti ljudima, no kako sve krene u krivu to propadne no veoma ubrzo se počnu događati čudne stvari po zgradi. Sve više i više ljudi biva zaraženima parazitom koji ih pretvara u seksualne manijake te sve izgleda i vodi ka epidemiji velikih razmjera. Može li itko zaustaviti ih ili svijet propada naoružan parazitima i seksualnim manijacima?

RECENZIJA:

Redateljski debi tada mladog i jednog od meni najdražih horror redatelja svih vremena Davida Cronenberga iznjedrio je film Shivers ili kako njegov drugi naziv veli They Came From Within koji je doslovce šokirao Kanadu  kada je izašao 1975. Godine. Kanada u to vrijeme nije baš bila poznata po horrorima no ovaj film skupa sa Davidom Cronenbergom (koji do ovog filma je snimio dva kratka filma) je promijenio sve to i koji je počeo pokazivati njegovu ljubav da šokira svijet, da fenomenalno kombinira horror i znanstvenu fantastiku te da postane jedan od glavnih pionira podžanra horrora „body horror“ te na kraju krajeva i najveći kanadski redatelj ikad. Snimljen sa malim budžetom i to samo u 15 dana film je postao jedan od najšokantnijih i najbizarnijih horrora iz 70-tih.

Sama tematika je dosta šokantna i uvijek kontroverzna (naročito u ondašnje vrijeme, iako ni danas nije ništa bolje te se može primjeniti i u današnje vrijeme) jer u jednu ruku je podosta razbila sve barijere i tabu teme vezane za sex, tadašnje društvo i kulturu (što ovdje uviđamo u obliku i scena homoseksualizma, lezbijskih scena, pa čak i incesta) te raznih spolnih bolesti koje dolaze kao rezultat svega toga što također treba napomenuti da je ovaj film snimljen 5 godina prije službene epidemije AIDS-a koja je krenula u ranim 80-tima s kojom film ima podosta povezanosti (parazit kao i AIDS ulazi u organizam osobe zbog čega osoba oboli, počne se mijenjati fizički, a i psihički, itd…) što je sve ovaj film nagovijestio u svijetu koji je poludio sa životom i slobodom kao jedno svojevrsno ludilo modernog društva. Sam film je miks i znanosti, medicine, bolesti, parazita, dakle manje više ono sve što je kasnije obilježilo rad Cronenberga i postalo prepoznatljivost za njega uz jednu jasnu naglašenost na seksulanost koja nosi i čini ovaj film. Ovo je također prvi film na temu parazita koji je svoj utjecaj pronašao u filmovima kao što su Invasion of the Body Snatchers (ne zna se tko je napadnut, a tko nije) i u Romerovom The Night Of The Living Dead, no za razliku od Romerovog klasika ovdje su ljudi pod utjecajem parazita te žele voditi ljubav sa svakim na kojeg naiđu s čime još postaju nasilni, ubojice, no jednako čudno hodaju te se ponašaju kao zombiji.  Savršeni primjer tipa “sex and violence”. Glazba je dosta dobra, nije previše naglašena no pomaže u napetosti ovom filmu. Sam film je kasnije utjecao na filmove kao što su The Hidden, Night Of The Creeps, a ne zaboravimo i Slither. Cronenberg je obavio sasvim solidnu režiju koliko je mogao (znajući da se učio još i da nije imao baš iskustva), tako da kamera možda nije uvijek sjajna, malo ponekad to sve izgleda dosta šeprtljavo tako da je moglo biti i dosta bolje, no za low-budget i sam početak karijere je u redu te je filmu podario osim režije i sjajan scenarij pun ozbiljne tematike vezane za muškarca (“man is an animal that thinks too much”), dirljivog dijaloga dostojnog ovakvog neobičnog filma no i erotike (“dying is an act of eroticism”) plus uz ponešto i humora (čovjek u praonici rublja vidi debelu ženu koja mu viče da je „Hungry for love“),  bizarnih scena poput dviju sestri blizanki spojene na lancu ko kerovi viču za ljubavi, te naravno legendarna i čuvena scena koja se ureže u pamćenje zasigurno svima sa Barbarom Steele u kadi sa parazitima koja ulijeva strah u kosti. Gluma je prvenstveno jedini pravi minus u ovom filmu što me podosta iritiralo. Glumci su većina manje više ko da su sa ulice došli (tolko o njihovoj glumi), jedino poznato lice je Barbara Steele te se u filmu pojavljuje i prelijepa Lynn Lowry koja mi se najviše dopala u filmu i koja je prije ovog filma glumila u Romerovom „The Crazies“. Specijalni efekti su veliki adut u filmu,  Joe Blasco je za male pare doslovce čuda napravio tako da ima dosta disgusting scena koje šokiraju (jedna od njih je posebice pri kraju u borbi dvojice mušakaraca sa parazitima koji počnu uništavati lice jednoga), no u globalu film sadrži dosta uznemirujućih scena dovoljno da protresu čovjeka od koje su neke utjecale i na kasniji veliki sci-fi/horror hit Ridleya Scotta Alien.

Završnica je u nabijenoj atmosferi „ala Night Of The Living dead“ gdje stvarno dolazi do vrhunca kad je u pitanju klaustrofobična atmosfera (gdje god se okreneš osoba zaražena parazitom je oko tebe sspremna da te zarazi) i nepredvidivost, te sam kraj koji je je u duhu cijelog filma, pravi apokaliptični kraj, nimalo pozitivan i dostojan ovog šokantnog horror debija za budućeg kralja „body horror“ filmova. Iako nije savršen, jako me dojmio, šokirao i stavio na razmišljanje o seksu i svijetu oko mene (ko gotovo svi Cronenbergovi filmovi) te je ovo prvi film iz poznate (kako ja to zovem trilogije o sexu) početa ovim filmom preko Videodroma pa do Crasha. Nije možda jedan od najboljih Cronenbergovih filmova, no u pitanju je jedan jako kvalitetan i neobičan horror klasik iz 70-tih, možda čak i najperverzniji u njegovoj velikoj karijeri koji će zadovoljiti sa jednim jako dobrim scenarijem, bolesnom atmosferom te podosta uznemirujućih scena.

8/10 Izuzetno šokantan, utjecajan i nezaboravan debi Davida Cronenberga.

ZANIMLJIVOSTI O FILMU:

Susan Petrie nije mogla nikako plakati tako da je David Cronenberg pomoću luka na setu uspio da ona zaplače za scene koje su bile potrebne za film.

Kanadski novinar Robert Fulford je napao film u svom časopisu govoreći kako je film loš te je isprdavao Davida Cronenberga šzo  mu je samo otežalo život i daljnji filmski rad.

Snimljen u 15 dana.

David Cronenberg je uzeo Lynn Lowry za film kao medicinsku sestru Forsythe zbog svojih zaraznih očiju i neobične i pozitivne prisutnosti na ekranu.

Wes Craven

Tata hororaca i ponosni režiser filmova kao što su A Nightmare on Elm Street i Scream Wes Craven je započeo karijeru kao montažer i asistent producenta za nekoliko B kompanija, da bi do danas postao jedan od najvećih i najutjecajnijih horror velikana svih vremena.

RANI ŽIVOT:

Wesley Earl Wes Craven je rođen 2.8.1939. godine u Clevelandu, Ohio u konzervativnoj baptističkoj obitelji kao sin Caroline i Paula Cravena, čiji svjetonazori su zabranjivali gledanje filmova (osim onih Disneyjeve tematike). Wes prvi put ima mogućnost uranjanja u svijet pravog filma u studenskim danima. Napušta rodni grad i odlazi studirati englesku književnost na Wheaton College, Illinois. Zbog bolesti napušta školu, ali joj se veoma brzo vraća nakon godinu dana i postaje vlasnikom magisterija iz psihologije i pisanja na Hopkins Universityju. Prije nego što je dobio svoj prvi posao u filmskoj industriji da radi kao čovjek zadužen za zvuk za jednu produkcijsku kompaniju u New Yorku predavao je engleski na Westmintor College i bio je profesor humanosti na Clarkson College of Technology (danas Clarkson University) u Potsdam, NY.

FILMSKI RAD:

Radeći kao asistent i montažer po raznim filmskim kompanijama početkom 1970-tih upoznaje Seana S. Cunninghama kojem je producirao film Together 1971. godine. Novac od tog filma je odlučeno da ode u novi projekt koji će biti horror film u kojem će Wes voditi glavnu riječ, tako da je Wes debitirao 1972. godine sa filmom The Last House on the Left koji govori o dvijema djevojkama koje zapadnu u ruke troje kriminalaca koji ih siluju, muče te naposljetku ubiju, a kad roditelji jedne od djevojaka saznaju što se sve dogodilo krenu u pohod da se osvete kriminalcima. Wes potpisuje šokantni scenarij i režiju, dok njegov dobar prijatelj i kasnije poznati horror redatelj/producent Sean S. Cunningham je producirao film. Izlaskom film je podijelio kritiku i publiku; gledatelji su smatrali priču o osveti zbog silovanja dojmljivom tvrdeći da je film temeljen na Bergmanovu filmu Virgin Spring dok je mainstream kritika film proglasila krajnje lošim. Bez obzira na loše kritike Wes je stekao vjerne fanove te je film izuzetno utjecao na daljnji tok horror žanra. 1976. godine ostvaruje svoju prvu filmsku ulogu i to u filmu Tales That Will Tear Your Heart Out kojeg je režirao njegov prijatelj i tada predavač na fakultetu, Roy Frumkes. Međutim, kratko nakon snimanja, filmska traka biva osvijetljena od strane nepoznatog studenta i dva dana snimanja nestaju zauvijek.

Nakon dosta mučenja da se probije nakon The Last House On The Left 1977. godine režira još jedan šokantan film The Hills Have Eyes za kojeg je Wes našao inspiraciju i priču u jednom od novinskih članaka (stvar koja će postati sinonim za dosta njegovih filmova) te film govori o jednoj obitelji koja biva izgubljena usred pustinje Kalifornije te ih napadne ekipa deformiranih kanibala u okolnim planinama za kojeg dobiva nagradu kritike na Sitges Film Festivalu i koji je do danas stekao status jednog od najboljih horror filmova svih vremena. 1978. godine snima TV film Summer Of Fear kao i dokumentaristički film The Evolution Of Snuff s kojima se nije baš proslavio. 1981. godine režira neobičan film pod nazivom Deadly Blessing o djevojci čiji muž prije nego što je umro je bio pripadnik neke čudne sekte te ju oni uskoro počnu smatrati prijetnjom. Film nije naročito uspio, no pokazao je Wesov talent koji je sve više rastao i rastao. Film je također zanimljiv jer je ovo jedan od prvih filmova tada veoma nepoznate glumice Sharon Stone. 1982. godine predstavlja jednu novinu za Wesa u smislu da je predstavljao jedan odmak od njegovog dotašnjeg rada gdje kreće sa filmom o jednom ludom znanstveniku koji se pretvorio u zeleno čudovištem iz močvare koje ubija ljude. Film je iznjedrio jedan katastrofalan nastavak u kojem Wes nije imao svoje prste, dok je prvi dio donekle došao do statusa klasik, iako ni blizu jedan od boljih njegovih filmova.

Nakon još jednog TV filma kojeg je napravio 1984. godine uslijedio je kultni horor A Nightmare on Elm Street, koji je zauvijek promijenio horror žanr i predstavio je jednog od najvećih i najprepoznatljivijih horor negativaca svih vremena (tko jednostavno još nije čuo za Freddyja Kruegera?) koji samog Wesa nakon dosta vremena truda i godina rada konačno stavlja na Hollywoodsku A listu. Wes je lik Freddyja osmislio prema nasilniku koji ga je maltretirao u osnovnoj školi, dok šešir kojeg Freddy nosi u filmu je baziran na šeširu misterioznog čovjeka koji je znao plašiti Wesa na ulici dok je bio mali. Priču je utemeljio na novinskim člancima o ljudima koji su odbijali spavati zbog učestalih noćnih mora, a kada bi napokon zaspali – umrli bi u snu. Film je po svemu izazvao pravu revoluciju u horroru, od inovativne priče do odličnih efekata. Ispao je pravi dobitak na kino blagajnama te je iznjedrio nevjerovatnih sedam nastavaka. Zanimljiva je činjenica da je godinu dana kasnije režirao i sedam epizoda poznate serije The Twilight Zone. Nakon dosta velikog uspjeha prvenstveno sa Nightmare On Elm Street, uslijedio je blagi pad pošto financijski Wesu nije išlo otkad je Nightmare On Elm Street serijal prodao New Line Cinema. 1985. godine je uslijedio nastavak The Hills Have Eyes koji je katastrofalno prošao na kino blagajnma, a i sam Wes je rekao da je stvorio nastavak samo zato jer mu je žarko trebao novac. Nakon opet par TV filmova Wes je režirao horror Deadly Friend koji je imao zanimljivu propagandu tipa da se ne događaju sve noćne more u ulici Brijestova koji govori o tinejdžerskom geniju koji se zaljubljuje u mladu djevojku koja završi u komi te u nju stavi kompjuterski čip zbog kojeg počne se čudno ponašati i ubijati ljude. Film nije uspio i jedan je od manje poznatijih i podcjenjenijih Wesovih horrora koji ga nije uspio staviti nazad na put uspjeha, no sam film stoga sadrži jednu od najbizarnijih dekapitacija glave ikad viđenih u nekom filmu.

Wes se nakon dosta lutanja vratio na stazu uspjeha sa voodoo horror filmom The Serpent And The Rainbow rađen prema knjizi Wadea Davisa koji govori o američkom doktoru koji biva poslan na Haiti da istraži tajanstveni magični prah koji pretvara ljude u zombije. Opet je novinski članak igrao veliku ulogu pošto magični prah stvarno postoji, izaziva zombifikaciju te znanstvenici i dalje ga istražuju. 1989. godine slijedi još jedan horror Shocker s kojim je Wes htio stvoriti novi horror serijal sa glavnim negativcem Horacom Pinkerom. Film govori o serijskom ubojici koji prije svog smaknuća na električnoj stolici pomoću crne magije se uspijeva prebacivati iz jednog tijela u drugo. Kako film nije uspio od cijele ideje se odustalo. 1991. godine po prvi put Wes više nego ikad ide na kombinaciju horrora i komedije sa filmom The People Under The Stairs koji govori o manijakalnim ljudima koji drže djecu zatočenima u svojoj kući. Inspiracija opet izlazi iz novinskog članka. Film je pokupio sjajne kritike koje su govorile da je film Wesov najsadržajniji i najzadovoljavajući film ikad. Ogromnu zaradu je odnio na kino blagajnama. Nakon produciranja serije Nightmare Cafe 1992. godine dvije godine kasnije se Wes vraća svom najvećem remek djelu kojeg je stvorio u svojoj karijeri, A Nightmare On Elm Street. Nastavak je prozvao po sebi Wes Craven’s New Nightmare te je u pitanju sedmi i posljednji nastavak u serijalu. Wes je osim režije napisao i scenarij te glavna tema filma jest da je Freddy Krueger stvaran i napada glumce iz serijala. Wes se također pojavljuje u filmu gdje glumi samog sebe. Film je dosta mračniji od većine nastavaka i film predstavlja Freddya onakvog kakvog ga je Wes oduvijek zamišljao, manje smiješan, a više strašan sa daleko brutalnijim i naprednijim izgledom. Film je ispao jedan od najboljih nastavaka u cijelom serijalu.

1995. godine Wes ponovo ide u vode horror/komedije sa filmom o vampirima, Vampires In Brooklyn koji nije baš uspio dok su kritičari prvenstveno pohvalili najviše nastup Eddya Murphya. Iste godine producira i Mind Ripper koji je u nekim krugovima poznat kao i The Hills Have Eyes 3, iako nema baš neke prevelike veze sa dotadašnjim nastavcima iz serijala The Hills Have Eyes. Godina kasnije predstavlja totalan i nevjerovatan uspjeh za Wesa, možda čak i najveći od vremena A Nightmare On Elm Street sa filmom Scream koji je opet postavio slasher žanr na svoje mjesto gdje pripada te približio žanr mladima. Film je obilježio horror žanr 90-tih i iznjedrio dva jednako sjajna nastavka s velikim uspjehom. Glavna formula filma jest američki provincijski gradić + srednja škola + nepoznati ubojica + gomila sumnjivaca. Film je prepun gegova u kojima režiser parodira samog sebe, svoje ranije filmove, baš kao i cjelokupni žanr zbog ranije navedenih predložaka po kojima je napravljena tona smeća koju mnogi nazivaju hororima, no i dalje je uspio predstaviti horror u pravom smislu riječi i postati jedan od najboljih i najuspješnijih slasher horrora svih vremena kojeg su mnogi veoma uskoro krenuli kopirati, no neuspješno. Wes se također pojavljuje u kratkoj ulozi domara. 1997. godine Wes je snimio nastavak Screama u kojem također ima kratki cameo samog sebe, dok je iste godine producirao i prvi nastavak poznatog horror serijala Wishmaster. 1999. godine Wes po prvi put ide van horror žanra snimajući veoma dirljivu dramu Music Of The Heart prema istinitim događajima o učiteljici koja pomoću glazbe želi udahnuti život mladima New Yorka. Film je prikupio uglavnom pozitivne kritike i nekoliko nominacija skupa sa nagradama.

2000. godine je Wes zaokružio kraj trilogije Scream sa trećim nastavkom te biva jedan od producenata horrora Dracula 2000. Nakon toga je uzeo par godina pauze od snimanja, te je uglavnom producirao par horrora. 2005. se vraća ponovo horroru sa filmom Cursed koji govori o troje mladih koje napadne vukodlak u Los Angelesu. Film je ispao loš kod kritike i publike tako da se Wes nije baš proslavio filmom, no zato iste godine izlazi psihološki triler film Red Eye koji govori o teroristu koji drži u šaci mladu djevojku u avionu za Miami te mora pratiti njegove upute jer inače će biti mrtvih. Film je pokupio odlične kritike i pokazao kako je Wes majstor napetosti. 2006. godine je uslijedio još jedan izlet van horrora skupa sa 20 redatelja u filmu o Parizu koji se pokazao kao jedan neuspješan izlet. Iste godine producira remake svog filma The Hills Have Eyes te horror film The Breed. Naredne godine je i nastavak The Hills Have Eyes producirao, dok je 2009. godine skupa sa svojim starim prijateljem Seanom S. Cunninghamom producirao remake The Last House On The Left koji nije ispao kvalitetan kao original, iako su neke stvari poboljšane. 2010. godina predstavlja veliki povratak Wesa Cravena režiranju horror filmova nakon 5 godina sa 2 horror filma, My Soul To Take koji govori o serijskom ubojici koji se zaklinje da će nakon svoje smrti za 16 godina se vratiti da ubije sedmero djece koja su se rodila noći kad je on umro. Film je prvi nakon New Nightmare kojeg će režirati i napisati mu scenarij te novi početak Screama sa starom ekipom glumaca i novim setom tinejdžera koje će ponovo napadati maskirani ubojica.

NAGRADE I NOMINACIJE:

Tokom svoje karijere Wes Craven je primio 9 filmskih nagrada i 3 nominacije. 1977. godine dobio je nagradu internacionalnih kritičarskih sudaca u Sitgesu, Katalonskom Internacionalnom Filmskom Festivalu za film The Hills Have Eyes. 1985. godine A Nightmare On Elm Street je dobio nagradu kritičara na Avoriaz Filmskom Festivalu. 1992. godine u Brusselu na Internacionalnom Festivalu Fantastičnog filma osvojio je Pegasus nagradu publike za film The People Under The Stairs. Na Fantasporto Internacionalnom Festivalu filma je dobio nagradu za najbolji scenarij New Nightmare, dok je isti film bio nominiran za najbolji film. Na istom festivalu je 1990. godine Shocker bio nominiran za najbolji film. Geradmer Filmski festival mu je 1997. godine dodijelio nagradu za Scream dok iste godine Academy of Science Fiction, Fantasy & Horror Films, USA ga je nominirao za najboljeg redatelja godine. 2006. godine je počašćen na Spiekovim TV Scream nagradama sa Mastermind nagradom. Počast mu je odala Neve Campbell.

OSOBNI ŽIVOT:

Wesov prvi brak je bio sa Bonnie Broecker iz kojeg je proizašlo dvoje djece, Jonathan rođen 1965. i Jessica Craven rođena 1968. godine. Jonathan je pisac i redatelj, dok je Jessica pjevačica i tekstopisac u grupi Chapin Sisters. Brak je završio 1970. godine.1982. godine se Wes oženio za Millicent Eleanor Meyer. Iako se dosta špekuliralo da se par razveo jer je Milicent započela aferu sa Sharon Stone, Wes je izjavio da su se razveli jer brak više nije normalno funkcionirao.

ZAŠTITNI ZNAKOVI WESOVIH FILMOVA:

Obiteljski problemi, ponajviše raspad obitelji.

Njegovi likovi dosta koriste razne zamke kako bi se borili protiv zlikovca.

Veoma često dominiraju snažni ženski likovi.

Dosta filmova je svoju inspiraciju našlo iz raznih novinskih članaka.

KOMPLETNA KARIJERA ŠTO SE TIČE REŽIJE:

1972 – The Last House on the Left

1977 – The Hills Have Eyes

1978 – Summer of Fear

1978 – The Evolution of Snuff

1981 – Deadly Blessing

1982 – Swamp Thing

1984 – Invitation to Hell

1984 – A Nightmare on Elm Street

1985 – Chiller

1985 – The Hills Have Eyes Part II

1985 – The New Twilight Zone

1986 – Casebusters

1986 – Deadly Friend

1988 – The Serpent and the Rainbow

1989 – Shocker

1990 – Night Visions

1991 – The People Under the Stairs

1992 – Nightmare Cafe

1994 – Wes Craven’s New Nightmare

1995 – Vampire in Brooklyn

1996 – Scream

1997 – Scream 2

1999 – Music of the Heart

2000 – Scream 3

2005 – Cursed

2005 – Red Eye

2006 – Paris, je t’aime

2010 – My Soul to Take

2010 – Scream 4

KOMPLETNA KARIJERA ŠTO SE TIČE PRODUCIRANJA:

1971 – Together

1981 – Kent State

1987 – A Nightmare on Elm Street 3: Dream Warriors

1989 – The People Next Door

1989 – Shocker

1990 – Night Visions

1991 – The People Under the Stairs

1992 – Nightmare Cafe

1993 – Laurel Canyon

1994 – Wes Craven’s New Nightmare

1995 – Mind Ripper

1997 – Wishmaster

1998 – Hollyweird

1998 – Carnival of Souls

1998 – Don’t Look Down

2000 – Dracula 2000

2002 – They Shoot Divas, Don’t They?

2005 – Feast

2006 – The Hills Have Eyes

2006 – The Breed

2007 – The Hills Have Eyes 2

2009 – The Last House on the Left

GLUMAČKE ULOGE (UGLAVNOM CAMEO ULOGE)

1994 – Wes Craven’s New Nightmare

1996 – Scream

1997 – Scream 2

2001 – Jay and Silent Bob Strike Back

2005 – Inside Deep Throat

2006 – Paris, je t’aime

2007 – The Tripper

2008 – Diary of the Dead

ZANIMLJIVOSTI O WESU CRAVENU:

Otac Jonathana i Jessice Craven.

Živi u Los Angelesu. Vlasnik je produkcijske kompanije skupa sa svojim profesionalnim partnerom Marianne Maddalena nazvanu Craven/Maddalena Films.

Ulica Brijestova je locirana u Potsdamu, NY. Wes je bio profesor humanosti na Clarkson koledžu, također i u Potsdamu.

Svoju najveću i najpoznatiju horror kreaciju Freddy Kruegera nazvao po nasilniku koji ga je maltretirao u osnovnoj školi.

Otkrio i lansirao u filmsku industriju ljude poput Johnny Depp, Bruce Willis i Sharon Stone.

Neki od hobija su mu sviranje klasične gitare, čitanje knjiga, promatranje ptica, surfanje internetom, itd…

Otac mu je umro kad je imao samo 4 godine.

Radio je jedno vrijeme i kao DJ. na radio stanici na Clarkson koledžu gdje je radio i kao profesor humanosti.

Skoro je odbio režirati Scream jer ga je uvodna scena sa Drew Barrymore previše podsjećala na atmosferu i štih iz njegovog prvog filma, The Last House On The Left.

Režirao dokumentarac o bivšem predsjedniku SAD-a Billu Clintonu. Wes i filmska ekipa ga je pratila 3 sata u Bijeloj kući i to par dana prije njegovog odlaska sa funkcije predsjednika.

Zet mu je skladatelj Michael Maccini.

Napisao scenarij skupa sa Vincom Gilligan za film Pulse, koji nikad nije bio realiziran zato što je Miramax Dimension Films smatrao da previše sliči na Ring.

Trebao je režirati Superman 4: The Quest for Peace, ali je na kraju bio zamijenjen zbog kreativnih razlika sa zvijezdom filma Christopherom Reeve.

Vizija Freddy Kruegera mu je došla iz dječačkih dana. Kada je imao 10 godina gledao bi kroz prozor stana u kojem je živio i neki pijanac slično obučen kao Freddy bi gledao pravo u njega i nastavio bi stajati tamo gledajući u prozor nekoliko minuta. To ga je tako strašno prestrašilo tako da je kasnije odlučio da će to biti izgled za Freddya.

Profiliran u “Hollywood Horror from the Director’s Chair: Six Filmmakers in the Franchise of Fear” od strane Simona Wilkinsona.

OSOBNI CITATI:

“I believe the cinema is one of our principal forms of art. It is an incredibly powerful way to tell uplifitng stories that can move people to cry with joy and inspire them to reach for the stars.”

On horror movies: “It’s like boot camp for the psyche. In real life, human beings are packaged in the flimsiest of packages, threatened by real and sometimes horrifying dangers, events like Columbine. But the narrative form puts these fears into a manageable series of events. It gives us a way of thinking rationally about our fears.”

“Horror films don’t create fear. They release it.”

“I like to address the fears of my culture. I believe it’s good to face the enemy, for the enemy is fear.”

“I think there is something about the American dream, the sort of Disneyesque dream, if you will, of the beautifully trimmed front lawn, the white picket fence, mom and dad and their happy children, God-fearing and doing good whenever they can, and the flip side of it, the kind of anger and the sense of outrage that comes from discovering that that’s not the truth of the matter, that gives American horror films, in some ways, kind of an additional rage.”

“In retrospect, it’s usually pretty easy to look at horror movies and see the influences of the time. And I think right now, with the post-9-11 world and Iraq, creative people are almost being goaded to look at things in the strongest way possible. If you look at the Academy Awards [movies], those are films about real issues. I think everybody is saying, ‘We have to talk about the nitty-gritty stuff here. It’s not the time for confections.”

“Certainly the deepest horror, as far as I’m concerned, is what happens to your body at your own hands and others.”

“If we don’t get out of Iraq soon, it’ll be like A Nightmare on Elm Street.”

MOJIH 5 NAJDRAŽIH FILMOVA WESA CRAVENA:

1. A Nightmare On Elm Street (1984.)

2. Scream (1996.)

3. The Last House On The Left (1972.)

4. The Serpent And The Rainbow (1988.)

5. The People Under The Stairs (1991.)

MOJE ZAVRŠNO MIŠLJENJE O WESU CRAVENU:

Jedan od najdražih horror redatelja (u top 3) kojeg sam zavolio još od malih nogu filmovima poput The People Under The Stairs i Scream. Ne boji se biti ispred svog vremena te je čovjek veliki vizionar. Jako je utjecao na horror žanr i redatelje svojim inovativnim filmovima i ne boji se koristiti dosta tema u svojim filmovima sa jednim zrelim pristupom o kojima većina ljudi u Hollywoodu ne želi ni pričati. Najbolje mu ide horror žanr, iako je dokazao da može napraviti i odličnu dramu kao i odličan triler film. Na sceni je skoro 40 godina i u svakoj dekadi nešto novo da i prezentira što promijeni svijet filma i vjerujem da u svojim novim filmovima može dati još to nešto posebno što ga čini kraljem horrora. Koliko god može napraviti da izgleda nešto strašno i brutalno, također odlično to sve ukapira sa puno napetosti i nepredvidivosti. Veliki Wes Craven, pametan, poseban i jednostavno kralj horror žanra.